Dženita Mulabdić priljubila se uz zemlju, a pucnjava se sve više približavala. Trudna 20-godišnja Bosanka i njen suprug Muhamed zurili su u zaključana vrata podruma. Njihov mališan igrao se u blizini, nesvjestan naoružanih ljudi vani. Komandosi iz Beograda, u crnim balaklavama, preskočili su ogradu i ušli u kuću u etnički mješovitom bosanskom gradu Bijeljini, dva sata vožnje od glavnog grada Srbije. Spustili su se niz stepenice u podrum, naišavši na barikadu ispred skučene prostorije. Tada je Dženita čula zvuk: ljudi u borbenim čizmama udaraju po vratima. “Ne boj se”, rekao je jedan od naoružanih muškaraca, prisjeća se Dženita. “Došli smo vas osloboditi.”
Bilo je to 2. aprila 1992., u osvit rata u BiH. Dobrovoljce je predvodio Željko Ražnatović, mafijaš koji je postao uglađeni vojnik za kojim Interpol traga zbog zločina diljem Europe. Ljudi su ga zvali Arkan, a njegove ljude Arkanovi Tigrovi. Jugoslavija se raspadala. Ultranacionalistički srpski predsjednik Slobodan Milošević iskorištavao je mitove o “Velikoj Srbiji” i viktimizaciji Srba. Jugoslovenske republike su jedna za drugom proglašavale nezavisnost, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Miloševićeva propaganda pozivala je Srbe na borbu, a arkanovci su tu poruku prenijeli u rat.
Arkan je vrbovao mladiće da izvršavaju njegove naloge. Neki su bili “Ultrasi”, okorjeli nogometni navijači, povučeni iz beogradskog kluba navijača Crvene zvezde, koji je, prema strogo povjerljivom izvještaju CIA-e, “počeo nuditi obuku u borbi prsa u prsa, malokalibarskom oružju i eksplozivu u novembru 1990.” Bili su to sportaši, kriminalci i idealisti koji su se htjeli boriti za Srbiju, a možda i najvažnije “izgubljeni ljudi”, kaže Filip Švarm, urednik srbijanskog nezavisnog magazina Vreme, koji je snimio dokumentarac o srpskim paravojnim formacijama.
Brutalna reputacija pratila je arkanovce iz susjedne Hrvatske, gdje su ubijali, protjerivali i pljačkali nesrpske civile. Sada su Arkanovi Tigrovi bili u Dženitinom rodnom gradu kako bi "oslobodili" grad od, kako su tvrdili, muslimanskih "fundamentalista". Išli su od vrata do vrata u potrazi za nesrbima, od kojih su neki bili na popisu ljudi koje su smatrali “izdajnicima”.
Srbijanski državni mediji prikazali su borce kao heroje. U dva dana, Arkanovi Tigrovi i drugi njima saveznički borci ubili su najmanje 48 ljudi, mnoge od njih su pogubili prema Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju. “Većina mrtvih bila je upucana u prsa, usta, sljepoočnicu ili potiljak, neki iz neposredne blizine”, utvrdio je ICTY u postupku za ratne zločine protiv dvojice visokih obavještajnih zvaničnika Srbije, Jovice Stanišića i Franka Simatovića, optuženih za finansiranje i organiziranje borbenih jedinica poput Arkanovih Tigrova.
Druge procjene pokazuju da je broj mnogo veći. Ubistva su započela četverogodišnji rat u Bosni i ciklus etničkog čišćenja i genocida. Više od 100.000 ljudi je ubijeno, a dva miliona raseljeno.
Mladi američki fotograf gledao je veliki dio toga. Ron Haviv upoznao je Tigrove u Hrvatskoj, gdje ih je i fotografirao. Arkanu se posebno svidjela jedna slika: zapovjednik paravojske stoji ispred svojih uniformiranih ljudi i pozira s mladunčetom tigra u jednoj ruci i pištoljem u drugoj. Tako se Haviv našao među Tigrovima 2. aprila 1992. Haviv, danas poznati, nagrađivani fotograf, snimio je jedan od prvih očitih ratnih zločina u ratu u Bosni. Jedna od fotografija u međuvremenu je postala simbol samog rata. Haviv se nadao da će to dovesti do odgovornosti, da bi moglo pomoći u spašavanju života.
Ali 30 godina kasnije, mnogi od Arkanovih Tigrova koji su bili prisutni tog dana još uvijek hodaju slobodno. Jedan od njih, naime, živi prilično javno. Možete ga sresti u klubu, ovisno o tome gdje se zabavljate.
***
Dženita je cijeli život mirno živjela u Bijeljini. Ali rat je došao brzo. Sada je muškarac u uniformi tukao njenog susjeda Admira Šabanovića, mladića od dvadesetak godina, zvanog Ado. Gledajući krvlju poprskani podu podruma, Dženita je držala sina uz sebe i molila za njihov život. “Ako nas upucaju”, prisjeća se razmišljanja, “bolje je s leđa. Odmah će mi ubiti sina i to je kraj.” Nekoliko ljudi je pobjeglo iz podruma, ali nisu daleko stigli. Vani su komandosi s izvučenim oružjem vikali na Abdiramija i Hamijetu Pajaziti, par u kasnim tridesetima, koji su pokušavali pobjeći. Vikali su i na Haviva da prestane fotografirati. Haviv se sjeća da se okrenuo kako bi se sklonio iza kamiona. “Dok sam hodao, čuo sam pucnjeve”, kaže Haviv. "Dok sam se okrenuo, mogao sam pogledati između kabine kamiona i ostatka kontejnera kamiona... Vidio sam da je on upucan i da ona pokušava da ga spasi." Hamijeta je nježno držala muža za ruku dok je Abdirami ležao na samrti. "Snimio sam dvije slike i onda sam se odlučio vratiti", kaže Haviv. “I dok sam se vraćao, upucali su je.”
Za to vrijeme, Redžep Šabanović, Admirov otac, mirno je ležao u dvorištu. Dženita je iz kuće mogla vidjeti njegovo tijelo. Pokušao je pobjeći kada su ušli Arkanovi Tigrovi, prisjeća se Dženita. Sada je bio mrtav. “Tifa [Redžepova supruga] htjela mu je prići”, kaže ona. “Arkanovci su bili u kući i počeli su pucati na nju.” Haviv, još uvijek vani, gledao je kako ljudi dovode Tifu pred zid od crvene cigle koji okružuje kuću. Vid mu je bio djelomično zaklonjen jer je odjeknulo još pucnjeva. Tifino tijelo je ležalo na zemlji, pored Abdiramijevog i Hamijetinog, s rukama iznad glave. Haviv je snimio fotografiju.
“Ne znam ko ih je upucao”, kaže Haviv danas. Ali bilo je jasno da Arkanovi Tigrovi okupljaju i gađaju civile. “Čini se gotovo nemogućim da je iko drugi osim ovih momaka ustrijelio te ljude.” Dženita je, još u podrumu, čula pucnjeve i uspaničeno ponavljala komandosima da je trudna. Visoki muškarac tamne kose koji se predstavio kao Arkanov zamjenik vikao je na svoje ljude da prestanu pucati; izvodili su žene i djecu. Muža više nikada nije vidjela živog. Njezina će zaova slijedeći dan identificirati Muhameda u mrtvačnici.
Dok su muškarci tjerali Dženitu kroz ulaznu kapiju, vidjela je Tifu kako leži na pločniku. "O, majko", povikala je Tifa. Bila je živa, krvarila je. Admir Šabanović, pretučen i zatočen od strane Tigrova preko puta, pobjegao je na zid pored džamije. Bilo je previsoko za penjanje. Okrenuo se, stjeran u kut i "ustrijelili su ga, kao od šale", prisjeća se Haviv. “Čemu sam svjedočio.”
Jedan mu je komandos prišao sa lijeve strane. Haviv ga je prepoznao kao "drskog mladića" kojeg je fotografirao ranije tog dana u Bijeljini, nasmiješenog na plavom motociklu Suzuki. Na uniformi mu je bila crna oznaka s tigrom, golih zuba. Na zakrpi je ćirilicom pisalo: Tigrovi. Haviv je snimio jedan kadar komandosa. To je upečatljiva fotografija: mladić u uniformi, zaklonjena lica, s raketnim bacačem na leđima. Sunčane naočale na vrhu glave, upaljena cigareta ležerno visi iz lijeve ruke. Čovjek zamahuje crnom čizmom prema Tifi, njeno tijelo zgužvano pored Abdiramija i Hamijete, također upucane. Dvojica uniformiranih muškaraca prolaze pored, s oružjem u rukama, dok se krv skuplja na betonu.
Haviv je napustio mjesto ubistva što je brže mogao, zaustavio se u štabu boraca u Bijeljini kako bi napravio posljednju fotografiju mladića Hajrusha Ziberija, kako bi dokazao da su ga zatočili Arkanovi Tigrovi. Slika prikazuje Ziberija kako moli za svoj život. Ziberijevo tijelo će navodno kasnije biti pronađeno u rijeci Savi. "Htio sam otići odavde", kaže Haviv. Ali prvo je sam Arkan uzeo Havivov film koji je još uvijek bio u njegovoj kameri, dokumentaciju nasilja tog dana. Preostale rolne, koje je Haviv sakrio, sadrže neke od jedinih fotografija masakra u Bijeljini.
Dvije sedmice kasnije časopis Time objavio je foto-esej pod naslovom “Ubijanje se nastavlja” u kojem su prikazane Havivove fotografije iz Bijeljine. Bio je to prvi put da je svijet vidio fotografije, što je izazvalo međunarodno negodovanje. Arkan je bio bijesan na Haviva jer je objavio fotografije, a kasnije je rekao da se "raduje danu" kada će mu se napiti krvi. Fotografija se pojavila u knjigama, novinama i časopisima. Tužitelji u Haagu su je koristili, hiljade su je dijelile na društvenim mrežama.
Pa ipak, unatoč ozloglašenosti fotografije, muškarcima na slici nikada se nije sudilo za njihovu navodnu umiješanost u ubistva u Bijeljini. Dok su sudovi na Balkanu optužili stotine ljudi za zločine počinjene tokom rata u sudskim procesima koji traju desetljećima, stotine slučajeva ratnih zločina diljem regije ostaju neriješene. U Bijeljini, kao i u mnogim mjestima širom Bosne i Hercegovine, ljudi optuženi za zločine hodaju istim ulicama kao i njihove žrtve. Većina Arkanovih Tigrova nije snosila posljedice za ubijanja, silovanja, pljačke i protjerivanje civila iz njihovih domova.
“Imamo hiljade počinitelja koji su počinili zločine”, kaže Nataša Kandić, osnivačica beogradskog Fonda za humanitarno pravo, koja vrši pritisak na srbijansku vladu da istraži Arkanove Tigrove. Umjesto pravog obračuna s prošlošću, na djelu je “veličanje ratnih zločinaca”, kaže ona. Dok međunarodna zajednica poziva na odgovornost u Ukrajini, ponavljajući slične povike od prije 30 godina, pogled unatrag na ratne zločine iz prošlosti otkriva užasnu stvarnost: preživjeli i članovi porodica koji traže odgovornost suočavaju se s dugim i teškim putem do pravde — a ratni zločinci prečesto ostaju nekažnjeni.
***
Krajem 1995. rat u Bosni je završio, a u Beogradu je cvjetala underground rave scena. Za mlade u gradu, to je bilo dobrodošlo odvlačenje pažnje od teške stvarnosti svakodnevnog života. Hiperinflacija s početka 1990-ih značila je da si mnogi nisu mogli priuštiti osnovna dobra. Sankcije su godinama zabranjivale uvoz i izvoz te međunarodna putovanja avionom. Internet još nije bio mainstream, a propaganda je zagadila informacijski krajolik.
Drugdje u svijetu, sredina devedesetih bila je doba Tupaca, Oasisa i Fugeesa. Ali u Srbiji većina mladih ljudi nije si to mogla priuštiti, mnogi su se okrenuli ka B92, radio stanici koja je izazivala tvrdokorni nacionalizam tog vremena, emitirajući vijesti iz vanjskog svijeta uz rock i elektronsku glazbu. “Elektronska scena bila je povezana s antiratnim pokretom”, kaže Saša, bivši techno entuzijast i pasionirani slušatelj B92, sada u četrdesetima, koji je devedesetih često posjećivao beogradske proteste.
“Bio je to bijeg od našeg svakodnevnog života.” Ono što Saša i ostali ljubitelji elektronike u to vrijeme nisu znali je da je jedan od perspektivnih mladih nadolazećih na sceni, Srđan Golubović (često se na engleskom piše Srdjan Golubovic, a ne treba ga brkati s istoimenim filmskim redateljem), nosio uniformu Arkanovih Tigrova. On je bio borac u ratu protiv kojeg su se bunili. Njega će lokalna štampa i dio javnosti optuživati da je on uniformirani mladić kojeg je Haviv fotografirao 1992. godine, podignute čizme, uperene u krvavo tijelo Tife Šabanović.
Prilikom raspoređivanja u Bosnu, prema više izvora, pripadnici Arkanovih Tigrova zvali su ga Maks. Na beogradskim zabavama zvali su ga “Kapetan Maks”. Na rejvovima i koncertima bio je DJ Max, pod kojim imenom i danas nastupa, iako su njegovi nastupi danas ijetkost. “On je grozota”, kaže Saša, koji je tražio da ga se identificira samo imenom. Rolling Stone je pregledao mnoge Havivove fotografije, snimljene u Bijeljini 2. aprila, od kojih se čini da pet prikazuje Golubovića.
Na jednoj, on je u bolnici i razgovara s dvije žene, lica zgrčenih od straha ili tuge. Na drugoj je slikan u patroli s Arkanovim Tigrovima. A na jednoj, koju Rolling Stone prvi put objavljuje, mladi Golubović bebastog lica sjedi na plavom Suzukiju. Fotografija je snimljena istog dana kada se dogodio masakr, kaže Haviv, i do sada je najjasnija fotografija koja pokazuje Golubovićevo prisustvo u Bijeljini. Dvojica Bijeljinaca kažu da na fotografiji prepoznaju stare zgrade, nekoliko minuta hoda od mjesta masakra.
Golubović je odbio višestruke zahtjeve za intervju kako bi odgovorio na optužbe o svojoj ulozi u masovnim ubistvima u Bijeljini. Rolling Stone mu je poslao dvije fotografije koje je snimio Haviv — Havivovu najpoznatiju bijeljinsku fotografiju i dosad neobjavljenu fotografiju motocikla. “Ne dajem saglasnost da se moje ime ili moja fotografija spominju u vašem tekstu”, poručio je Golubović preko Vibera. “Savjetovao sam se sa svojim advokatom i koliko sam shvatio nije zakonito objavljivati lažne informacije o nekome.”
Golubović se pojavljuje na platnim spiskovima srpske Državne sigurnosti koje je otkrio Rolling Stone — u septembru 1994. i januaru, aprilu, maju, junu, julu, augustu, septembru, oktobru i decembru 1995. Nije jasno je li u to vrijeme bio raspoređen u Bosnu, gdje su Arkanovi Tigrovi i druge jedinice još uvijek činile zločine. Ali Golubović je “bio s Tigrovima od prvog dana,” kazao je bivši Tigar pozvan da svjedoči u slučaju ratnih zločina pred MKSJ-om. Golubović je ukoren nakon što je Haviv objavio ono što je svjedok identificirao kao Golubovićevu fotografiju, te “pred cijelom jedinicom” kažnjen batinom, kazao je svjedok ICTY-a.
Golubović je bio, kako ga neki zovu, “vikend ratnik”. Postoji priča, možda i apokrifna, kaže jedan njegov prijatelj, da je Golubović svojedobno helikopterom sa ratišta prebačen u beogradski klub a vraćen nakon seta. Rolling Stone nije mogao potvrditi je li priča istinita ili je jednostavno dio legende koja se izgradila o čovjeku.
***
Dana 30. septembra 1997. ICTY je podigao optužnicu protiv Arkana za zločine protiv čovječnosti i teške povrede Ženevskih konvencija. U optužnici su navedeni samo zločini počinjeni u Sanskom Mostu a ne zločini koji su počinjeni u Bijeljini ili drugdje. Optužnica je sadržavala samo Arkanovo ime, ne i imena bilo kojih podređenih.
To je bilo namjerno, tvrde tužitelji i istražitelji upoznati sa slučajem. Mandat ICTY-ja bio je usredotočiti se na "progon i suđenje najvišim čelnicima". Htjeli su najprije izgraditi jake dokaze, a zatim kasnije izmijeniti optužnicu kako bi uključila zločine počinjene u Bijeljini i drugdje, te dodati dodatna imena osim samo Arkana. To se nikada nije dogodilo.
“Bilo je nevjerovatno teško pokušati identificirati bilo koje druge osobe osim Arkana,” rekao je za Rolling Stone John Clint Williamson, dugogodišnji američki diplomata, tužitelj i advokat na suđenju ICTY-u koji je vodio istragu o Arkanu. “Bilo je vrlo teško povezati ih s određenim zločinom. Bilo je video snimaka i fotografija Rona Haviva, ali smo imali problema s utvrđivanjem identiteta bilo koje osobe.”
Naoružani napadači ušli su u predvorje otmjenog hotela Intercontinental, Arkanovog beogradskog utočišta, u 5:15 navečer 15. januara 2000. Pucali su mu u glavu i ubili ga. Napori da se procesuiraju Tigrovi umrli su s njim. “Nakon što je ubijen, nije bilo želje za preusmjeravanjem istrage na njegove podređene”, kaže Williamson. “To se poklopilo s direktivom Vijeća sigurnosti UN-a da se tribunal treba početi fokusirati na ljude na višoj razini.”
Slijedeće, 2001. godine, srpska policija uhitila je bivšeg jugoslovenskog predsjednika Miloševića. Dvije godine kasnije u Haag su prebačena i dva bivša šefa Državne sigurnosti Srbije, a zatim vojni, policijski i politički moćnici iz regije. U međuvremenu, ljubitelji Golubovićeve muzike još uvijek uglavnom nisu bili svjesni njegove prošlosti kao Tigra. To nije bilo nešto o čemu je govorio.
Umjesto toga, radio je kao DJ u Beogradu i širom zemlje. U Beogradu je često viđan kako vozi motocikl i šeta svog psa, boksera. Ljudi koji poznaju Golubovića opisuju ga kao konfliktan karakter. S jedne strane, bio je autoritet i “neka vrsta zaštitnika ljudi na rejvovima”, kaže dugogodišnji fan koji je dernečio sa Golubovićem, koji je tražio da se predstavi kao Milan. Prekidao je tučnjave, uključujući i onu u klubu u kojoj su sudjelovali huligani Crvene zvezde. S druge strane, “svi su znali da je Max opasan, jer bi išao glavom kroz zid. Ali niko nikada nije pomislio da to ima veze s ratom”, kaže Milan.
Bio je poznat kao “fin dečko s određenom temperamentom”, kaže Milena, tridesetogodišnjakinja koja je početkom 2000-ih posjećivala rejvove Xperimenta i tulumarila s Golubovićem. Tada, 2012. godine, izgledalo je kao da mu je ponestalo sreće. Pojavile su se vijesti da ga je beogradska policija uhapsila zbog “nelegalnog posjedovanja oružja i droge”, te da je Tužiteljstvo za ratne zločine protiv njega otvorilo istragu. Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije, koje je nadležno za policiju, nije željelo potvrditi navodno hapšenje Golubovića. Nekoliko Golubovićevih prijatelja potvrdilo je da su čuli da se ogriješio o zakon, vjerojatno zbog droge, rekli su, te je pušten.
Rolling Stone dobio je skenirane kopije originalnih dosjea Službe državne sigurnosti Srbije koji opisuju isplate sredinom 1990-ih Goluboviću i drugim elitnim borcima među kojima su bili i poznati članovi Arkanovih Tigrova. Kada su iz lista prvi put zatražili ove dokumente od Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove, nasljednika MKSJ-a koji upravlja arhivskom dokumentacijom, tamošnji arhivist je rekao da je to nemoguće, tvrdeći da su "povjerljivi". No Rolling Stone pronašao je stotine stranica takvih zapisa putem platforme za online arhive Mehanizma i neke od njih objavljuje po prvi put.
Evidencija uključuje imena, datume i iznose novca isplaćene pripadnicima borbene jedinice Državne sigurnosti, među kojima su bili i ljudi za koje se zna da su se borili za Arkanove Tigrove tokom rata u Bosni. Dok se Golubović godinama spominjao u svjedočenjima svjedoka pred ICTY-em i šuškalo se po Beogradu, nakon njegovog navodnog hapšenja zbog droge, njegovo je ime prvi put javno povezano u srbijanskim novinama s Havivovom fotografijom. Ali nije se sakrio, niti je negirao da je on na fotografiji.
Golubović je bio suvlasnik diskografske kuće Ultra Groove Records. Bio je zvijezda čak i na EXIT festivalu, vrlo popularnom ljetnom festivalu na Petrovaradinskoj tvrđavi u Srbiji, sat vremena vožnje od glavnog grada, jednom od najpoznatijih muzičkih festivala u Evropi. Golubović je ondje godinama bio DJ – 2013., 2014., 2015. i 2016. – čak i nakon što su se pojavile vijesti o njegovoj navodnoj umiješanosti u zločine u Bijeljini. EXIT je krajem 2016. godine, kaže za Rolling Stone, raskinuo vezu s Golubovićem kada je saznao za optužbe protiv njega; predstavnik EXIT-a poslao je Rolling Stoneu izjavu: “EXIT je uvijek bio više od muzičkog festivala, promoviranja vrijednosti mira, ljubavi i tolerancije među mladima — vrijednosti koje su našoj regiji očajnički bile potrebne.”
Godine 2014. godine, kako se situacija u Ukrajini pogoršavala, a Rusija je izvršila invaziju na Krim, ponovno su se pojavile Havivove poznate fotografije iz Bijeljine. Ruski bloger objavio je jednu od fotografija, tvrdeći da se radi o ukrajinskim vojnicima na Krimu kako šutiraju civila. Fotografija je postala viralna na društvenim mrežama. Bio je to još jedan u nizu primjera izvlačenja njegove fotografije iz konteksta, ili još gore, historijskog revizionizma: neki su tvrdili da fotografija nije snimljena u Bosni, da je fotošopirana, da su žrtve Srbi. Fotografije, uostalom, mogu biti krivotvorene, kontekst pogrešno protumačen.
Dezinformacije su godinama kružile oko te slike, neke od njih pokrenuo je sam Arkan, a kružile su društvenim mrežama. “Fotograf koji je napravio ovu sliku, on je moj prijatelj,” rekao je Arkan britanskom novinaru Rogeru Cooku u oktobru 1992. “Ovu je damu ustrijelio muslimanski snajperista”, rekao je Arkan, dodajući da je čovjek na slici zamahnuo čizmom jednostavno pokušavao vidjeti je li živa. Jedan svjedok ICTY-a, bivši Tigar, ponovio je sličnu verzijuposvjedočivši da je Golubović, kada je fotografiran, “pokušavao predati ženu koja je već bila mrtva”.
***
Za neke ljude u Srbiji i Bosni i Hercegovini, Haviv, koji je većinu svog života posvetio pozivanju na odgovornost, govori istinu i riskirao je život dokumentirajući historiju. Za druge, on je kontroverzan lik, onaj koji je pogrešno okarakterizirao krvoproliće u Bijeljini. Ali Haviv nikada nije prestao govoriti o onome što je vidio. Sada radi na dokumentarcu o svojoj poznatoj bijeljinskoj fotografiji i tome kako je ona zaživjela.
Tužitelji su dugo naglašavali da je fotografija, iako moćna, dobra onoliko koliko i dokazi svjedoka koji dolaze s njom. A ovaj je slučaj, posebno, kompliciran. No, smatra se da su postojale stotine pripadnika Arkanovih Tigrova, od kojih su mnogi danas živi da su iza njih ostali bezbrojni nekažnjeni zločini.
To što su nekažnjeni teško opterećuje Almu Pečković, Tifinu i Redžepovu kćerku i razbjesni njenog supruga Seada, koji je njihova tijela sahranio u Bijeljini. Sada žive van Bosne. Dana 2. aprila 2015. godine, 23 godine nakon što su joj Arkanovi Tigrovi pobili porodicu, Alma je podnijela krivičnu prijavu protiv “NN osoba” Tužiteljstvu za ratne zločine Republike Srbije. Srbijanski ured za ratne zločine otvorio je slučaj, ali njezin suprug sumnja. “Prošlo je sedam godina od podnošenja tužbe, ali ništa se ne događa”, kaže Sead. “Dok god je ovaj režim u Beogradu... Maks će mirno šetati Beogradom.”
Dženita je pratila Almin slučaj, nadajući se da će ih nekamo odvesti. S istražiteljima ICTY-a razgovarala je sredinom devedesetih u Njemačkoj, gdje je bila izbjeglica. Čekala je da je pozovu da svjedoči o ubistvu svog supruga i masakru koji je preživjela. Ali niko joj se nikad nije javio. Činilo se da je jedina šansa za odgovornost bila sudnica u Srbiji. Godine 2017. ICTY je službeno zatvoren, nakon što je podigao optužnice protiv 161 muškarca i jedne žene. Pravno tijelo proslijedilo je tekuće slučajeve Mehanizmu i lokalnim sudovima diljem Balkana. Od tada su napori da se postigne napredak u neriješenim slučajevima bolno spori.
Samo u BiH je krajem 2020. godine, prema podacima Misije OESS-a u BiH, bio najmanje 571 neriješen slučaj ratnih zločina protiv 4498 osumnjičenika, a svake godine sve je manje optužnica. Istrage bi mogle trajati desetljećima; za ratne zločine nema zastare.
Prošlog ljeta Haaški sud za ratne zločine završio je svoje najduže suđenje, vođeno protiv vodećih bivših srbijanskih zvaničnika. Slučaj je bio eksplozivan i kontroverzan, fokusiran na njihovo finansiranje i nadzor nad paravojnim jedinicama, uključujući Arkanove Tigrove, u Bosni i Hercegovini. Sud je osudio dvojicu najviših obavještajnih zvaničnika — od kojih je jedan imao bliske veze s CIA-om, koja je u njegovu odbranu predala povjerljivi dokument ICTY-u — na 12 godina zatvora, uključujući vrijeme koje je proveo u zatvoru.
***
Arkanovi Tigrovi se ne kriju. Čini se da nema razloga za skrivanje u Srbiji, gdje kritičari kažu da nema političke volje za istjerivanjem pravde. Takva bi istraga otvorila stare rane. “Postoji razlog zašto se [ovim] pripadnicima jedinice ne sudi”, kaže Iva Vukušić, historičarka i predavačica u Centru za studije sukoba na Univerzitetu Utrecht u Nizozemskoj, koja je napisala knjigu o povezanosti države sa srpskim paravojnim jedinicama. “Država se i dalje štiti... Oni ne žele ovo prljavo rublje vani.”
Postoji mnogo toga što Havivova fotografija nije mogla reći. Ne može se objasniti kako su mladići poput Golubovića sa 18 godina regrutovani u Jugoslavensku narodnu armiju. Čovjek kojeg ćemo nazvati Mirko, koji ima četrdesetak godina i odrastao je u istom naselju kao i Golubović, često posjećujući njegove rejvove, kaže da je Golubović bio “izmanipuliran” da se pridruži Arkanovim Tigrovima.
Bivši pripadnici Arkanovih Tigrova su na Facebooku, Instagramu i ruskoj društvenoj mreži V Kontakte, gdje neki od njih dijele svoje fotografije u uniformama, povezuju se s drugim bivšim pripadnicima Arkanovih Tigrova i hvale se svojom prošlošću. Na Facebooku Golubović ne predstavlja tu verziju sebe. On je motociklista. On je trkač, automobilist i muzičar. DJ, producent i vlasnik muzičkog studija. Ne spominje se rat - a kamoli navodni zločini - samo njegov opis samog sebe kao " komandosa“.
Golubović je 2018. godine na Facebooku objavio da se oženio. U komentarima mu ljudi čestitaju emotikonima srca. Međutim, jedan komentator dijeli Havivovu poznatu fotografiju. “Klošaru”, napisao mu je na srpskom. “Tvoje vrijeme će doći.” Na Golubovićevoj fotografiji na Facebooku boca šampanjca Taittinger balansira na motociklu. Prijatelj je na Facebooku s najmanje 10 muškaraca za koje se čini da su bivši pripadnici Arkanovih Tigrova. Neki od ljudi koji se nalaze na platnom popisu Državne sigurnosti Srbije do kojeg je Rolling Stone došao trenutno rade u Vladi Srbije, a drugi navodno imaju veze s organiziranim kriminalom.
Čini se da je jedan bivši Tigar nedavno služio kao tjelohranitelj Cece, Arkanove udovice i jedne od najpoznatijih srpskih pjevačica. A najmanje jedan bivši Tigar je u bijegu od Interpola. Jedan čovjek sa popisa služi 40 godina zatvora zbog ubistva srbijanskog premijera Zorana Đinđića 2003. godine. Čini se da su se neki navodni bivši članovi Arkanovih Tigrova pridružili još jednoj zloglasnoj grupi: Noćnim vukovima, ruskom krajnje desničarskom moto-klubu.
Dok je Srbija procesuirala ograničeni broj Srba za zločine počinjene u Bosni i diljem Balkana, ta su se krivična gonjenja usporila posljednjih godina pod vladom predsjednika Aleksandra Vučića, nekadašnjeg ministra informisanja u vrijeme Slobodana Miloševića, koji je u aprilu uvjerljivo pobijedio na izborima.
Iz Okružnog tužilaštva u Bijeljini nisu odgovorili na upite za komentar. Tužiteljstvo za ratne zločine u Beogradu, iako je isprva izgledalo otvoreno za sastanak u februaru, zatražilo je čitanje i odobrenje članka prije objave, što su iz magazina odbili. Od tada, nisu odgovarali na zahtjeve za komentar. Srbija “nije voljna ići gore po lancu zapovijedanja, uključiti se u bilo kakve istrage koje bi bile neugodne višim političkim vlastima”, kaže Williamson, bivši američki diplomat i tužitelj koji je vodio istragu ICTY-ja protiv Arkana.
Ista kritika upućena je drugim vladama, uključujući Sjedinjene Države, čije se oružane snage optužuju za počinjenje zločina diljem svijeta. Sjedinjene Države blokirale su međunarodne napore da se istraže takvi navodi. Krivični progoni američkih vojnika i dalje su rijetki. To su dvostruki standardi kojima se sam Arkan služio da bi racionalizirao vlastito nasilje.
***
Kuća Šabanovića u Bijeljini još stoji. Alma i Sead kažu da je nikada neće prodati. Umjesto toga, to je podsjetnik, neka vrsta "muzeja", kaže Sead. Dženita se nikada nije vratila živjeti u Bijeljinu. Umjesto toga, izgradila je život u gradu negdje drugdje u Bosni. Tražila je da njezina trenutna lokacija ostane povjerljiva kako bi zaštitila sebe i svoju porodicu od odmazde.
Imala je noćne more da kopa tunel da sakrije svoju djecu od Arkanovih Tigrova. Ali te noćne more su se smirile. Dženita, sada u ranim pedesetima, pali cigaretu za cigaretom dok iznova priča priču o masakru koji je preživjela. Ona je stvarna i organizirana, ali također nježna i ljubazna. Potrebna je određena vrsta snage da ponovo i ponovo proživite najgori trenutak u svom životu. A potrebna je i nada.
Dočekuje nas u svom udobnom stanu s ljubavlju ukrašenom porodičnim fotografijama i umjetninama. Ondje čuva male stvari koje su joj ostale od njenog rahmetli supruga Muhameda, poput pregršt ispisanih fotografija iz osamdesetih i ranih devedesetih na kojima je mladi Muhamed nasmijan pored nje, Muhamed i njegov sin, njihov dan vjenčanja. Ima hrpu papirologije s detaljima o njegovom životu i njegovoj smrti.
Ona ima crno-bijelu stranicu koju je iščupala iz njemačkog časopisa na kojoj je prikazana Havivova poznata fotografija. Sačuvala je isječak jer gotovo da “nema ništa drugo što bi me podsjećalo na te dane”, kaže. I ona ima Muhamedov vjenčani prsten. Prsten je izgreban, zlato mu je izblijedjelo. Godine 2009. Međunarodna komisija za nestale osobe ekshumirala je tijelo njenog rahmetli supruga u Bijeljini i izvršila obdukciju prije nego što ga je ponovo pokopala.
Dali su joj prsten.
Dženita čuva njegov prsten na sigurnom u kutiji, sa svojim: sjećanje na ono što je moglo biti. U međuvremenu, ljudi koji su ubili njenog muža nikada nisu odgovarali. Srđan Golubović slobodno šeta Beogradom. Nastavlja nastupati. Što god radio kao jedan od Arkanovih Tigrova, čak se i neki njegovi prijatelji pitaju kako živi sa svojom prošlošću, ako mu tajne pohode snove. Golubović će “dobiti ono što zaslužuje”, kaže Dženita. "Ne vjerujem da mirno spava. "Ali nije jedini."