To je bio dobar život. Svake večeri nakon završetka rada u sarajevskom sjedištu, oficiri Generalštaba Ujedinjenih naroda povukli bi se kako bi se odmorili u vrlo lijepom hotelu na Stojčevcu, oko 15 kilometara od centra grada.
U tom smještaju u podnožju planine Igman večeralo se uz svijeće, razgovarali su oficiri dvadeset nacionalnosti, večere bi bile začinjene violinama, vrlo tipično za komunističku Jugoslaviju čiji su se temelji ljuljali.
Ali u samo 15 dana sve se promijenilo. Rat u svoj svojoj surovosti započeo je za Jorgea Marija Reta, u to vrijeme majora argentinskog ratnog zrakoplovstva, kada se taj isti hotel našao usred vatrene linije napredovanja bosanskih Srba.
Okolnosti su ga narednih mjeseci dovele do toga da je bio jedini Argentinac koji je imao "tužnu privilegiju" da se osobno sreće s generalom Ratkom Mladićem, "mesarom iz Bosne“, komandantom vojske bosanskih Srba i, zajedno s Radovanom Karadžićem, predsjednikom samoproglašene Republike Srpske, arhitektom opsade Sarajeva i masakra Bošnjaka u Srebrenici, najvećeg genocida od Drugog svjetskog rata.
"Razgovarali smo o tome kako je Ratko Mladić bio brutalan, ali nismo mogli ni zamisliti šta će se kasnije dogoditi", prisjeća se Reta, koji je u drugoj polovini 1992. godine puno puta sjedio za pregovaračkim stolom s Mladićem i Karadžićem, zajedno s francuskim generalom Phillipeom Morillonom, njegovim komandantom UN-a u Bosni.
Međunarodni je sud u Haagu potvrdio doživotnu kaznu Mladića koja mu je izrečena 2017. godne za masakr u Srebrenici i sarajevsku opsadu, između ostalih ratnih zločina i zločina protiv čovječanstva.
Implozijom Sovjetskog Saveza i raspadom komunističkog bloka, počelo se govoriti o nastanku planetarne "jedine supersile", Sjedinjenih Država i o "jednopolarnom" svijetu. Tadašnji argentinski predjednik Carlos Menem je prvo naredio slanje dva broda mornarice u Prvi zaljevski rat (1991.). U svijetu su se zaoštrili sukobi s etničkim i vjerskim komponentama i Ujedinjeni narodi povećali su svoje međunarodne „mirovne“ misije.
Argentinska vlada smatrala je da su mirovne misije UN-a jedan od stubova njene vanjske politike. “U februaru 1992. UN je zatražio međunarodnu saradnju kako bi se stvorile snage u bivšoj Jugoslaviji. Argentina odgovara za deset dana, a 1000 vojnika odlazi ka Balkanu. Bilo je to prvi put u historiji da su se argentinske trupe iskrcale na starom kontinentu”, sjeća se brigadir Reta jedinice argentinske vojske (BEA) sa sjedištem u istočnoj Slavoniji.
Misija se zvala UNPROFOR. Iako još uvijek nije bilo sukoba u Bosni osam oficira, među njima i Reta, poslani su u štab UNPROFOR-a u Sarajevu. “Stigli smo 22. marta, u misiju u kojoj je učestvovala 21 zemlja. Iznajmljena je zgrada PTT telekomunikacija, bila je to državna fitma a zgrada je kimala desetak spratova. Osoblje UNPROFOR-a bilo je tamo jer su Ujedinjeni narodi tražili neutralnu zemlju, budući da je rat bio između Hrvatske u koju odlazi 1000 argentinskih vojnika i Srbije.“
Sarajevo je u dolini, okruženo planinama, rekli su nam da su okolo već bili srpski tenkovi. Ljudi u gradu eksplodirali su od radosti zbog nezavisnosti, ali snajperisti su odmah počeli ubijati civile. Njemačka odmah priznaje BiH. Tada Evropska zajednica čini isto (EU kao takva rođena je kasnije) i Sjedinjene Države. Srbi koji su bili na vrhovima oko grada započinju opsadu Sarajeva. Odatle napadaju na grad četiri godine, bez struje, bez vode, telefona i komunikacija.
Nismo bili tu zbog Bosne, već zbog rata u Hrvatskoj nakon što je proglasila nezavisnost 1991. rat nas je zatekao u našem hotelu iz kojeg nismo mogli otići. Jednog smo se popodneva okupili u predvorju, a vratar nam je otvorio vrata iza kojih je bilo 88 stepenica ka dolje: bio je to atomski bunker koji je Tito izgradio usred hladnog rata. UN je zatražio prekid vatre kako bi nas izvukao odatle.
Trećeg dana odveli su nas kamionom; to je bio moj prvi kontakt s ratom, kad sam vidio leševe uz cestu. Sljedeći dan stigla je zapovijed za evakuaciju misije, normalno dvosatno putovanje trajalo je jedanaest sati do Beograda jer su nam bosanski Srbi priječili put.
Sedam dana kasnije, minobacačka granata pala je na reda pred pekarom u Sarajevu, usmrtivši 14 civila. UN je odlučio uspostaviti odbrambene snage u Sarajevu, gradu koji je izgledao prepušten sudbini i u kojem je ostalo samo 20 francuskih vojnika koji su čuvali zgradu PTT-a.
Reta se dobrovoljno javio u Beogradu da se vrati u Sarajevo, u misiji kojom je zapovijedao kanadski general Lewis MacKenzie. To su učinili i drugi Argentinci, kapetan fregate Eduardo Echazú Rico, potpukovnik De la Rúa i kapetan Francisco Ramírez.
“UN je naoružao Kanađane, Egipćane i Ukrajince, oko 3000 ljudi, ali nisu stigli odmah. Otišli smo s MacKenziejem i 14 oficira i mogli smo vidjeti da su Srbi u samo 15 dana uništili pola grada."
Francois Mitterrand, francuski socijalistički predsjednik, 28. juna je odlučio otputovati u Sarajevo unatoč riziku. Bio je to iznenađujući posjet opkoljenom gradu. Aerodrom je već bio u rukama žSrba.
Rekli su da Mitterrand može otići do zgrade PTT-a i tamo ostati. Reta se sjeća da su za njega tražili krevet za nuždu, na parkingu su oboji znak H, kako bi se helikopter mogao spustiti. Mitterrandova je stvar bila visoka politika: 28. juna bila je godišnjica atentata na nadvojvodu Franza Ferdinanda u Sarajevu, atentata koji je značio početak Prvog svjetskog rata.
"Mitterrand je želio biti tog amblematičnog dana u Sarajevu jer je imao vlastiti spor s Britancima. Na ulicama Sarajeva odao je počast za 14 ubijenih. Bila su to dva ili tri vrlo teška dana“, sjeća se Reta.
Tokom šest sati koje je Mitterrand proveo u gradu, srpski artiljerci i snajperisti nisu pucali, ušutkali su svoje oružje... Pucano je na helikopter koji je pripadao francuskoj delegaciji a Mitterand je uspio u onome po šta je došao. „Prije nego što je otišao, Mitterrand se susreo s Karadžićem i isporučio aerodrom Ujedinjenim narodima", prisjetio se Reta.
Dva dana kasnije sletio je prvi Herkules s humanitarnom pomoći, a dvadeset aviona dnevno dolazilo je u Sarajevo kada su to dopuštali uslovi, uglavnom noseći hranu. Bio je to najveći humanitarni zračni mosta u historiji.
"Crno tržište bilo je strašno, Bosanska plaća bila je 20 maraka; jaje je vrijedilo 15 maraka. Bosanski Srbi nisu namjeravali ustuknuti: htjeli su da hranimo Bošnjake, dok oni kontroliraju 70 posto teritorija i napreduju na vojnom planu. UN su odlučile osmisliti mirovni plan."
“Imenovan sam, i to je bilo slučajno, da predstavljam UN misiju u Sarajevu. Koordinirao sam sastanke Cyrusa Vancea, bivšeg američkog državnog sekretara, kojeg je poslao glavni tajnik UN-a Boutros Boutros-Ghali i Lorda Davida Owena (evropski pregovarač) sa predsjednikom Bosne. "
MacKenzie je otišao i njegovo mjesto komandanta UNPROFOR-a već je zauzeo francuski general Philippe Morillon. Reta je bio njegov šef kabineta.
“S Morillonom smo išli kod predsjednika Bosne, a izvan grada do Karadžića. Slali smo podatke faksom Cyrusu Vanceu i lordu Owenu, koji su dolazili kad god su mogli, svake dvije sedmice u istom Herkulu koji je donosio hranu.“
Na Palama su sretali Karadžića. Reta se sjeća da je prisustvovao najmanje petnaest puta sastancima u hotelu Panorama na Palama, u sobi sa stolićem za kojim su sjedili Morillon i Reta nasuprot Karadžiću i Ratku Mladiću.
U septembru 1992., medicinski inspektor britanske vojske stigao je u Sarajevo kako bi procijenio situaciju s trupama UN-a.
Zaključio je da je humanitarna situacija toliko dramatična da trupe zbog psihološke štete ne bi trebale provesti na terenu više od mjesec dana. Liječnik mu je kasnije rekao da je, iako je bilo rizično postavljati dijagnozu na ovaj način, za njega Karadžić imao visok stupanj shizofrenije, a Mladić paranoje. Eksplozivna kombinacija.
„Oficiri iz bivše Jugoslavije koje sam poznavao“, prisjeća se Reta, „bili su od osrednjih do najnižih. Ali Mladić je bio iznimka: znao je svjetsku historiju, književnost i slikarstvo. O historiji je govorio s apsolutnom solventnošću. Ali zapravo je u očima imao iskre mržnje i smrti. "
U toj sobi u hotelu Panorama, recepcija je bila vrlo hladna. Rukovanje i to je to. General Morillon bio je vrlo jasan u pogledu tretmana koji bi trebao pružiti svojim sugovornicima. "Ovakav nam je danas dnevni red doktore", kazao je Karadžiću, koji je bio psihijatar. „Zapamtite, generale, da sam ja predsjednik Bosne“, kazapo mu je Karadžić.
"Doktore", insistirao je Morillon, "sjetite se da je legalna vlada Bosne i Hercegovine koja ima priznato mjesto u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda.“ Karadžić je nastavio: „Generale, mi kontrolišemo 70 posto teritorije zemlje.“
Prvi su se sastanci, podsjeća brigadir Reta, odnosili na razmjenu zarobljenika i mrtvih. Drugo veliko pitanje bilo je obnavljanje vodovodne mreže, električne energije i komunikacijskih usluga u Sarajevu, u kojoj su zimske temperature bile i do minus 20 stepeni.
Reta se sjeća Vancea i Owena, Vance je glumio dobrog, a Britanac lošeg policajca Srbima. Na sastanku oko decembra, ne više na Palama, već u u tenkovskoj bazi pod kontrolom Srba, 10 kilometara od Sarajeva, Vance je pritiskao, uvijek s ciljem ostvarivanja kontrole nad 51% teritorija za BiH i kraja rata. Karadžić je tada sve iznenadio: „Spremni smo preispitati granice.“
Zavladala je šokantna tišina. Vance je zatražio od Rete da dobije kartu Jugoslavije, što je bio prilično težak zadatak. Reta ju je uspio pronaći u hodniku, prikačenu za reklamni pano. Reta se sjeća da je na sastanku bilo 12 do 15 ljudi, da su Vance i Owen trbusima dodirivali stolove kako bi dobro pogledali kartu, a na drugoj strani su bili Karadžić i Mladić s istom pažnjom i napetošću.
Na putu, u blindiranom automobilu, do aerodroma gdje ih je Reta pratio nakon sastanka, Vance i Owen "bili su ushićeni",vrlo optimistični.No, Karadžić i Mladić kupovali su vrijeme: "parlament" bosanskih Srba na Palama "odbit" će prijedlog nekoliko sedmica kasnije.
U sarajevskoj bolnici UN su donirali agregat kako bebe ne bi došle na svijet u sobama s temperaturama ispod nule. No usred rata agregat je upućen na traumu, gdje su liječeni ranjenici. Bosanska vlada zalagala se za oporavak svojih vojnika da bi se nastavila suočavati s opsadom.
“Novorođenčad je bila vrlo pothranjena, zbog nedostatka hrane. Nabavili smo im agregat jer su prije imali samo jedan grijač. Sve su bolničke sobe granatirane, hospitalizirani ljudi bili su u hodnicima gdje je čak bio i sloj leda na podovima.“
Reta je jednog dana krenuo na zadatak, Popeo sen atransporetr težak pet tona kojim je upravljao irski vojnik Legije stranaca. Jurili su po zloglasnoj "snajperskoj aveniji". U punoj brzini vozilo se sudarilo s ukrajinskim oklopnim vozilom tzeškim 15 tona. Udarac je bio brutalan. Bilo je to 7. januara 1993. Teško ozlijeđen, Reta je hitno operisan u podrumu PTT-a, gdje su Francuzi postavili operacijsku salu i intenzivnu njegu.
Sutradan je evakuiran u Zagreb, gdje je bila američka poljska bolnica, a dva mjeseca kasnije u Pariz, na novu operacije. Jorge Mario Reta se oprostio na nosilima od Sarajeva. Nije se više vratio. Opsada grada trajala je 43 mjeseca.
Kada su Mladić i Karadžić uhapšeni i kada im je suđeno za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, Jorge Mario Reta kontaktirao je Haag kako bi ponudio da svjedoči protiv obojice. Kazali su mu da su dovoljne izjave i svjedočenja generala Morillona i MacKenzieja, te neizmjerni broj svjedočanstava mnogih Bosanaca i rodbine nestalih i ubijenih, koji su preživhjeli užase kakve je teško i zamisliti.