Hapšenje ljevičarskog autokrate Nicolasa Madura privremeno je skrenulo pažnju dijela svjetske javnosti s rata u Ukrajini. Kao i mnogo puta ranije, ljevičarski medijski i politički krugovi ponovno su posegnuli za floskulom "međunarodnog prava", iako se upravo na to pravo najčešće pozivaju autoritarni režimi i sistemski kršitelji ljudskih prava – selektivno, oportunistički i isključivo kada im to odgovara. Takvo izvrtanje logike i primjena načela "švedskog stola" prema vlastitim interesima povijesno je išlo od ruke ljevici.

Sjedinjene Američke Države optužuju se za kršenje međunarodnog prava, dok se razbojničko ponašanje Madura i brutalnost njegova režima relativiziraju ili potpuno zanemaruju. Ključno je samo da "revolucija traje". Upravo tu dolazimo do srži problema.

Samoproglašeni čuvar

Za ljevičarske i autokratske režime nakon 1945. godine svaki zapadni politički poredak proglašavan je fašističkim. U tom je kontekstu nužno podsjetiti da je i ruska agresija na Ukrajinu direktno opravdavana navodnom "fašizacijom i nacifikacijom" Ukrajine. Rusija se, kao nasljednica Sovjetskog Saveza i samoproglašeni čuvar revolucionarnog naslijeđa, brutalnom agresijom pokušala nametnuti kao disciplinirajuća sila nad državom koja je pokazala ambiciju političke samostalnosti.

Mnogi, svjesno ili nesvjesno - previđaju da je ključna ideološka osnova ruske agresije upravo antifašizam. Nakon kraja Sovjetskog Saveza i istočnog bloka, antifašizam u Rusiji postao je tek prazna ideološka fasada. Povijest Sovjetskog Saveza danas se reducira na pobjedu nad Hitlerom, dok se ignoriraju stvarni i dugotrajni politički, ekonomski i društveni neuspjesi tog sistema.

Bit tog narativa jest ekskulpacija i amnestija totalitarne i zločinačke prirode sovjetskog poretka isključivo na temelju sudjelovanja u ratu protiv nacističke Njemačke. Pritom se namjerno ignorira činjenica da je Sovjetski Savez sporazumom s nacističkom Njemačkom iz 1939. godine osigurao interesne sfere u baltičkim zemljama i učestvovao u podjeli Evrope.

Ukrajina se, zbog prokletstva geografije, ponovno našla na udaru tog ruskog antifašizma. Agresija na Ukrajinu trebala je poslužiti kao terapija ruskih frustracija i kao osveta Zapadu zbog navodnog rušenja komunističkog raja – Sovjetskog Saveza. Naravno, krivac je Zapad, a ne unutarnja entropija i neodrživost sovjetskog komunizma...

U takvim okolnostima Ukrajina je postala žrtva saveza ruskih nacionalista i komunista, ujedinjenih u želji za revanšizmom prema Zapadu. Vladimir Putin nastoji obnoviti koncept Leonida Brežnjeva o "ograničenom suverenitetu", što danas znači da postsovjetske republike ne smiju voditi samostalnu politiku bez blagoslova Moskve. Dodatni problem predstavlja činjenica da američki predsjednik Donald Trump takvu politiku u određenoj mjeri tolerira ili relativizira.

Ruske elite nikada nisu prihvatile slom Sovjetskog Saveza, a samim time ni ukrajinsku državnost. Invazija 2022. godine nije bila iznenađenje, nego odgođeni rat – nešto što se, iz perspektive ruskog imperijalnog kontinuiteta, moralo dogoditi. Kroz priču o "denacifikaciji" Rusija nastoji vratiti povijesni točak na stanje prije 1991. godine. Stoga ne treba čuditi da su obilježavanju 80. godišnjice Dana pobjede prisustvovali gotovo isključivo nedemokratski režimi, uključujući i Srbiju.

Upravo tu leži paralela između Rusije i Srbije. Slobodan Milošević je još devedesetih godina, prije Putina, kroz koncept agresivnog antifašizma pokušao spriječiti nezavisnost Bosne i Hercegovine i Hrvatske. U oba slučaja postojao je savez nacionalista i komunista, okupljenih oko ideje odbrane antifašističkog naslijeđa kao paravana za agresiju.

Slabljenje NATO-a 

Ruski obračun sa Zapadom podrazumijeva slabljenje i destrukciju NATO-a i Evropske unije. Vidljivo je da je Putin u određenoj mjeri uspio proizvesti rascjep unutar zapadnog bloka, posebno kroz razlike u pristupu između Sjedinjenih Američkih Država i vodećih evropskih zemalja. Popuštanje ruskim zahtjevima moglo bi se pokazati jednako pogrešnim kao odluka iz 1991. godine, kada je Ukrajina ostala bez nuklearnog arsenala, koji je predan Rusiji.

Za Bosnu i Hercegovinu očuvanje Ukrajine ima egzistencijalni značaj. Slom Ukrajine značio bi urušavanje poretka na temelju kojeg su i Ukrajina i Bosna i Hercegovina stekle nezavisnost. Taj poredak je antikomunistički, antisovjetski i, u svojoj suštini, demokratski.

U vremenu u kojem se neprestano govori o porastu ekstremizma i fašizma, sistemski se prešućuje antifašistička opasnost koju danas predvodi Rusija. Upravo taj instrumentalizirani antifašizam, pretvoren u ideološko oružje imperijalne agresije, predstavlja jednu od najvećih prijetnji slobodnom svijetu.