Tačno na sredini septembra 2021. godine obilježili smo deceniju od preseljenja možda i najznačajnijeg savremenog bošnjačkog i bh. književnika Nedžada Ibrišimovića. Osim što je bio vanserijski književnik, bio je i vrsni skulptor. On je svoju “ruhani” inspiraciju pretakao u remek-djela pisane riječi zbog kojih ga mnogi i dan-danas smatraju nobelovcem bez Nobelove nagrade. Kada piše, govorio bi da njega nema, da je samo sluga riječi, medij, provodnik kroz koji, u potpunoj usredsređenosti, prolaze misli i riječi odnekuda. Govorio bi da je on samo onaj koji ih hvata i bilježi.

Kao što to kod nas obično i biva, o liku i djelu Nedžada Ibrišimovića danas se ne govori dovoljno iako bi nam to ime i prezime trebalo biti nešto čime bismo se trebali dičiti. Nažalost, čuvanje sjećanja na ovog velikog umjetnika prepušteno je njegovoj porodici, njegovim prijateljima i poštovaocima piscima te nekolicini entuzijasta. Kao omaž Nedžadu Ibrišimoviću, prije nekoliko dana iz štampe su izašla reizdanja njegova dva kapitalna djela – Vječnik i Ugursuz – i to sa žigom Izdavačke kuće “Lijepa riječ” iz Tuzle, na čijem se čelu nalazi književnik Šimo Ešić. Zanimljivo je da će ovo Vječniku biti deseto, jubilarno izdanje, dok je Ugursuz do sada objavljivan u nekoliko desetaka izdanja.

Kako Šimo Ešić govori za Stav, šta god da su izabrali za ovu godišnjicu, ne bi pogriješili, jer Nedžada Ibrišimovića uzimaju za tako raskošnog pisca da je svaki naslov iz njegovog književnog opusa mogao poslužiti kao lijepo sjećanje na ovo veliko ime naše književnosti.

“Ipak, opredijelili smo se za Ugursuza, koji je, kada je prvi put objavljen, najavio vanserijski talent mladog pisca i skrenuo pažnju cijele književne i kulturne javnosti, te roman Vječnik, koji je, na neki način, zatvorio Ibrišimovićev životni i stvaralački krug. Za roman Ugursuz Nedžad Ibrišimović je dobio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, Vječnik je višestruko nagrađivan i lično ih doživljavam kao dva najčvršća stuba Ibrišimovićeve književne ostavštine. Osim toga, ovih romana već duže vrijeme nema na tržištu, a ovo je deseto jubilarno izdanje Vječnika, što je samo po sebi također jubilej vrijedan svakog poštovanja. Dakle, brojni su razlozi za ovakav izbor, ali – ponavljam, u ovom slučaju, mogla su to biti i bilo koja druga djela, ne bismo pogriješili”, kazao je Ešić.

Kao autor i kao izdavač, Šimo Ešić nam je također govorio i o važnosti Nedžada Ibrišimovića za bošnjačku i bh. književnost.

“Ogroman je značaj ovog pisca u našoj književnosti, a s obzirom na to da je riječ o multitalentiranom umjetniku, usudio bih se reći i za ukupnu kulturnu baštinu BiH. Takav autohtoni književni glas rađa se jednom u sto godina. Njegove knjige su, kako je negdje neko zapisao, 'pravi jezički i umjetnički dragulj'. Toga, sudeći po aktuelnom odnosu prema ovom piscu, možda nismo ni svjesni, ali, vjerujem, kako vrijeme bude prolazilo, toga ćemo bivati sve svjesniji. Ovaj naš izdavački poduhvat, kao i ranije objavljivanje zbirke pripovijedaka Nepoznati ljudi, nije ništa drugo do nastojanje da toj spoznaji moja Izdavačka kuća i ja damo skromni doprinos”, objasnio je.

On se dotakao i zapostavljenosti Nedžada Ibrišimovića, ali i drugih pisaca. Kao što je poznato, za njegova života, ali i nakon smrti, mnogi su ga progonili zbog jasno definiranog političkog stava i ideja. Međutim, to nije neka novost. Prema riječima Šime Ešića: “Mi smo zaboravan narod, majstori zaboravljanja.”

“Nije samo Nedžad Ibrišimović zapostavljen. Puno je dobrih pisaca s ovih prostora koji su skrajnuti. Ćamil Sijarić, naprimjer. Mi smo zaboravan narod, majstori zaboravljanja. Ko se sjetio nekim povodom Eriha Koša, Riste Trifkovića, Izeta Sarajlića, Vitomira Lukića, Miodraga Žalice – da pređem malo i 'na svoj teren', teren dječije književnosti: Stevana Bulajića, Advana Hozića, Velje Miloševića... Ni o živim piscima (umjetnicima) nema sistemske brige, žive i umiru bez riješenog statusa, u ponižavajućim uvjetima. I to bismo bili obavezni promijeniti, a dok se to ne dogodi, ništa se neće promijeniti ni u odnosu prema onima koji presele 'među zvijezde'. Još ako se u to uplete gledanje na umjetnika prema etničkoj pripadnosti, religioznim uvjerenjima ili ideološkim i političkim stavovima, problem se umnogostručuje i postaje beznadežan. U svim tim slučajevima uvijek sam na strani umjetnosti, a umjetnost, za mene lično, jeste jednako humanost”, dodao je.

Kako nam dalje priča, imao je čast i radost drugovati s Nedžadom Ibrišimovićem. Susretali su se u Tuzli, Sarajevu i gdjegdje po Bosni, nekoliko puta su i nastupali zajedno, ali i sarađivali za vrijeme njegovog mandata predsjednika u Društvu pisaca. Kaže da su i sabrana djela Nedžada Ibrišimovića trebala biti objavljena u izdanju njegove kuće.

“Pamtim ga po dugim razgovorima u Tuzlanskom pozorištu, kod zajedničkog prijatelja Nijaza Alispahića. Ustvari, ako ćemo pošteno, tada sam više sam slušao, nego razgovarao, jer mi je njegov duboki glas, poseban ton i način na koji je govorio i o sasvim običnim, svakodnevnim i o visokoumnim stvarima bio simpatičan i uhu ugodan i čisto mi ga žao bilo prekidati. A u živom sjećanju mi je i naš nastup pred đacima Katoličkog školskog centra u Visokom, koji se poslije često prepričava kao anegdota. Netom je bila izašla iz štampe njegova, a meni veoma draga zbirka priča Nakaza i vila i naš Nedžad je čitao iz te knjige. Tu je bilo i lascivnih elemenata, pa se jedan profesor iz publike pobunio da se 'ne mogu pred đacima čitati takve riječi'. Nedžad Ibrišimović je sasvim mirno prestao čitati i upitao: 'Koje riječi? Je li ove?' 'Pa, znate valjda...', vajkao se profesor. 'Ništa, evo, prekrižit ću ih', rekao je i precrtao u knjizi retke koji su smetali profesorovom uhu. 'Eto, riješili smo problem! Je li sad uredu'”, prepričao je jednu od mnogobrojnih anegdota u kojima su zajedno učestvovali ovi pisci.

Ističe da od ranije ima vrlo korektnu saradnju s Nedžadovim nasljednicima, posebno s kćerkom Adijatom Ibrišimović-Šabić, tako da je bilo jednostavno postići dogovor i o reizdanju Vječnika i Ugursuza.

“I njima je jako stalo da Nedžadovo djelo živi. Možemo reći da je, u nedostatku šire društvene, kompletna briga o tome prepuštena njima i oni to, u skladu s mogućnostima, čine veoma dobro. Projekt je i finansijski jako zahtjevan, jer smo ugovorili tiraže veće od uobičajenih, a pošto je riječ o obilježavanju godišnjice, željeli smo da i likovna oprema knjiga bude drugačija od svih dosadašnjih izdanja. U tome nam je pomogla mlada umjetnica Milica Radojević, pa se sve, relativno jednostavno, posložilo i imamo rezultat kakav smo željeli”, naveo je.

Za one koji ne čitaju Šimo Ešić kaže da su romani, priče, pjesme, književnost uopće, “tekstovi koji se izmišljaju i predstavljaju svjetove koji ne postoje”. Njega je, otkriva nam, jedan njegov prijatelj automehaničar odmilja zvao “dječiji lažov”. Iz njihovog ugla gledano, postavlja se pitanje: Kakav značaj ta gomila “lažljivih priča” može imati za društvo, osim da, eventualno, zabavi?!

“Ali mi znamo da je književnost mnogo više od zabave. Čitanje je upoznavanje drugih života, drugih svjetonazora i sposobnost da gradimo svoje mišljenje i budemo tolerantniji od onih koji ostaju u zarobljeništvu vlastitog života. Upoznajući druge, povećavamo stepen empatije, suosjećajnosti. U svijetu egoizma, kojim vladaju novac i moć, to nam je potrebnije nego ikada. Posebno u odgoju djece, kojoj književnost jeste i mora biti putokaz i oslonac u duhovnom odrastanju. Čitajući, mi spoznajemo drugu ljestvicu vrijednosti i shvatamo da svijet ne funkcionira, ili ne mora da funkcionira, onako kako ga predstavljaju tabloidi. Ukratko, književnost možemo posmatrati kao sredstvo koje nam omogućava da živimo s malo više razuma, mudrosti i dobrote. Da li tu ulogu književnost ispunjava, generalno, a posebno u našem društvenom životu, to je već druga priča”, govorio je o današnjoj poziciji književnosti.

Na samom kraju kazao je da radi i na novim autorskim i izdavačkim poduhvatima.

“Spremne za štampu su mi dvije knjige za djecu – bajka Pustolovine Žirka Nemirka i slikovnica Filip u ormarima. Jedna će sigurno, a možda i obje, stići do Sarajevskog sajma knjiga u aprilu. Sređujem i svoj rukopis dječijih dramskih tekstova koji su igrani u našim pozorištima ili objavljivani na radiju, a nisam ih nikada objavio u formi knjige. Polahko se ispisuje i nova knjiga priča i pjesama za djecu. Prošlog mjeseca mi je objavljena knjiga Bijeli svijet, šareni svijet u prijevodu na švedski jezik, uskoro će i na italijanskom i još nekim jezicima, a Pustolovine Žirka Nemirka uskoro izlaze na njemačkom i slovenskom. Dakle, živo i živahno u mojoj autorskoj 'radionici'. Još življe i uzbudljivije je u ovoj uredničkoj. Pripreme za Sajam su u punom jeku, osim Vječnika i Ugursuza, predstavit ćemo oko 40 novih naslova, među mojim bih posebno istakao projekt Trilogija o Bosni, komplet od tri romana naše najstarije žive književnice Valerije Skrinjar-Tvrz. Jednom ili dvjema knjigama kanimo obilježiti i 20. godišnjicu smrti pjesnika Izeta Sarajlića. Bit će uzbudljivo, jedva čekamo Sajam”, zaključuje Šimo Ešić.

Romani Vječnik i Ugursuz, osim direktno u knjižari Izdavačke kuće “Lijepa riječ” u Tuzli, mogu se naći i u ostalim većim knjižarama širom naše države.