Avdo Humo, iako je po formalnom obrazovanju bio profesor književnosti, nije kao autor aktivno sudjelovao u književnom životu. Profil visokomoralnog, dosljednog, obrazovanog i humanistički orijentiranog intelektualca isključivao je svaki oblik očitovanja ili samodokazivanja koji bi podrazumijevao “sjedenje na dvije stolice”. Bio je skroman, nenametljiv, samozatajan čovjek. Tim je značajnije recipijentski i interpretatorski se približiti njegovim tekstovima (posebno mislim na knjigu Moja generacija): u stvarima duha, umjetnosti i izražajnosti vrijeme je najbolji, nepotkupljivi pa i jedini kompetentni sudija, a već i ovo vremena što je proteklo počinje “stavljati na svoja mjesta” stvari, ljude, ideje, stavove, shvatanja, vrijednosti, o kojima se do prije osamdeset ili šezdeset godina nije još moglo objektivno suditi.

To vrijeme koje prolazi i koje prolazeći daje prave dimenzije svemu proteklom čini i još će činiti likove kao što je Avdo Humo sve većim i većim: već danas možemo konstatirati da jugoslavenski revolucionarni pokret (u Bosni i Hercegovini) nije imao ovakvih figura više no što se na prste jedne ruke može izbrojati. Tu temeljnu tezu, na kojoj je zasnovana i potreba ovog izdavača da ponovo objavi Huminu knjigu Moja generacija, ilustrirat ćemo i potvrditi mikroanalizom Humine priče Hasanagić i njegov konj, koja na raskošan način potvrđuje i artikulira duhovni i intelektualni profil svog autora.

Priča pripada u epohalnom i u stilističkom smislu realizmu, koji je afirmirao majstor pripovjedačke proze Ivo Andrić. Motivom i ambijentacijom situirana je na prelaz iz “pustog turskog” u novovremsko: Mostar iz druge decenije 20. stoljeća, kao ambijent, i ostarjeli bivši veleposjednik Hasanagić, sa svojom nikad udavanom sestrom i sa svojim krasnim konjem, kao glavni lik. Odmah ćemo reći da se ovoj priči, da bi bila baš antologijska, ne treba ništa dodati – ali bi joj se moralo ponešto, malo, oduzeti. Humo se ovdje približio vrhunskom majstorstvu: gradnja glavnog lika, zaplet, artikulacija tamne game njegove duševnosti, ispunjenje i zaokruženje njegove tragične sudbine, finale s ubistvom njemu najdražeg bića, konja – sve je to sabrano i izraženo sa “šmekom” prave, rasne literature. I incest, i atmosfera duboke, neobuzdane, samouništavajuće čulnosti (koje toliko ima u prozama Hamze Hume), i tragični hijatus između dviju epoha (koji su mnogi pripovjedači evocirali i literarno transponirali: Dizdarević, Ćorović, Sušić, Kondžić) te i egzistencijalistički oporo svođenje života na trpnju, patnju, gorčinu, bol i gubitak pojedinca, neopozivo osuđenog na samog sebe, na vlastitu ništavnost i smrt (kao Mustafa Madžar iz istoimene Andrićeve pripovijetke) – sve je to uspio okupiti i uvezati Avdo Humo u ovoj priči.



Najbolja mjesta u njoj plod su upravo te redukcije, o kojoj smo već govorili: kad u jednoj rečenici evocira incestuoznu vezu Hasanagića sa svojom mladom, tuberkuloznom tetkom (“(...) sjećanja na ljubav prema sestri, na strasne i vrele noći sa svojom mladom tetkom ljepoticom i nerotkinjom /.../ koja je izgarala i ocvjetavala u ljubavnim noćima s njim, a danju se u vrelini svoga tijela topila od tuberkuloze... ”); pa opis njegovih vraćanja s bivših posjeda, u pijanom stanju (“U prvi sumrak prolazio bi sokakom tiho, kao da se njime šunja. Obgrlivši rukama vrat svog vranca, hodao je polako, zapetljanim korakom, oslanjajući se svom težinom na njega. /.../ Približavajući se kući, još bi se više rastužio i opijao od sumraka sokaka. On ga je vraćao u dječaštvo i mladost i u tetkinu kuću koja je bila na dnu sokaka. Tada bi u kraćim razmacima zastajkivao, ljubio konja u glavu vukući je prema sebi da mu vidi oči, i onda bi počeo da plače...”); i opis čulnog ambijenta oko berbe grožđa (“Opojni miris /.../ kad je vazduh pun tankog zujanja pčela, dok sjaj sunca kao zlatno platno obmotava drveće i ljude. Beračice su tople, nemirne i opijene suncem i grožđem, dok im se znoj i slador od grožđa lijepi za ruke i vratove. (...). Suknje bježe što dalje od tijela, razređujući topli vazduh pod kojim one uzbuđeno trepte...”).

Međutim, ima mjesta gdje je još dosljednije trebalo provoditi redukciju; u citiranom opisu pijanih povrataka kući, očita je riječ viška, koja se ponavlja kao posljednja i u narednoj, kraćoj rečenici (a to je riječ sokaka, koju smo gore i boldirali na mjestu gdje je trebalo jednostavno ispustiti). Evo još dva mjesta koja sadrže te jedva vidljive propuste:

“Brat je bio goropadan i plahovit, krupan i snažan čovjek sa crvenim licem i muževnim držanjem. Po pažnji i mekoti glasa u razgovoru sa sestrom brat je bio dirljiv.”

Ova je konstrukcija u drugoj rečenici rogobatna. Trebalo je to posložiti ovako:
I tim prije je bilo dirljivo s kojom se pažnjom i mekotom u glasu razgovarao sa svom sestrom.

Drugi je primjer dionica pred sam kraj priče:
“Neretva je nadošla, prodrla u šuplje pećine (...); njen prodorni vrisak hučio je kanjonom kao da je dolazio ispod zemljine kore, zastrašujuće odzvanjao po Mostaru i unosio uznemirenje među ljude. (...)”

Ovdje je “falš” još skriveniji, jedva je uočljiv: prodorni vrisak ne može hučiti; dio gore dat u kurzivu trebalo je možda ovako formulirati:
“(...) njen prodorni huk odzvanjao je kanjonom, kao da je vrio ispod Zemljine kore, kao zastrašujuća jeka širio se Mostarom i unosio nemir među ljude...”

Ovi sitni zahvati u redakciji teksta priče nisu se desili; iz toga možemo zaključiti u kojoj je mjeri Humo bio samozatajan i skroman: možda ga to što nije učinio s ovom pričom čini sjajnim i rasnim pripovjedačem, barem isto toliko koliko ga takvim čini i ono što s pričom i u priči jest učinio – kao što Avda Humu političara, intelektualca i revolucionara isto tako velikim i značajnim čini i ono na što nije pristajao i što kao takav nije činio (ravnopravno s onim što jeste učinio i postigao u svom revolucionarnom i političkom djelovanju).