U poznatom filmu proslavljene ekipe Monty Pyton’s Flying Circus naslova The Meaning of Life provučen je poseban detalj koji se uklapa u današnju sarajevsku stvarnost u pogledu javnih društvenih “poremećaja”. Pred sami završetak filma glumac Michael Palin, odjeven kao britanska TV voditeljica, poručuje kako će na kraju filma pustiti sliku penisa preko ekrana, bez nekog posebnog razloga, tek toliko da “nasekiraju” cenzuru.
Bilo je to još 1983. godine. Ismijavali su već prisutnu obijest među javnim ličnostima, u koje se svrstavaju i mnogi samozvani umjetnici. Nekima je, kako to apostrofiraju pajtonovci, bitno bez nekog posebno povoda isticati nudizam ili prikazivati nečije genitalije. Kao razlog se ponekad navede nečije “buntovništvo”, želja da se bude zabavan, društveno provokativan ili da se uđe u “legendu” kao neki “otkačeni i simpatični” lik, a ponekad je možda prisutno i više razloga istovremeno.
NOVI OPIJUM ZA MASE
Teško je reći pamte li pripadnici sarajevskoga FGR-a, oni koji su pravdali nedavni kretenski performans slovenskog egzibicioniste ispred sarajevskog Narodnog pozorišta, ovu scenu iz spomenutog filma čuvenih Monty Python satiričara. Ako i pamte, mala je vjerovatnoća da bi sebe u tome prepoznali. Jer toliko su opterećeni javnim prikazom penisa takozvanog umjetnika, toliko su opsjednuti željom da sebe predstave kao nekakve “urbane, šarmantne, duhovite i progresivne liberale” nasuprot “konzervativnog” i “zaostalog” Sarajeva koje nikako da prihvati nudizam u centru grada, usred dana ispred male djece, kao nešto uobičajeno, makar se to smatralo i “neshvaćenom umjetnošću”. FGR-ovci, čini se, ne vide ništa osim svojih furki, čak ni svoje komplekse.
Ipak, stvari s njihovom sviješću već su evoluirale, postale su ozbiljnije, jer oni izvjesno vrijeme prijete neistomišljenicima, vrijeđaju mnoge, najviše po internetskim mrežama, ali sve više i na druge načine.
Uz ostale svoje opsesije, postali su opterećeni i toliko već prežvakanim i zloupotrijebljenim pojmom – antifašizam. Preciznije rečeno, onim što oni sami smatraju antifašizmom. Njihovo interno tumačenje antifašizma, usput i etiketiranje vlastitih neistomišljenika fašistima, čini ih opasnim po okoliš. Nedavna obnovljena “frtutma” oko takozvane Povorke ponosa u Sarajevu iznjedrila je po nekim medijima, najviše svakako po društvenim mrežama, bezbroj ciničnih i degutantnih uvreda od osoba koje sebe uporno smatraju ili ističu kao tolerantne, liberalne i učtive. Ponovo su počeli, skoro pa histerično, dijeliti epitete onima koji se možda ne slažu s njima, a epitet “fašiste” i dalje im je omiljeni termin za označavanje svojih “neprijatelja”. Međutim, kako je svojevremeno izjavio i Slavoj Žižek za časopis The Independent, “antifašizam je novi opijum za narod, a ne religija”. Sve i da nije tako u većem dijelu svijeta, a to je diskutabilno, u Bosni i Hercegovini u vezi s tim nema dileme.
“Današnji antifašizam je, poslije više od sedamdeset godina od poraza nacifašizma, u funkciji novog jednoumlja zvanog ‘politička korektnost’. Pritom se događa perverzna fuzija između ljevice i fanatizma globalnog kapitala koji stvara društvene nepravde, nezaposlenost, divlje privatizacije i deregulaciju tržišta rada, i koja pogađa radničke mase. Pokraj takve antifašističke ljevice, koja je borbu za prava radnika zamijenila borbom za homoseksualna prava, koja je klasnu borbu zamijenila spolnom teorijom i borbom za seksualne slobode na matrici dokonih i bogatih feministica, nije ni čudo što radnička klasa onda bježi prema Trumpu, Le Penovoj i Orbanu”, rekao je Diego Fusaro, italijanski neomarksist.
ANTIFAŠISTIČKI PRIDE PARADOKS
Očigledno se ostvaruje nečija izreka o tome kako će se fašisti 21. stoljeća nazivati antifašistima. Današnji antifašisti sramna su pojava u poređenju sa svim onim hrabrim ljudima koji su nekada, dok je fašizam “imao zube”, dizali svoj glas i oružje te u ime viših ciljeva i ideala zalagali svoje živote. Ovi današnji, poput režisera Dine Mustafića, sami sebe proglašavaju antifašistima u odnosu na fantomske fašiste koje on i njemu slični uporno traže po Sarajevu. A kada ih ne nađu, onda ih izmisle. Sadašnji antifašisti, uglavnom salonski, svoje “ratove” najviše vode preko interneta, jer ondje je lakše naći “prave” desničare, makar i virtualne.
Ljevičari današnjice uvreda su svim pravim ljevičarima stare škole, onima koji su dugo radili, teško i mučno ne bi li zaštitili radnike, povećali im prava, dok ovi današnji štite kapital, a radnika su zanemarili u korist nekih drugih prioriteta, među kojima su i “borba za homoseksualna prava”.
Patetično je bilo, možda i tragikomično, vidjeti omladince koji na homoseksualnoj šetnji u Sarajevu nose transparent s natpisom “smrt fašizmu, sloboda narodu”. Možda jadna i očigledno zatupljena omladina s famoznog “prajda” i ne zna da su autori baš tog slogana nekada hapsili homoseksualce, zabranjivali ih, ali oni koji su “prajdovcima” isprali mozgove i nafurali ih na ovo znaju te stvari. Današnji sarajevski i ostali bosanskohercegovački “antifašisti” djeluju uglavnom šizofreno dok tumače svoje političke svjetonazore.
The Independent, za koji je govorio Žižek, tematski je dao tačnu dijagnozu vještačkih antifašističkih furki ovim riječima: “U svijetu u kojem nema fašista, a bujaju antifašisti, u svijetu pri kojem čak ni kineska Komunistička partija nije komunistička već kapitalistička, a bujaju antikomunisti koji kako danas, tako nekoć, uključujući i crvenog buržuja Tita, ne vjeruju u komunizam, već u jahte ‘Galeb’, u vile, skupa pića i markiranu odjeću, jedina ‘ideologija’ i partija od koje sve polazi i u kojoj se sve završava, zove se – kapital, preciznije novac. A antifašisti su samo skupina lunatika, fetišista koji sukob rada i kapitala zamračuju svojim dizanjem moralnih panika uz kompleks vlastite ‘moralne superiornosti’.”
Ponekada domaći antifašisti toliko potenciraju ovu terminologiju da nije ni čudo kako se u opticaju pojavio i ironični pojam “antifaširano meso”.
