Aziz Nuhić, pjesnik i drvorezbar: Konjičko drvorezbarstvo poezija je u drvetu

Aziza Nuhića, pjesnika, publicistu i drvorezbara, pokušao sam naći u njegovoj porodičnoj kući u starom dijelu Konjica. Rekli su mi da je u Idbru, na obalama rječice Baščice, u kom je rođen prije 68 godina. Do Čelebića sam putovao magistralnim putem M-17, a odatle lokalnom džadom koja krivuda uz rijeku Baščicu. Negdje na pola puta tog lokalnog puta nalazi se kostur brane kroz koju su probijeni prolazi za automobile i rijeku Baščicu. Brana, visoka 30 metara, prije 62 godine (1959) bila je podignuta radi zaustavljanja nanosa rijeke Baščice, koja je, kao bujična rijeka, u Jablaničko jezero nanosila velike taloge. Brana nije građena da zaustavi vodu koja bi pogonila turbine za proizvodnju električne energije. Sva sreća pa je napravljena greška. Jezero bi negativno utjecalo na okoliš. Helem, od ove betonske skalamerije do Azizove kuće trebalo mi je preći još nekih pet kilometara. Uživao sam u krajoliku. Selo se ispružilo uz pitomu kotlinu nad kojom su se nadvili obronci Tisovice. Od mog ranijeg dolaska mnogo toga se promijenilo. Podignuta su mini etnosela te brojne vikendice. Ljudi se makar za vikende vraćaju zdravlju, čistoj vodi i zraku te širokom pogledu na Prenj, jednoj od najljepših planina u Bosni i Hercegovini.

LJUBAV PREMA TOPRAKU

Aziza i njegovu hanumu Mirsadu zatekao sam u radnoj atmosferi. Radili su na obnovi stare kuće u koju su doselili iz Konjica kako bi tamošnju kuću ustupili sinovima i njihovim porodicama. To nije bio jedini razlog. “Da se vratim na selo preovladala je ljubav prema topraku. S protokom godina, kad se osjeti dolazak starosti, u čovjeku se rađa želja da se vrati u mjesto gdje je rođen. Prije šezdesetak godina bilo je oskudno vrijeme. Djetinjstvo je ipak ostalo u srcu. Što sam više stario, sve me više vukla želja da se vratim. Inače, Idbar je veoma zdravo podneblje. Ima kvalitetnu vodu, zrak, zemlju. Mene odmara i pogled prema vrhovima Prenja”, kazao je Nuhić.

Kažimo na početku ove priče da je Aziz Nuhić rođen 1. marta 1954. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu. Školovanje je nastavio u osmogodišnjoj školi u Čelebićima. Potom je u Konjicu upisao i završio metalski zanat. Poslije zanata odmah se zaposlio. Žao mu je bilo što odmah nije nastavio školovanje. Zanimao ga je studij književnosti i psihologije. Te dvije oblasti zanimaju ga i danas. Da bi vanredno upisao višu upravnu školu, morao je polagati dodatnih pet ispita. Kao odličan student, trebao je upisati treću godinu prava. Međutim, zbog zdravstvenih problema, prekinuo je studij. Radio je kao visokokvalifikovani majstor i VK kontrolor u fabrici alata u Konjicu tridesetak godina. Danas je u penziji.

OBJAVIO DESET KNJIGA

Aziza su drugi nagovorili da počne objavljivati knjige. Čitali su njegove poetske uratke i iščuđavali se što ne objavljuje zbirku poezije. Da bi se i sam uvjerio da li je vrijeme objaviti knjiški prvijenac prijavio se na literarni konkurs za pjesmu o Konjicu. Osvojio je prvu nagradu. Mirsad Čukle je tada vodio ovaj konkurs. Aziz ga je zamolio da novac od prve nagrade da jednom mladom darovitom slikaru da kupi slikarskog materijala kako bi nešto radio i zaradio. Ovaj humani Azizov gest još više dobija na težini uzme li se u obzir da je tada i sam bio bez posla.

Objavio je knjiga poezije: Ulazak u pjesmu, Zapjevajmo himnu ljubavi, Ciklusi duše, Svjetlost i voda, Homo globacijus i Arapsko proljeće. Knjige aforizama nose naslove: Između aforizama i balkanizama, Sve je danas folitika i Bez dlake pod jezikom. Autor je i monografije Idbar u zagrljaju brda i vjekova.

Trenutno se bavi dokumentarnim štivom: “Trenutno pišem knjigu o mom bataljonu iz odbrambenog rata od agresije na BiH. Imao sam priliku da čitam neke knjige s ratnom tematikom ovdje u Konjicu koje su pisali predstavnici drugih naroda i mogu ti reći da je to jedan užas. Pisalo se ono što ne odgovara istini. Ono što mene boli, mi Bošnjaci smo, a to sam primijetio i kad sam pisao knjigu Idbar u zagrljaju brda i vijekova, vrlo neodgovorni, pogotovo kad je u pitanju pisana riječ. To je zabrinjavajuće. Bojim se, kad naša generacija pomre, kad pomremo mi koji smo učestvovali u ratu, koji smo bili na braniku zemlje, da će (p)ostati istina ono što su drugi o nama pisali. Ja sam jednom prilikom u listu koji je uređivao i izdavao moj školski drug i prijatelj Mirsad Čukle objavio jedan historiografski tekst. Tamo sam iz knjige Mome Radovića citirao neke njegove navode kako su Srbe, poslije atentata u Sarajevu, u kojem je Gavrilo Princip ubio Ferdinanda, isljednici austrougarske vlasti mučili i neke mještane Idbra. I kako je, tom prilikom, Simo Jovanović podlegao od tog silnog mučenja. Kad je taj moj članak objavljen, jedan moj komšija mi kaže: 'Kako si mogao napisati da je Simo podlegao od austrougarskog mučenja?! Umro je od gladi. Našli su ga pod jednom bukvom iznad našeg sela.' Odgovorih mu da sam to pročitao u knjizi Sime Radovića. Tad sam vidio šta znači kad čovjek ne piše, kad ne prati šta drugi pišu. Tad sam počeo da radim knjigu o našem bataljonu. Stalo mi je da se objave krucijalne stvari o našem bataljonu. Što koja godina, sve je teže. Prošlo je od tada tridesetak godina. Mnogi borci umiru, mnogi su razočarani. Primijetio sam da je većina mojih saboraca umrla od tri bolesti: moždani udar, srčani udar, karcinom. Sve su to posljedice rata. Kroz ovu knjigu vidjet će se kolike je posljedice ostavio rat i na one koji su preživjeli. Nevjerovatne je posljedice rat ostavio na njih. Nastojim da budem objektivan, da budem posmatrač sa strane, neutralan, da objavim samo ono šta se stvarno dešavalo. Teško je raditi takve materijale. Do sada sam uradio oko 200 strana.”

POEZIJA U DRVETU

Aziz se prije rata počeo baviti drvorezbarskim zanatom, i to, kako kaže, iz poštovanja prema doktoru Mirsi Bektaševiću.

“On mi je, kad sam bio bolestan, puno pomogao i odlučio sam da mu kupim neki poklon. Otišao sam kod braće Nikšić. Kad sam ušao u njihovu radionicu, u kojoj su imali i izložbeni prostor, bio sam oduševljen eksponatima drvorezbarnih rukotvorina. Na prvi mah sam se zaljubio u to lijepo zanimanje. I počeo sam pomalo kuckati u drvo. Pošto sam metalac, nije mi bilo teško. Tako sam za kratko vrijeme, iako samouk, naučio rezbariti. Jedne sam godine vodio i kurs drvorezbarstva. Čitao sam mnoge tekstove o konjičkom drvorezbarstvu ljudi koji su posjećivali drvorezbarske radionice Mulića i Nikšića. Svi se slažu da je konjičko drvorezbarstvo neka vrsta poezije u drvetu. Složio bih se s njihovom konstatacijom. Rezbarenje i pisanje poezije kompatibilne su ljudske djelatnosti. Radi se o posebnom stanju duše gdje čovjek svoja unutarnja osjećanja može ispoljiti pisanom riječju i rezbarenjem drveta. Radio sam u tvornici alata, gdje je preciznost bila veoma velika. Ja sam samouk rezbar. Sam sebi sam i alate pravio. Kad je bio raspisan konkurs za suvenir grada Konjica učestvovao sam na tom konkursu i osvojio prvu, treću i četvrtu nagradu. Radovi su bili pod šifrom i sve nagrade su bile novčane. Iako je konjičko drvorezbarstvo ušlo pod zaštitu UNESCO-a ne poklanja mu se dovoljna pažnja. Ja sam jedne godine predlagao, čak sam išao i u srednju školu, i kod direktora, i kod pomoćnika načelnika za obrazovanje, da se promijeni struktura, da se izvedu dvije-tri generacije školovanih rezbara. Međutim, to nije usvojeno. Tvrdim da ni Konjic, pa možda ni Bosna i Hercegovina u cjelini nemaju ništa ljepše ponuditi svijetu od drvorezbarstva. Ono je unikatno. Ono je specifično. Bosanska šara u konjičkom drvorezbarstvu je nešto neponovljivo. Koliko god se proizvoda napravi svaki može da bude unikat. Svakom se nešto novo može dodati, izmijeniti.”

ZANATU PODUČIO SUPRUGU I SINOVE

Poslije rata Aziz je otvorio samostalnu zanatsku radnju. Dao joj je naziv “Tisovica”, po planini koja je ime dobila po Tisi, endemskoj vrsti drveta. Radnja i danas radi. Vodi se kao porodični biznis. Podučio je suprugu i sinove. Stariji sin i njegova supruga imaju poseban dar u linorezu. To je jedna vrsta slikarske rezbarije. Naglašava da je problem slaba mogućnost prodaje gotovih proizvoda. Omladina bi htjela odmah naplatiti. Tako da se oni više bave nekim drugim poslovima. Mirsada posebno dobro radi sopanje u drvorezbarstvu. U Idbru još nemaju adekvatan prostor. Trebalo bi mu puno sredstava, a od penzije od 380 KM teško da to može brzo riješiti. Kaže da mu je ukinuta invalidnina kao da i nije bio u Armiji RBiH. Nije mu žao jer se borio iz patriotskih razloga, a ne da bi to naplaćivao. I prije rata bio je 70 posto invalid.

Na pitanje kako je biti supruga umjetnika, Mirsada Nuhić kaže: “Kad je on počinjao s rezbarijom, nisam ni pomišljala da ću se jednog dana, uz njega, i ja time baviti. Kontala sam da će se sve završiti na njegovom hobiju, da sebi nešto napravi. Međutim, poslije završetka rata iz Alatnice je izašao kao višak radne snage, te se počeo ozbiljnije baviti rezbarijom. Nije mogao sam sve stići. Hajde, probat ću i ja nešto tek da mu pomognem.“

Budući da u Idbru ima dobar komad zemlje, zamišljao je zasaditi plantažu oraha. Jer orahovo je drvo najplemenitije i najpodesnije za drvorezbarstvo. Orahu treba više od 20 godina da bude konzumno drvo. Pored oraha, za izradu drvorezbarskih predmeta dobri su još i javor i trešnja. Može se rezbariti i u jasenu, bukvi, za koje alat mora biti vrhunski. Kanio je, također, da u radionici zaposli pet ljudi i da rad mnogo ozbiljnije stvari. Bio je napravio program da radi suvenire za banke kao vrhunski proizvod sa solidnom cijenom. Međutim, za to mu treba određena tehnologija za koju su potrebna ogromna sredstva, a on ih trenutno nema.

ŽAL ZA ODLASKOM MLADIH, OBRAZOVANIH LJUDI

I u njegovom se životu nataložio određeni sloj nostalgije. S vidnom sjetom, kazat će: “Sjećam se prohujalih vremena gdje se puno oskudnije živjelo, gdje je bilo, pogotovo na selu, vrlo teško živjeti. Međutim, bilo je veselja, bilo je merhameta, bilo je tih nekih stvari u kojima je, i pored materijalnih poteškoća, ta duhovna komponenta bosanskohercegovačkog čovjeka bila veoma jaka. Svekolika iskušenja nisu mogla da ga poremete. Ovo vrijeme koje mi danas živimo sasvim je drugačije. Toliko je trke, frke, da je zaprepašćujuće. Došlo je vrijeme da se još samo na dženazama srećemo. Svadbi gotovo i nema. Kad sam ja išao u školu, u Idbru je bilo 63, a danas ne znam da li ima dvoje-troje đaka. Možda će se škola i zatvoriti. U Jaseniku je bila osmogodišnja škola, oko 300 đaka, pa je zatvorena. Nema više djece. Ne samo da nam sela opustošiše, nego i gradovi. Nekad je u mojoj ulici u Konjicu bivalo po tridesetero djece školskog uzrasta, sada svega troje-četvero. Odlaze mahom obrazovani, mladi svijet. I što je još bolnije, odlazi preko granica Bosne i Hercegovine. Kad odu, oni se više nikad neće vratiti. I oni koji su poodavno otišli dođu u posjetu, ali se rijetko vraćaju. Djeca im žive po Evropi, Americi, Australiji. Nikad se neće vratiti. Izgubili svoje identitete, a poprimili tuđe.”

Nekoliko Azizovih pjesama snimljeno je na nosače zvuka. Posebno mu je draga pjesma o majci. U majke je bio jedinak. Nikad ne bi mogla zaspati dok on ne dođe u svoju sobu. Žao mu je što nikad nije došlo do formiranja zavičajnog udruženja pisaca s područja općine Konjic. Žao mu je, također, da s promocijama svojih knjiga nikad nije izašao iz Konjica.