Nepuna tri mjeseca od završetka Agresije na Bosnu i Hercegovinu, dok je zemlja još bila puna naoružanja i vrućih glava, a međuentitetske linije čuvale se kao granice Istočnog i Zapadnog Berlina 1961. godine, tadašnji muftija tuzlanski Husein-efendija Kavazović otkrio mi je neočekivan plan – posjetu Bošnjacima Bijeljine i Janje. Cilj je bio provjeriti stvarni broj preostalih bošnjačkih gariba u gradu te izvršiti uvid u stanje vakufa u Semberiji, tačnije, šta je ostalo od pet srušenih gradskih džamija u Bijeljini te dvije u Janji u srpskoj kampanji etničkog čišćenja od 1992. do 1995. godine. Prof. Michael Sells s Univerziteta u Chicagu, jedan od historičara Genocida nad Bošnjacima, zaključio je da su paravojne srpske dobrovoljačke jedinice (“arkanovci”) dovedene u taj kraj krajem marta 1992. godine s ciljem “da izbrišu historiju kulture bošnjačkog naroda Bijeljine”.
“Predložio sam Michaelu Steineru (prvom zamjeniku visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, op. a.) i pristao je. Hoćeš li s nama?”, pitao me muftija, a meni su oči zaigrale.
“Gdje ću to propustiti? Kakvo je to pitanje, muftija!?”, odgovorim, jer znao sam, tu ekskluzivu neće imati niko od novinara u Bosni i Hercegovini, pa čak ni neumorni Salih Brkić. Pitanje je da li bi i dali Salihu jer je delegacija Muftijstva tuzlanskog bila vrlo mala, a kamera Sakiba Neimarlije, snimatelja RTV BiH, mogla bi biti shvaćena kao provokacija pa se odmah odustalo. Na sve se pazilo. Čak muftija nije nosio ni ahmediju ni džube, što je bila rijetkost. Za moj fotoaparat su rekli: “Fotkaj šta stigneš, do tebe je, ali bi dobro bilo da to imamo!” Osim muftije Kavazovića, kojem je bilo stalo da svijet čuje i vidi iz prve ruke o stradanju Bijeljine i Janje tokom Agresije, pa se sjetio i mene povesti, njegovog zamjenika Besim-efendije Čanića, s nama je krenuo i Abdulah-efendija Budimlija, prijeratni imam srušene bijeljinske Atik džamije i jedan od najvećih prijeratnih autoriteta Islamske zajednice u Bosne i Hercegovini u srednjem i donjem Podrinju.
Iako udaljena samo sedamdeset kilometara od Tuzle, ratna zbivanja su sembersku prijestolnicu odvojila od Tuzle i “slobodne teritorije pod snagama ARBiH” kao da je u pitanju daleki Bangkok! Da ne govorimo da je Mladićeva soldateska još glancala topove i podmazivala puške. Demilitarizacija će tek kasnije početi. Put nimalo nije bio jednostavan. Šta nam znači Steiner ako Mauzerove budale (Mauzer, srpski ratni komandant ozloglašene bijeljinske specijalne brigade “Panteri”, ubijen 2000. godine u obračunu srpskih kriminalnih grupa) naprave zasjedu i zarobe muftiju, ili nas pobiju?!
(Za neupućene i mlađe čitaoce potrebno je pojasniti kako su izgledali prvi, a bogme i kasniji mjeseci pa i godine na međuentitetskim linijama u Bosni i Hercegovini nakon potpisa Dejtonskog sporazuma. Radi ilustracije, negdje u junu iste godine, dakle tri mjeseca nakon posjete Bijeljini, osokoljen reakcijama na dobru reportažu, poželim posjetiti Brčko. Krenem s drugom Ćazimom u njegovom crvenom Audiju 80. Negdje na Merajama, na onom pravcu iz Donje Brke prema gradu, mislim, kad smo već ušli u Karadžićevu državetinu, policajac, dakle nikakav odmetnuti četnik, repetirao je pištolj na nas! Pobjegli smo glavom bez obzira vozeći u rikverc skoro 500 m! Eto, i tada, sredinom 1996, godine, iako je rat odavno prestao, “Republika Mrska” branila se oružjem! Samo da se zna!)
Mala kolona od tri auta brzo je osvojila Banj brdo na Majevici, a to je značilo i da federalni “sejmeni” iz pratnje moraju nazad jer počinje ono što je danas Lugansk u Ukrajini.
Nismo se vozili možda ni 500 m, poput zračnog desanta, iznenada, niotkud, naša auta munjevito su opkolili dobro naoružani vojnici u maskirnim uniformama i “fantomkama” na glavi. Onako, naprvu, svi su bili visoki, nabildani i s puškama na gotovs. Šok i nevjerica. Šta je ovo? Niko nam to nije najavio.
Besim-efendija kicoški se nasmijao. Sjedio je na suvozačkom mjestu i gledao sam ga iz profila. Počeo se okretati lijevo i desno, djelovao je iznenađujuće miran i pribran, ali je i on odjednom promijenio boju lica. A tek nama! Abdullah-efendija, koji sjedi s moje desne strane na zadnjem sjedištu, drhti i trese se i već je počeo s tekbirima i šehadetom, a ja sam jedva prozborio: “Ljudi, ovi će nas pokokati sve odreda!”
S troipogodišnjim ratnim stažom pod granatama, gdje sam ne jednom gledao smrti u oči, kako u gradu, tako i na ratištima Drugog korpusa ARBiH, kao pripadnik ARBiH i ratni reporter, dobro sam zapamtio priču o Mauzerovoj škvadri ubica. Već sam zamislio kako meci počinju rešetati našu “Opel Asconu”, a mi se drito torpediramo u najljepše dženetske kutke rezervirane za šehide, u društvu lijepih, krupnookih hurija! Ako se već mora, lijepo bi bilo poginuti u društvu čestitog alima efendije Budimlije.
“Pa znaju oni u kom autu je Steiner, neće njega, probrat će oni prave koje treba roknuti. Nisu oni toliki amateri ni mutavi”, velim sebi u njedra, držeći se za prednje sjedište kao da sam na nekoj litici, a glava je letjela 360 stepeni pokušavajući da shvati šta se zbiva okolo. Ne bi ništa. Ni metaka, a ni društva s medenim hurijama. Odnekud doleti nekoliko mobilnih vozila s kliznim vratima i specijalci se u nekoliko sekundi ukrcaše i mi se počesmo spuštati prema semberskim poljima. Tek će nam u Bijeljini neko usput reći da su u pitanju specijalci MUP-a Bijeljine i da su tu da nam se nešto ne bi desilo jer je rat nedavno stao i ima vrućih glava! Nije bilo ni mjesto ni vrijeme da nekome ispričamo pretrpljeni strah na Banj brdu. Linije ARBiH i VRS na Majevici tek su nedavno napuštene i sve je bilo isto, osim što je prestalo pucanje i granatiranje.
Steiner je obećao da ćemo obići sve što želimo i da se ne brinemo. No, kako nije imao pojma gdje se šta nalazi, prepustio je to muftiji Kavazoviću a on, bezbeli, efendiji Budimliji.
Prvo smo obišli mjesto srušene najstarije Sultan Sulejmanove džamije, poznatije kao Atik džamija, koja je izgrađena sredinom 16. stoljeća. Svjedoci i hroničari tvrde da je srušena temeljito 13. marta 1993. godine, i to “uz policijsko obezbjeđenje”. Tri jutra zaredom, zaključno s 15. martom iste godine, Bijeljinom su na sabah odjekivale eksplozije dok nije srušena i posljednja džamija. Od Atik džamije ni traga, baš kao ni od Mehmed Salih Vedžihi džamije, poznatije kao Janjica džamija. Istu sudbinu doživjele su i Krpića džamija, Salihbegovića džamija kao i tzv. Dašnica džamija. To je samo uzorak od 1.311 srušenih objekata Islamske zajednice u BiH od 1992. do 1995. godine, skoro sve na području onoga što je danas uokvireno u manji entitet u sastavu Bosne i Hercegovine.
Ondje gdje je bila Atik džamija, u srcu čaršije, zatičemo parking i manju pijacu. Na stotine ljudi na malom prostoru, gužva na sve strane. Meni je sve novo jer prvi put sam u tom gradu, ali odmah potežem fotoaparat kao Clint Eastwood revolver u For a Few Dollars More. Pravim nekoliko fotografija, drčno i bez ikakvog straha.
Abdullah-efendija, tada 73-godišnji penzioner u tuzlanskom naselju Stupine, od uzbuđenja jedva izlazi iz auta. Prihvatam ga pod ruku. Samo je uzdahnuo i sa suzama u očima, vrteći glavom, pokazao rukom gdje je bila džamija. Upoređujem mjesto s fotografijom koju je on godinama čuvao. Ondje gdje je bila munara sada su štandovi s jeftinom robom. Pretužno, ali idemo dalje, ima još mnogo toga za obići i vidjeti, a valja se i sresti s delegacijom bijeljinskih Bošnjaka.
Očekivano, što je posjeta duže trajala, sve je bilo više znatiželje lokalaca ko smo i šta ćemo tu. Napetost je rasla u zraku. Da li i zbog toga, ne znam, ali pored nekih ostataka džamija samo smo usporili vozila, bacili pogled a ja brže-bolje fotografirao. Nije bilo vremena, a neko je izgleda procijenio da bi bilo rizično. U aprilu 1993. godine srušene su i Čaršijska Sulejmanija (Atik) džamija te Džeddid džamija u Janji, pa smo posjetili i njih, iako su i tu bile u pitanju samo ruševine. E, tu, prolazeći kroz centar Janje, umalo ne dođe do incidenta. Zbog mene!
Steiner, kao iskusni diplomata, prvi je krčio “prtinu”. Bio je pravi “razarač” naše družine. Išao je ispred kroz onu svjetinu, komotno i vrlo opuštenog stava, iako je imao samo jednog pratioca. Sjećam se, pričao je viceve, svako malo mlatarajući rukama, sve s ciljem ne bi li što više relaksirao “situejšn” i umanjio nelagodu i eventualni strah kod muftije i pratnje. Sumnjam da ga je neko i razumio iz delegacije, hem tanko s engleskim, hem nikome nije bilo do šege. Jedino je muftija Kavazović koračao odlučno, smjelo i ponosno, kao da je u svom Gradačcu, ali hrabri muftija, današnji reisul-ulema svih bosanskih muslimana, već je imao iskustvo neustrašivog borca Armije RBiH na gradačačkom ratištu 1992. godine, a kasnije i još teže, logorsko, u raljama zlikovaca HVO-a u Hercegovini 1993. godine. On je svoj život davno halalio.
U centru Janje prolazimo blizu jedne kafane. Krcata je, a i buljuk je ljudi ispred nje. Kasnije ću otkriti da su ondje dominirale srpske izbjeglice iz srednje Bosne, iz Zenice i okoline. Naselilo ih nakon što su planski protjerali približno 10.000 janjarskih Bošnjaka. Zbog zubatog sunca i prvih nagovještaja proljeća, masa ih sjedi i u bašči. Kahvenišu, ali primjetno neprijateljski gledaju prema nama. Jedan iz cijele delegacije “probere” baš mene i uporno mi maše s tri prsta. Blizu smo, na nekoliko metara.
U neka doba ću se okrenuti i odbrusiti provokatoru: “Pa šta?”, i hitro se, k'o zadnja p., primaknuti bliže Steineru i muftiji. Neće me valjda izmarisati pred visokim međunarodnim zvaničnikom!
Zajapureni Srbin poludi, ustade iz stolice i krene prema nama. Srećom, neko ga zaustavi, a ja pobjednički dignem glavu u nebo. Ipak, istog trena postanem svjestan šta sam uradio. “Glupane brbljivi, šta ti je, mogao si sve uprskati!?”, kažem sebi uz osjećaj stida prema muftiji, iako, mislim, niko iz delegacije nije ni primijetio moj neshvatljivi nestašluk.
Za sastanak s bošnjačkim predstavnicima Bijeljine bio je problem prostorije. Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava RS, ponudio je njihovu salu za sastanke, dovoljnu za petnaestak ljudi. Odlično, svima prihvatljivo, iako mi je Branko pao u očima kad mi je kasnije u razgovoru rekao da “nije vidio zločine ‘arkanovaca’ u Bijeljini 1992. godine, ali jeste o njima čuo iz druge ruke”!
Zbog straha i nepovjerenja, organizatori su jedva nahvatali šest-sedam Bošnjaka koji su preživjeli bijeljinski teror i strahovladu od tri i po godine. Kažu da ih je ukupno oko 2.000 dočekalo Dejton u rodnom gradu.
Pronjuškam okolo i čekam ko će doći na sastanak. Poput snajperiste, zagledam se u svako lice koje bi moglo krenuti prema Brankovim odajama. U širem prstenu zgrade su svakako “specijalci”, osjećam se sigurno, skoro kao pred Ambasadom Bosne i Hercegovine u Stuttgartu. Vidim nesigurne korake nekolicine đuturuma koji se okreću, snishodljivo pogledaju u zemlju pa nastave i polahko prilaze zgradi. To su ti posljednji bijeljinski Bošnjaci koji su “branili boje” Islamske zajednice u Semberiji cijeli rat. Steglo mi se oko srca, ali nešto mi upadljivo. Skoro su svi s kačketima i sličnim kapama koje obično nose naši Srbi u bosanskoj provinciji. Hudnjaci ne smiju ni francuzicu staviti na glavu da ne bi odali ko su!
Tako je bilo i na sastanku. Samo je Hasan-efendija Okanović, penzionirani bijeljinski imam, jedini koji je ostao uz narod, malo govorljiviji. Ostali su vrlo oprezni. Govore sporo, uplašeno, neodlučno i uglavnom šute prevrćući u rukama one kačkete. Džaba što je za stolom preko puta njihov muftija “za kojeg su čuli”, jedva se iz njih iscijedi šta su preživjeli. O teškim zločinima, progonu i otuđivanju imovine ne govore skoro ni riječi. Ne sjećam se da su išta i spomenuli vrijedno moje bilježnice. Među njima, ne za stolom, već izdvojen, u ćošku sjedi mesnat lik, onizak, proporcija Stjepana Kljuića. Crvenog je lica, pomalo nervozan i zanimljivog držanja. Gledam ga ispod oka, ostali me ne zanimaju. Zavaljen, s prebačenim nogama, baš je glomazan u stolici koju je stomak posve popunio. Želi ostaviti utisak nezainteresiranog čovjeka, poput vozača nekog iz delegacije pa samo gleda kad će razguliti kući. A nije bilo tako. Odmah sam znao, bio je to špijun poslan po zadatku.
Raskopam kasnije o kome je riječ. Bezbeli, nema dileme da je “šnjakabo”, ali i pouzdani Mauzerov automehaničar i limar. Cijeli rat.
Možda su to oprezne i mudre bošnjačke glave s kačketima i znale pa onako pažljivo birale šta će reći, ko će znati. S druge strane, muftija Kavazović ih je svim silama pokušavao ohrabriti podrškom i pomoći iz Muftijstva tuzlanskog u danima toliko željenog mira i prestanka aparthejda kroz koji su prolazili.
Mnogo godina poslije, tada to nisam znao, načuo sam da su stari Bijeljinci, ne samo Bošnjaci već i Srbi, pamtili i pripovijedali velikodušnu gestu hanumice Osmanbegović još iz druge polovine 19. stoljeća. Ta Bijeljinka iz ugledne gradske muslimanske porodice dala je draga srca plac u Bijeljini za gradnju Pravoslavne crkve Sv. Ðorđa. Bijeljinski Srbi 1992. godine, ali i kasnije, tokom cijelog rata, nažalost, zaboravili su takav lijep primjer međukomšijskog uvažavanja i poštovanja.
No nisu Bošnjaci zaboravili šta im je činiti u godinama nakon rata. Bijeljinske džamije, hvala Bogu, uz bošnjačke donacije iz cijele Bosne i Hercegovine i svijeta ipak su obnovljene, džemati ponovo oživjeli iako je povratak slab i bošnjački narod nikad manje zastupljen u gradu u njegovoj historiji.
Danas, dok se prisjećamo dana kad je ubijena Bijeljina u aprilu 1992. godine, ulicama semberske prijestolnice ne hodaju više ni Hasan-efendija Okanović, rahmet mu duši, vjerovatno ni najveći dio njegovih ratnih i poratnih džematlija. Ne hoda ni Tuzlom rahmetli Besim-efendija, kao ni rahmetli efendija Budimlija. Učesnici za mene nezaboravnog bijeljinskog sastanka krajem februara 1996. godine s muftijom Kavazovićem i Michaelom Steinerom, danas njemačkim penzionerom, vjerovatno su najvećim dijelom preselili na drugi svijet. Ipak, i ove je godine, 1. aprila, s obnovljene Atik džamije zaučio ezan za prvu ramazansku teraviju. Isto je bilo i s munare Janjica džamije, Krpića džamije, Salihbegovića džamije, a i Dašnice – neka je hvala Gospodaru svjetova!
