Juli u Turskoj sigurno neće biti mjesec kada manjka vijesti, kako to obično biva tokom ljeta. Naprotiv, krajem prve sedmice (7. i 8. jula) Ankara će biti domaćin 36. NATO samita, koincidentalno (i interesantno) sedam dana prije desete godišnjice pokušaja puča.

Reći da su sigurnosne pripreme za samit u toku je blago rečeno potcjenjivanje. Svakodnevno se izvještava o sigurnosnim mjerama, građani Ankare se obavještavaju o režimu saobraćaja tokom samita, a kontrole na putevima su već pojačane.

Ankara je proglašena "crvenom zonom visoke sigurnosti". Ukupno 56.288 pripadnika sigurnosnih snaga bit će raspoređeno na terenu. 639 osoba će također biti u pripravnosti, provodeći 24/7 virtuelne patrole u sajber okruženju protiv kriminala i kriminalaca. Zračni prostor Ankare će biti djelimično zatvoren za civilne letove i potpuno zatvoren za letove dronova, a sistemi protivvazdušne odbrane poput S-400 i HİSAR, kao i lovci F-16, bit će u stanju visoke pripravnosti.

Mjere opreza ne mogu biti pretjerane, iako ima (uobičajenog) brundanja zbog "neugodnosti" koje izvanredne sigurnosne mjere u gradu izazivaju žiteljima. No, tokom dva dana, samit će ugostiti šefove država (uključujući, najvjerovatnije i predsjednika SAD) i vlada 32 zemlje članice saveza, kao i brojne visoke zvaničnike, skoro 100 ministara i hiljade stranih gostiju, a zna se, iz iskustva, da su događaji ovog tipa atraktivni za raznorazne (ne baš miroljubive) aktiviste i terorističke organizacije.

Kad je o iskustvu riječ, prije 22 godine NATO samit je održan u Istanbulu. Iz današnje perspektive 24 hiljade policajaca koji su tada osiguravali samit djeluje smiješno naspram više od 56 hiljada danas (pogotovo imajući u vidu razliku u veličini Istanbula i Ankare). Međutim, upravo iskustvo kaže da je to bilo i tada malo, jer su "aktivisti" uspijevali da organizuju proteste (sa sve bacanjem Molotovljevih koktela) koji su zahtijevali oštre intervencije interventnih brigada (sa sve suzavcem i vodenim topovima), što nisu slike za koje vlade bilo koje zemlje žele da obigraju svijetom. A što reče, odnosno napisa, kolumnista Yeni Şafaka, Ali Saydam, "Ako tokom ovakvih događaja eksplodira petarda bit ćete na naslovnicama širom svijeta."

TRT (turska nacionalna televizija) će neprekidno emitirati program cijelom svijetu sa 26 različitih lokacija sa 80 kamera. Glavni međunarodni pres centar će biti smješten u Nacionalnoj biblioteci, gdje je pripremljeno 1600 radnih prostora, skoro 100 tačaka za prijenos uživo i 40 montažnih soba. Očekuje se skoro 3.000 novinara iz cijelog svijeta.

Činjenica da će članovi štampe i diplomatskih delegacija biti prevoženi od akreditovanih hotela do Nacionalne biblioteke i Predsjedničkog kompleksa samo u posebnim oklopnim i kontrolisanim šatl vozilima koje obezbjeđuje Turska, osigurat će besprijekornu logističku sigurnost.

"Izvanredna pedantnost demonstrirana u sigurnosti, logistici i komunikacijama svjedoči o težini Turske na globalnoj areni i njenoj ozbiljnosti kao države," piše Saydam.

Kada je Istanbul bio domaćin NATO samita alijansa je bila u procesu proširivanja, danas 22 godine kasnije govori se o njenom opstanku. İbrahim Karagül, takođe kolumnista Yeni Şafaka piše da bi ovo mogao biti "posljednji veliki samit", jer "podjele između SAD i Evrope, pa čak i podjele unutar same Evrope, izazvale su duboku debatu o samom razlogu postojanja NATO-a."

Pitanja je mnogo više nego odgovora, a najveće je da li će samit odgovoriti (i kako) na njih. Karagül postavlja ona ključna za Tursku.

On konstatuje činjenicu da NATO nikada nije pomogao Turskoj. Da uprkos prijetnjama sa južnih i zapadnih granica, NATO nikada nije stajao uz nju. "Ovih dana Izrael može otvoreno reći da će napasti Tursku. Nismo vidjeli nijednu reakciju NATO-a... Posljednjih deset godina NATO nije dao nikakav doprinos razvoju Turske u odbrambenim tehnologijama ili arhitekturi regionalnih partnerstava. Naprotiv, članice saveza su oduvijek ove događaje doživljavale kao prijetnje, ograničavale ih i stvarale prepreke. Ovo je prvi znak da se budući planovi Turske i budući planovi Evrope apsolutno neće poklapati."

Međutim, isto tako navodi da "Turska želi da NATO nastavi postojati. Želi da savez ostane stabilizirajući element dok se ne izgradi uravnotežena struktura moći. Ali neće joj trebati njegovo postojanje zauvijek. Kao što joj danas ne treba članstvo u EU, pa čak je počela da ga vidi kao teret, tako će sutra misliti isto o NATO-u."

Kako će se NATO ponašati ako sutra dođe do sukoba u istočnom Mediteranu i Egeju? Hoće li podržati Grčku i grčko-kiparsku administraciju, pod pritiskom članstva u EU? Da li se uopšte pitati kako bi NATO reagovao na sukob Turske i Izraela? Kako će gledati na moguće vojno partnerstvo između Turske, Saudijske Arabije, Egipta i Pakistana? Šta će se dogoditi ako dođe do raskola između Turske i NATO-a zbog planova da se Turska uvuče u rat s Rusijom, koji vode Britanija i Evropa? Hoće li zemlje, koje nisu primile Tursku u EU i koje je vide kao prijetnju, napraviti istu grešku u vezi s NATO-om?

To su neka od ključnih pitanja za Tursku glede NATO-a. Karagül zaključuje "suština je sljedeća: regionalne i globalne ambicije Turske više se ne poklapaju u potpunosti s njenim članstvom u NATO-u. U tom smislu, savez ograničava Tursku, čak nastavljajući stare navike i dalje gledajući Tursku kao 'zemlju na prvoj liniji fronta'. Turska više nije sila koja će se boriti za Evropu. Podržavat će evropsku odbranu, ali neće biti 'plaćenik'... Turska više nije zemlja koju mogu ograničiti EU ili NATO. Ima svoje vlastite težnje. Ima svoj vlastiti regionalni zajednički sigurnosni štit. Postoji duboko nepovjerenje između nje i Zapada. Duga historija podstiče to nepovjerenje.

Zapravo joj ne trebaju NATO ili EU. Ali njena atlantistička percepcija sigurnosti je još uvijek živa i zato se drži zapadnih institucija."

Uočavajući vremensku blizinu samita i desetogodišnjice 15. jula Karagül piše: "Da je puč od 15. jula uspio, Turska bi bila prisiljena da se bori s Rusijom. Ponovo bi postala zemlja na prvoj liniji fronta. A onda bi se smanjila po veličini. Čak su osmislili i implementirali interne političke strategije za ovo, čak su testirali ovu zemlju političkim terorizmom."

Kako izgleda kada stranci (SAD) postave vladu po svojoj (ili izraelskoj) volji može se ovih dana gledati u realnom vremenu na primjeru Libanona, čiji predsjednik Aoun se odrekao suvereniteta i dao "legitimitet" izraelskoj okupaciji. U tom svijetlu Karagülova tvrdnja ne zvuči pretjerano. Uostalom, bili smo svjedoci pokušaja da se FETÖ djelovanjem Turske uvuče u rat sa Rusijom (obaranje ruskog aviona i ubistvo ruskog ambasadora, kao najvidljiviji).

Ne možemo predvidjeti budućnost i znati kako će samit teći i završiti se. Značaj samita za Tursku i članice saveza jasno je vidljiv kada se uzme u obzir vrijeme održavanja i globalni kontekst. Ovaj samit bi mogao ući u historiju kao prekretnica, ne samo za zemlju domaćina Tursku, već i za sve članice. U svakom slučaju jul će biti zanimljiv.