Nakon što je oružani otpor potpuno skršen, započela je vojska hvatati po ulicama građane, koji su bez oružja išli svojim poslom, i proglašavati ih zarobljenim. Narvno da su hvatani samo muslimani, ali uhvaćeno je i nešto kršćana. Među zarobljenicima bilo je staraca i djece, pa čak i jedna žena po imenu Nura Hadžiomerović. Pred sami mrak dotejrani su svi u kršćansko groblje kraj današnje tvornice duhana i ondje zatvoreni. Svi su se čudili švapskom poslu kad su u svojoj sredini vidjeli i Šošu Muju, poznatu sarajevsku budalu s kojim je čaršija zbijala šale preko 40 godina. Tu su ostali pod jakom stražom do 24. kolovoza, a onda su otrpemljeni u Olomuc, gdje su ostali do 17. prosinca 1878.

U srijedu 21. kolovoza došlo je nekoliko časnika među ove zarobljenike, popisali ih i pustili kršćane kući, Mitar Lakić dunđer, Božo Trifković i Milan Milanović seljak s Barica ne htjedoše se udaljiti. Prigodom ponovnog popisa u Olomucu izjavila su ova troica da su se s muslimanima izrodili i da će i dalje s njima dijeliti sudbinu, pa se zbog toga nisu htjeli od njih rastaviti kad su ostali kršćani pušteni. U petak 23. kolovoza puštena su djeca i ona jedna žena. Tako je preostalo oko 600 zarobljenika. Niko od njih nije znao šta će s njima biti. Taj dan dobili su po prvi put suha hljeba. Vojnici su s njima vrlo rđavo postupali. Tukli su ih, naročito noću, kad se nisu bojali da će ih vidjeti časnici. Naredili bi im da legnu potrbuške, a onda ih udarali. Jednog dana je javljeno da će svi biti mušketani i naređeno im je da kopaju rake. Kesnije se govorilo da su u njih pokopani pali austrougarski vojnici. Da li je baš tako, ne zna se, jer su zarobljenici za to vrijeme, po zapovijedi, ležali nekoliko sati potrbuške i nisu mogli ništa vidjeti.

Put od Sarajeva do Siska bio je vrlo težak. Krenuli su pod jakom pratnjom 14. poslije podne po najvećoj kiši. Putem su vojnici ubili nekoliko staraca koji nisu mogli ići. Tako je poginuo i stari muderis Derviš ef. Goraždak blizu Žepča, a kako su mu 19. kolovoza zaklali ženu i sina, time je njegova kuća zatvorena. Od Broda do Siska vozili su se u šljepovima, i to tako natrpani kao šibice u kutiji. U Sisku su se okupali i prvi put od 19. okusili toplo jelo. Odavle su putovali vlakom. Po štacijama ih je dočekivao svijet i gledao kao nekakvo čudo. Davali su im jela, pića i duhana. Kroz Beč su prošli pješice. Na više mjesta su ih htjeli napasti, ali to je branila pratnja. Naročito su na njih navaljivale žene: majke, sestre i supruge mobiliziranih vojnika. U jednoj vojarni bili su gospodski počašćeni. Pilav, koji je bio priređen za ručak, bio je svaren sa šećerom i dok su se njima smijele prisutne Bečlije, smijali su se oni njihovom slatkom pilavu. Učesnici pričaju da su u Beču provedeni ispred dvora bečkog ćesara. Dok su od Siska do Beča putovali u teretnim vagonima, od Beča do Olomuca vozili su se u vagonima III razreda.
U Olomucu bili su zatvoreni u trvđavu i iz početka se s njma postupalo kao s kakvim zločincima, ali kansije se taj postupak znatno poboljšao. Bili su podijeljeni u dvije grupe, te je svaki dan naizmjence po jedna grupa otpremana na rad. Ako se neko javio da će raditi mjesto starijeg druga iz druge grupe, to se dozvoljavalo. Za ovaj rad primali su "Lohnüng" kao i vojnici. Radili su najviše na cesti ali i po privatnim kućama. Stanovnici Olomuca bili su vrlo susretljivi spram ovih nevoljnika.

U zatvoru su smjeli klanjati, svoje mrtvace sahranjivati po propisima islamske vjere i vršiti ostale vjerske propise, ali su te pogodnosti dobili tek kasnije, valjda poslije proglašenja opće amnestije.

Jedan od zarobljenika, imenom Avdija, znao je lijepo svirati uz violinu, i kad su to časnici saznali, nabavili su mu taj instrument. On je svirao i njima i svojoj družini. Često puta su ga vodili u svoju kasinu da im svira. On je bio oprošten i od rada na cesti. Ibrahim Krajišnik je opet znao njemački pa su i njega vodili u svoje društvo. Vraćao se obično nakresan.
Od najuglednijih ljudi koji su bili u zarobljeništvu spomenuću samo Hadži Mustafu Bulbulovića, Hadži Halilagu Delića, Mujagu Šamu, braću Ahmedagu i Alijagu Hadžiomerovića, Dervišagu Nalčadžića, Hadži Mujagu Hasećiju, braću Avdagu i Ibrahimbega Užičanina, Mehagu i Bajramagu Misirliju i Huseina Pašalića (kasnije nazvanog Olmütz Pascha) koji je ondje naučio njemački i postao vodič stranaca u našem gradu. On je prvi domaći sin u ovom poslu.

Od ovih zarobljenika, kako je već spomenuto, nekoliko ih je putem ubijeno, pri ulazu u šlep utopio se u Savi Čolak Alija, sitar po zanatu, a od onih koji pomriješe u Olomucu poznati su mi po imenu samo Mujaga Šamo i Ibrahimaga Softić. U zarobljeništvu je poludio i na povratku u Kotorskom umro Dervišaga Nalčadžić.

Ovi naši zarobljenici ostavili su Olomuc 17. prosinca i oko Nove godine 1879. stigli u Sarajevo.Vratili su se istim putem kojim su i tamo otpremljeni. Dan prije polaska donesena je u zatvor velika količina slame i naređeno je da svaki zarobljenik splete po dva okrugla jastuka za sjedenje. Niko nije znao zašto će to raditi kao ni to da će već sutra na put. To im je rečeno tek sutradan. Kako je bila zima, a ljudi slabo obučeni, ovi jastuci su služili da na jednom sjede, a drugi da metnu pod noge.

Put je do Broda lijepo prošao, ali odande su išli pješice. Za prenoćište se nije niko pobrinuo, a kako je bila strašna studen, u Kotorskom (17 km od Doboja, op.a.), gdje su prenoćili pod vedrim nebom, smrznulo se 10-15 ljudi i ovo je nagnalo zapovijednika ovog transporta te je od mjesta do mjesta javljao da se vlasti pobrinu za konak i hranu.

Kod današnje tvornice duhana (kod današnje tramvajske stanice Marijin Dvor, op.a.) završeno je službeno putovanje, gdje je i počelo. Naređeno je neka svak ide svojoj kući, a sutradan da se javi na gradsko poglavarstvo da je došao.

Od ovih po prilici 600 ljudi danas su na životu trojica i to Alijaga Hadžiomerović, Vesilaga Terović i Aliaga Željo. S njima sam o svem ovom razgovarao i njima dugujem hvalu za mnoge podatke, a naročito Alijagi Hadžiomeroviću.

U Olomucu su bili i zarobljenici iz nekih drugih mjesta Bosne. Poveći je transport bio iz Banje Luke, a među ovima je bio i rahmetli Hadži Hafiz Ibrahim ef. Maglajić, bivši reis-ul-ulema.


(Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela IV, Sarajevo u doba okupacije 1878., “Veselin Masleša”, 1991, str. 121-122.)