Nakon debakla novog vala amerikanizma (ili Hillbilly / papanske politike) u Ovalnom uredu tokom sastanka predsjednika Trumpa sa Zelenskim, jedini pravi rezultat je da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski postao lider slobodnog svijeta, javno ne povijajući kičmu niti pred jednim niti pred drugim nasilnikom. Postavlja se veliko pitanje, da li će to Evropa sada znati iskoristiti da se otme iz višedecenijskog čeličnog zagrljaja Washingtona i nastavi svojim putem.
Najveći strateški vojni cilj SAD-a baziran je na strategiji "Containmanet" iz 1947. godine koju je osmislio Gorge F. Kennan, savjetnik američkog predsjednika Trumana, za kojeg Trump nikada nije ni čuo. Naime, Kennan je u svojoj viziji projekcije vojne sile SAD-a vrlo rano shvatio da je kontrola svjetskih mora omogućava brzo prebaziranje sile i globalnu dominaciju nad svijetom. Stoga je obuzdavanje SSSR-a, kao novog suparnika u sticanju globalne moći, od uspostave kontrole nad svjetskim morima prevashodan i permanentan zadatak oružanih snaga SAD-a od 1947. godine do danas. U toj američkoj nakani Evropa je imala centralnu ulogu sve do 2025. godine. Shvaćajući da su Sovjeti najveća iako ne i najjača kopnena sila, Amerikanci su se okrenuli ratnoj mornarici i njenom razvoju zbog implementacije gore pomenute strategije, koju Sovjeti nisu mogli kvalitetno stići sve do kasnih 80-ih godina.
Putinova delikatna situacija
Pokušavajući da u kvalitativnom i kvantitativnom smislu osmisli nove i ubitačnije oružane sisteme ratne mornarice koji bi bili u stanju da preotmu kontrolu nad svjetskim morima od SAD-a, SSSR je ekonomski posustao i na kraju izgubio utrku u naoružanju na moru. Ovaj pristup po principu "Sve za front" u kombinaciji s iscrpljujućom vojnom intervencijom u Afganistanu je na kraju doveo SSSR u situaciju da zbog stalne svoje i političke inicijative SAD-a iscrpi svoje ekonomske resurse i nestane sa svjetske scene, ali samo kao ideološki društveni predložak, ali ne i kao velika vojna sila. Kako ne bi došao u istu situaciju, Putin je kao vispren obavještajac zavarao protivnika s ciljem razbijanja njegovog jedinstva i u tome uspio.
Putin je, iako to tako medijski ne izgleda, u veoma delikatnoj situaciji. Rat u Ukrajini je svakako prolomni trenutak u modernoj historiji Evrope. Ne samo da je donio revoluciju u vođenju rata, kao što je uvođenje FPV dronova, moderne vojne tehnologije i preciznog oružja, već je i srušio zastarjele vojne doktrine, a svijet doveo na ivicu nuklearne katastrofe. Ovaj sukob nije samo lokalni, već globalni izazov koji pored toga što je promijenio način vođenja ratovanja, doveo je i do promjene međunarodnih odnosa sa dalekosežnim posljedicama. Toga niko u Bijeloj kući danas apsolutno nije svjestan.
U tom ratu, geostrategijski gledano, Ruska Federacija je ozbiljno podbacila sa sveopćom invazijom na Ukrajinu za koju nije bila spremna. Gledajući unazad, Rusija nije postigla planirane strateške ciljeve: 1) Odvratiti NATO od daljeg širenja i približavanja ruskim granicama (potpuni neuspjeh još su se NATO-u priključili neutralni susjedi Ruske Federacije, Finska i Švedska); 2) Izolacija Ukrajine od strane pomoći (što je Putinu napokon samo djelomično uspjelo sa dolaskom Trumpa na vlast u SAD-u 2025.); 3) Politička izolacija Ukrajine (potpuni neuspjeh); 4) Održavanje ruske ekonomije na površini (djelomično ostvaren, ali po cijenu potpune involviranosti ekonomije u rat, što je Putin htio pod svaku cijenu izbjeći).
Kao dobar šahista Putin se okrenuo onome što najbolje zna - žrtvovanju svih figura za pobjedu. Pošto je video da su ga generali lagali i da je ruska vojna sila nesposobna, okrenuo se političkom rješavanju svoje zaglavljene pozicije u Ukrajini. Osnovni cilj mu je bio da razjedini saveznike koji su Ukrajinu sa svojom pomoći držali u igri. Koliko je u tome uspio govori i incident koji se desio u petak kod potpisivanja ugovora o koncesijama za eksploataciju rudnih bogatstava Ukrajine. Trump još uvijek nije svjestan šta je napravio i još traži izvinjenje od Zelenskog, dok se ugledni republikanski političari, ne svi, polako ograđuju od totalnog fijaska Bijele kuće na međunarodnom planu poslije kojeg ništa više neće biti isto. No, je li Evropa toga svjesna ili još važnije je li spremna da preuzme odgovornost za vlastitu sigurnost i mir. Ironija sudbine ili ne. o tome će opet kao i 1990-tih odlučivati kriza u Bosni i Hercegovini.
Otpor Krajišnika - naša najsvjetlija stranica
Ako se Evropa bude vodila svojom starom devizom da jači tlači, niti Ukrajina, a još manje Bosna i Hercegovina nemaju šanse da prežive tzv. antibosnasku aroganciju koja se kao posljedica historijskog ponižavanja Bošnjaka kao naroda javljala u ponašanju Beograda i Zagreba prilikom svakog globalnog konflikta. Šampion arogantnog ponašanja prema Bosni, zato što se njome moraju baviti zbog propale agresije Beograda 90-tih u kojem je ta država opstala zajedno sa Bošnjacima, bio je njegova ekselencija Lord David Owen. Britanska politika prema Balkanu općenito se oslanjala na Miloševića kao glavnog igrača sa najjačim kartama u smislu upotrebe sile. Istu strategiju ima i Vučićeva Srbija koja se upravo zbog toga i naoružavala proteklu deceniju. Tu Britansku politiku tada pratila je sa manjim ili većim neslaganjima kompletna EU, dok SAD to sve skupa nisu preokrenule 1995. godine
Ako se čisto zbog poređenja vratimo kratko na historiografiju agresije na Republiku BiH, otpor Krajišnika i Bihaćkog okruga, bila je naša najsvjetlija stranica. Tokom ljeta i jeseni 1994. godine, 5. Korpus Armije RBiH počeo je ozbiljno da destabilizira srpsku vojnu silu u svojoj zoni borbenog djelovanja. Naime, pod vodstvom državnog veleizdajnika Fikreta Abdića u Velikoj Kladuši je tokom septembra 1993. proglašena Autonomna pokrajina Zapadna Bosna, koju je mjesec dana poslije priznala i Republika Srpska te sa tom izdajničkom kvazi tvorevinom proglasila trajni mir. Abdićeva izdajnička kneževina postigla je mirovni sporazum i s Republikom Hrvatskom. Odmetnuta pokrajina odmah ulazi u otvoren i žestok sukob s Armijom BiH.
Našavši se u nezavidnoj poziciji, komanda 5. Korpusa Armije BiH u djelo sprovodi vojno obavještajnu operaciju "Tigar" s ciljem kompletnog anuliranja Abdićeve izdajničke pozicije. Operacija je pokrenuta početkom 1994. kada je komandant 502. Viteške brigade Hamdija Abdić Tigar navodno diskreditiran i smijenjen s dužnosti zapovjednika brigade. On se potom sastao u Kladuši s Fikretom Abdićem kojega je uvjerio da uz sebe ima jezgru odanih vojnika i velik broj nezadovoljnika u okruženom Bihaću koje može okrenuti protiv politike Sarajeva i prikloniti odmetnutoj pokrajini. Abdić je prihvatio plan i preko tzv. VRS i tzv. VSK, uz veliku pomoć snaga UN-a, s okupiranih područja Hrvatske, prokrijumčario znatne količine oružja u Bihać. Za to vrijeme, navodni pobunjenici fingirali su ulične borbe u Bihaću, te su srpski mediji već prenosili vijesti o padu grada i pripojenju Abdićevoj tvorevini. Ipak, dogodilo se obratno. Sada dobro naoružane snage Armije BiH, pokrenule su protunapad i prvo osvojile mjesto Pećigrad i predgrađa Velike Kladuše, čime su zaplijenili nove velike količine naoružanja i pridobile na svoju stranu veliki broj Abdićevih boraca. Velika Kladuša oslobođena je 21.08.1994. godine, što je rezultiralo ozbiljnim uzdrmavanjem strateške, operativne i taktičke pozicije srpskog agresora pozicioniranog oko Bihaćkog okruga.
Ova na volšeban način izvedena, i po svojoj kompleksnosti veoma složena vojno obavještajna operacija u uslovima kada se Bihać nalazio 30 mjeseci pod totalnom opsadom, u kojoj je 5. Korpus bio suočen sa više daleko jačih protivnika, podigla je obrve ne samo u Beogradu i Zagrebu već i u međunarodnoj zajednici koja je bila aktivan sudionik kreiranja Abdićeve izdajničke kneževine. Operacija je pokazala da Armija RBiH, prvo sposobna da izvodi složene vojne operacije u jako komplikovanim uvjetima i drugo da očito ima veću operativnu sposobnost i mogućnost adaptacije od vojno jačeg agresora koji je pokušao sve, pa i izdajom iznutra, da slomi otpor 5. Korpusa, ali u tome nije uspio. Srpski agresor je tokom 1994. bio vojno savladan i potisnut sa 250 km2 teritorije i na kraju potučen do nogu padom Abdićeve izdajničke kneževine.
Uloga NATO-a
Direktan rezultat ovakvog i sličnog stanja na bojištu, gdje je Armija BiH pokazala izuzetnu rezilijentnost i mogućnost brzog adaptiranja sa sve većim operativnim sposobnostima, bio je da su SAD u oktobru 1994. potpuno ublažile embargo za naoružavanje Bosni i Hercegovini. To je umjesto završetka rata na pravoj strani historije dovelo do, ne samo zadržavanja, već otvorenog izražavanja antibosanske arogancije svrstavajući se na suprotnu stranu – stranu srpskog nasilnika. Upravo to stanovište Velike Britanije i uzročno posljedično kompletne Evrope će doprinijeti zamrzavanju umjesto završetku rata u Bosni.
Jedna od epizoda koju u svojoj knjizi "Velika Britanija i Balkan" objavila profesorica Carole Hodge, predavač na više univerziteta u Velikoj Britaniji, ekspert za Jugoistočnu Evropu, najbolje govori o toj antibosanskoj aroganciji pa čak i histeriji u prilog. Po njenoj tvrdnji Douglas Hurd, tadašnji ministar vanjskih poslova Njenog Veličanstva, uspostavio je vanjskopolitičku doktrinu za Balkan po kojoj se uspon i zadržavanje regionalne nadmoći Srbije smatra najcjelishodnijim pristupom rješavanju balkanske krize. Tu se tražio način i nove, u prvom redu ekonomske saradnje EU sa Ruskom Federacijom, koja je tada bila u podređenom položaju na čelu sa senilnim i uvijek pijanim Jelcinom.
Profesorica Carole Hodge piše da je NATO procijenio da su snage 5. Korpusa u jesen 1994. u Bihaću u bezizlaznoj poziciji. Posebno uzimajući u obzir obavještajne podatke da su Rusi preko Srbije tzv. VRS dostavili nove raketne sisteme PZO što onemogućava NATO da djeluje promptno. Stoga je svaka vojna intervencija u Bosni koju su zagovarale pojedine Evropske zemlje visoko rizična, a naređeno je i smanjivanje broja letova NATO iznad Bosne. Međutim, američki admiral Leighton Smith, komandant Južnog krila NATO-a (kojeg samo lično upoznao), ne slažući se sa tim stajalištem NATO-a, počeo je planiranje uništavanja kompletnog sistema PZO tzv. VRS. Iskoristivši manji broj NATO aviona u zraku, srpski agresor je odmah izvršio zračno bombardiranje Cazina, usmrtivši pritom veliki broj civila sa kasetnim i napalm bombama.
NATO je izložen kritici svjetskog javnog mijenja nakon ovog napada na zahtjev francuskog komandanta UN-a za bivšu Jugoslaviju general pukovnika Bertranda Lapreslea sproveo operaciju ograničenog zračnog udara na aerodrome Udbine na području tzv. RSK o kojoj je prethodno obaviještena srpska strana. Nakon tog nazovi uspješnog zračnog napada cijeli niz zemalja počeo je da zagovara politiku zračnih udara kako bi se konflikt doveo u fazu mirovnih pregovora. Uz dopuštenje Lapreslea, NATO je pod političkim pritiskom izveo još dva manja napada na radarska postrojenja tzv. VRS u i oko Bihaćkog okruga. Međutim, navodi profesorica Hodge, histeriji generala Michela Rosea komandanta UNPROFOR trupa u BiH nije bilo kraja.
Prvo je decidno odbio sprovođenje široke kampanje NATO zračnih udara na položaje tzv. VRS koju je američki admiral Leighton Smith komandant Južnog krila NATO već bio pripremio. Zatim je napisao vrlo oštro pismo komandantu UN-a za bivšu Jugoslaviju general pukovniku Bertrandu Lapresleu i poslao ga u Zagreb. Njegova histerija se ogledala u činjenici da NATO odstupa od vanjskopolitičke doktrine za Balkan uspostavljene od strane Douglasa Hurda po kojoj se uspon i zadržavanje regionalne nadmoći Srbije smatra najcjelishodnijim pristupom riješavanju Balkanske krize. To je vješto bilo zamaskirano u njegovu zabrinutost za sigurnost trupa UNPROFOR-a na terenu. General Rose je, prema profesorici Hodge, održavao formalne i neformalne kontakte sa srpskom stranom koja mu je dala jasno do znanja da će trupe UNPROFOR-a biti targetirane ako se NATO zračni udari nastave.
On je tu informaciju proslijedio svojoj pretpostavljenoj komandi, odnosno načelniku britanskog generalštaba generalu Piteru Ingeu, koji mu je dao podršku. Iz tog razloga uslijedio je kasnije žestok verbalni sukob generala Rosea i Admirala Leightona Smitha oko Smithovog stava da će narediti trenutne zračne udare na položaje tzv. VRS sa kojih se NATO avioni nišane radarskim sistemima. U dajem razvoju situacije srpski agresor je na nastavak politike prijetnji i povremenih zračnih djelovanja iz NATO-a, prvo zatvorio Sarajevski aerodrom, sve UN tzv. plave koridore prema zaštićenim zonama, zatim sa raznih lokacija zarobili i uzeli za taoce francuske, kanadske i ukrajinske vojnike UNPROFOR-a i odveli ih u svoj dio Sarajeva. NATO je po planu admirala Leightona Smitha bio spreman za širu vojnu kampanju zračnih udara.
Opet je general Rose bio protiv. Tražio je je da se zračni udari ograniče na zračnu podršku vojnicima UNPROFOR-a, jer je očito, da su ne samo vojnici UNPROFOR-a, već i cijeli međunarodni poredak bili taocem Miloševića i Karadžića. Na sastanku najviših zvaničnika NATO-a 24. novembra 1994. iza zatvorenih vrata izbila je žestoka svađa oko ponašanja generala Rosea koji je redom odbijao sve, u prvom redu američke prijedloge o proširenoj kampanji zračnih udara. Kao kompromis i izlaz iz trenutačne situacije, prihvaćen je prijedlog generala Rosea, ali je podržan i stav Admirala Leightona Smitha da će na prvi znak targetiranja NATO aviona prijeći u šire djelovanje po snagama tzv. VRS. Pritom su Amerikanci izmjestili proces odlučivanja o taktičkim zračnim udarima iz ruku generala Rosea, na francuskog generala Lapreslea.
Kako bi se izveli taktički udari na radarska postrojenja tzv. VRS u Bosnu u tom periodu dolaze pripadnici 22. Specijalne regimente zračnog servisa popularno nazvanog SAS kako bi ispunili ulogu navođenja zračnih udara NATO avijacije. Pripadnici specijalaca SAS-a su koordinate za taktičke udare prvo morali slati britanskoj komandi pa tek onda pilotima NATO-a. Prema kasnijem pisanju Guardiana u članku Eda Villamija pod nazivom "Kako je CIA presrela tajnu komunikaciju SAS-a", General Rose je poslao tajnu naredbu pripadnicima SAS-a da ne utvrđuju koordinate za NATO zračne udare i u nekoliko navrata iako su bili naređeni NATO avioni nisu mogli da djeluju. Ovakav pristup generala Rosea koji je i nakon njegovog odlaska nastavljen u mnogome je doprinio kasnijem razvoju situacije, gdje međunarodna zajednica nije na vrijeme reagirala i spriječila genocid u UN zaštićenoj zoni Srebrenice.
Nenaučene lekcije
Da međunarodna zajednica nije ništa naučila iz bosanske tragedije, najbolje govori tragedija koja se danas odvija u Ukrajini. Izostanak odlučnosti da se jače podrži slabija strana kako bi ona jača stala sa ratom i pristala na pregovore, otvara apetite raznim malim i većim diktatorima koji misle da je došlo njihovih pet minuta. Dodikovo ponašanje je logičan slijed antibosanske arogancije koja korijene ima ne samo u regionu nego i šire. Ako se Evropa bude i dalje nastavila ponašati isključivo u skladu sa poštivanjem sile u međunarodnim odnosima, pitam se ko je poslije Bosne sljedeći na redu. Ako se Evropa poslije otvorenog svrstavanja SAD-a na stranu ratnih diktatora, svugdje u svijetu ne samo u Rusiji, ne može otrijezniti i shvatiti da još samo oni predstavljaju kakvu-takvu zaštitu demokracije i poštivanja rješavanja nesuglasica dijalogom, onda ovome svijetu nema pomoći. U ovakvim okolnostima, čak i Dodik može računati da će dobiti ono što traži, a o Putinu da ne govorimo.
Stoga je bilo kakvo oslanjanje Bosne i Hercegovine na međunarodnu zajednicu, ako takvo šta više i postoji, pogubno. Historija Bosne i Hercegovine je ništa drugo do pružanje otpora arogantnim primitivcima. Od samog začetka države na ovim prostorima, neprestano se vodi borba za očuvanjem autohtonog bosanskog identiteta. Danas kada se svijet ubrzano mijenja, istovremeno se na Zapadnom Balkanu polako, ali sigurno grade nove granice "Srboslavije" na dijelovima Kosova i BiH uz cijelu Crnu Goru, a sve po mjeri i ukusu Vladimira Vladimiroviča Putina. Opet sa druge strane Evropska unija nikada nije imala bolju priliku da se etablira kao velika sila u međunarodnim odnosima. Međutim, njena heterogenost i razjedinjenost je uvijek bila Ahilova peta na koju je Putin igrao od početka. Ako Evropa poslije promijene granica silom u Ukrajini pristane da se iste promijene prijetnjom upotrebe sile i u Bosni i Hercegovini, jer je to zahtjev uvjetno rečeno jačeg ili će biti ruski zahtjev za okončanje rata u Ukrajini, onda možemo slobodno reći da je svjetski poredak ne samo mrtav, nego da nikada nije ni postojao.
