“Imam vrlo malo uspomena na svoju majku", piše Bono u "Surrender", njegovim memoarima. Autobiografija kreće u prodaju od prvog novembra, to je knjiga u kojoj on prvi put otvoreno govori o svom djetinjstvu u Irskoj. Posebno o njegovoj majci, Iris Rankins, koja je iznenada umrla od aneurizme kada je budući pjevač banda U2, jednog od najvećih rock bendova u historiji muzike, imao 14 godina.

"Nakon smrti Iris, o njoj se u našoj kući više nikada nije govorilo. Što je još gore, rijetko smo ponovno razmišljali o njoj. Bili smo tri Irca i izbjegli smo bol koja bi proizašla iz razmišljanja i razgovora o njoj."

Pokušavajući se nositi s tim, neko je vrijeme išao na satove slikanja, a kasnije se pridružio vjerskoj grupi Shalom, u kojoj su bili i njegovi srednjoškolski drugovi, kasnije i kolege iz U2, bubnjar Larry Mullen i gitarista The Edge.

Prije raspada tog crkvenog banda, napisao je pjesmu I will follow (našla se na albumu Boy, njihovom debitantskom iz 1980.), prvu pjesmu u kojoj je govorio o svojoj majci i „Tomorrow“.

Kasnije će joj posvetiti nove pjesme kao što su Lemon (Zooropa, 1993), Mofo (Pop, 1997) ili Iris (Hold me close) sa albuma Songs of Innocence iz 2014. godine.

Rođen kao Paul David Hewson, u Dublinu, 10. maja 1960., Bono (nadimak usvojen u danima osnivanja benda) bio je sin majke anglikanke i oca katolika. Bono pojašnava šta je njegovu porodicu, središnju nit u n jegovoj knjizi, učinilo drugačijom, porodicu čiji je život bio obilježen različitim konfesijama, suživot na koji se u ultrareligioznoj Irskoj nije gledalo s odobravanjem.

“Brak mojih roditelja uspio je pobjeći od tada prevladavajućeg sektaštva”, prisjeća se Bono. Majka je nedjeljom ujutro vodila n jega i brata u protestantsku crkvu, dok im je otac u isto vrijeme išao na misu u katoličku crkvu. „Udaljenost između dviju crkava bila je manje od milje, ali šezdesetih godina prošlog stoljeća i milja je bila puno."

Između tih religioznih poticaja pjevač je započeo ljubavnu vezu sa muzikom. “Protestanti su imali najbolje melodije, a katolici najbolje ozvučenje”, napisat će. Odlučio je iskoristiti ono najbolje iz svake kuće. «Kad sam bio dijete i bio sam za klavijaturama u crkvi, bio sam u transu. Bilo je to sveto vrijeme za mene. Proveo sam godine eksperimentirajući sa zvukovima na tipkama i pedalama. Ali moja majka nije tražila takve znakove u meni i nikada ih nije vidjela.“

Čak ni onog dana kada je sina vidio kako pjeva u javnosti. "Glumio sam faraona u mjuziklu Andrewa Lloyda Webbera", nastavlja Bono.

Njegov boravak u školi St. Patrick trajao je kratko, jedva godinu dana. Godine 1972. izbačen je jer je psećim izmetom gađao učiteljicu koja ga, prema riječima pjevača, nije voljela. Veliko olakšanje za malog Paula jer je u septembru te godine upisan u mjesto koje će mu zauvijek promijeniti život.

“Mount Temple Comprehensive School je bila oslobođenje“, nastavlja Bono. „Potakli su me da budem svoj, da budem kreativan, da nosim vlastitu odjeću. A bilo je i djevojaka." Tamo je dalje istraživao svoje sklonosti prema rock and rollu, koje je potaknuo njegov brat Norman, a kolege iz U2 slučajno je upoznao na sada već mitskoj audiciji koju je organizirao Larry Mullen kada je htio da osnuje bend.

«Moj prijatelj Reggie Manuel i ja išli smo u školu biciklom i na beskrajnoj strmini držali bismo se za kamion s mlijekom. Nikad se nisam osjećao slobodnim kao u to vrijeme“, prisjeća se Bono. Petkom bismo se u centru grada zaustavljali kako bismo posjetili Dolphin Discs u ulici Talbot, gdje sam prvi put vidio albume kao što su Raw Power Iggyja i Stoogesa, Bowiejev Ziggy Stardust i Lou Reedov Transformer.“

Područje oko trgovine, inače, bilo je poprište bombaškog napada sjevernoirske lojalističke grupe nako kojeg je ostalo 33 mrtvih. Dogodilo se to 17. maja 1974. Bio je petak, ali zbog štrajka vozača autobusa Bono je tog dana otišao ravno kući.

Mjesecima kasnije, u septembru, njegov je djed preminuo od srčanog udara na dan kada je slavio zlatnu godišnjicu braka. Tri dana kasnije, na sprovodu, ostao je bez majke. Srušila se pored očevog groba. „Iris se onesvijestila, onesvijestila se." Glasovi mojih teta i sestrični pušu poput povjetarca kroz lišće. 'Bit će u redu. Upravo se onesvijestila', kažu mi. Kasnije, kod kuće, trčim i smijem se sa svojim rođacima kad mamina mlađa sestra upada. 'Iris umire. Imala je moždani udar.' Svi plaču, jauču, neko shvati da sam i ja tu. Imam 14 godina i čudno sam miran. Kažem tetkama i stričevima da će sve biti u redu.“

Izvan priče o njegovom djetinjstvu i redova posvećenih njegovoj majci, knjiga s gotovo 600 stranica i raspoređena po poglavljima naslovljenim po ključnim pjesmama benda, proteže se kroz druge porodične intime, poput postojanja tajnog brata, ploda odnosa njegovog oca sa drugom ženom. Brata s kojim, inače, tvrdi Bono, ima odličan odnos. Njegova majka nikada nije znala da on postoji.