Stranku Baath, koja zagovara jedinstvo arapskih zemalja, osnovali su 17. aprila 1947. dvojica sirijskih nacionalista školovanih u Parizu, pravoslavni kršćanin Michel Aflaq i sunitski musliman Salah Bitar.
Stranka se 1953. spojila s Arapskom socijalističkom strankom i stekla popularnost među intelektualcima, seljacima i vjerskim manjinama. Takođe se etablirala u drugim arapskim zemljama, poput Iraka. Njena dva osnivača nisu mogla zamisliti da će dva suparnička ogranka stranke, jedan u Iraku i drugi u Siriji, završiti tako da vode dva neprijateljska autokratska režima.
Dana osmog marta 1963. Baath stranka je nakon vojnog udara preuzela vlast u Siriji. Još jedan državni udar, koji je 23. februara 1966. predvodio general Hafez al-Assad, uklonio je vodstvo stranke, tada pod utjecajem Aflaqa i Bitara, i uzrokovao raskid s ogrankom Baatha koji je vladao u Iraku.
Treći državni udar, "popravni pokret", 16. novembra 1970. doveo je Hafeza al-Assada na čelo države. Al-Assad je svrgnutog predsjednika Nureddina al-Atasija držao u zatvoru 23 godine. Godinu dana kasnije donesen je novi ustav kojim je utvrđeno da je stranka Baath (arapski "uskrsnuće") "vođa države i društva". Novim ustavom uspostavljen je i "predsjednički referendum".
Nakon što je 1971. referendumom izabran za predsjednika Republike, Hafez al-Assad je ostao na vlasti do svoje smrti u junu 2000. Tri desetljeća zemlja se zatvarala u sebe: proglašeno je vanredno stanje, opozicija i štampa bili su pod šapom a demonstracije zabranjene. U februaru 1982. režim je nasilno ugušio ustanak svog najvećeg neprijatelja, Muslimanskog bratstva, u središnjem gradu Hami.
Tačan broj žrtava nije poznat, ali se procjenjuje da je gušenje te pobune ostavilo između 10.000 i 40.000 mrtvih. Budući da nije bilo opozicije, ime predsjedničkog "kandidata" predložila je stranka, a zatim ga iznijelia na referendumu. U svakom glasanju prvo je Hafez, a zatim njegov sin Bashar al-Assad "izabran" s više od 90% glasova.
Bashar, kao i njegov otac, pripada alavitima, manjinskom ogranku islama u Siriji, čije su stanovništvo pretežno sunitski muslimani. Poput Tunisa, Egipta i Libije, Sirija je također bila poprište arapske pobune u martu 2011. godine, koja je dovela u pitanje hegemoniju stranke Baath. Bashar al-Assad je obećao reforme, ali je u isto vrijeme krvlju i vatrom ugušio pobunu. Kao dio svojih obećanih mjera, sirijska vlada najavila je referendum 26. februara 2012. o novom ustavu koji bi okončao dominaciju stranke Baath i, u teoriji, uspostavio politički pluralizam. No, pobuna je dovela do građanskog rata, ostavivši podijeljenu zemlju i više od pola miliona mrtvih.
Pobunjenici, koji su u nedjelju ušli u Damask u munjevitoj ofanzivi, proglasili su "kraj ove mračne ere i početak nove ere za Siriju" nakon "50 godina ugnjetavanja pod vladajućom strankom Baath i 13 godina zločina i tiranije".
