Predsjednik Tunisa Kais Said 25. jula 2021. raspustio je parlament, smijenio premijera i najavio da će privremeno vladati ukazom. Okuražen vojnim i sigurnosnim zvaničnicima, Said je ukinuo i imunitet demokratski izabranim zastupnicima u parlamentu. Predsjednik Said 26. jula uveo je policijski sat za period od 30 dana. Bolji poznavaoci prilika u Tunisu vjeruju da ovakav vid demonstracije sile od strane predsjednika republike predstavlja do danas najozbiljniji  izazov za mladu demokratiju Tunisa, puno ozbiljniji od protesta iz 2013. godine, koji su umalo zaustavili tranziciju Tunisa iz diktature u politički pluralizam i demokratiju.

TRNOVIT PUT DO DEMOKRATIJE

Tunis se smatra jedinom pravom modernom arapskom parlamentarnom demokratijom, tako da najnovija kriza predstavlja udarac projektu demokratije općenito u arapskom svijetu, a posebno je razočarenje umjerenim islamski orijentiranim demokratskim pokretima koji su bili glavni nosioci arapskog buđenja koje je i krenulo iz Tunisa 2011, da bi potom zahvatilo široko područje Sjeverne Afrike i Levanta, sve do juga Arapskog poluotoka u Jemenu. Od toga kako će domaća i međunarodna javnost reagirati na ovaj svojevrsni puč iznutra u vrhu Tunisa ovisit će da li će Tunis ostati jedina arapska demokratija ili će pasti na ispitu kao žrtva antidemokratske intervencije koju neki politolozi nazivaju “samo pučem” ili privremenim preuzimanjem vlasti.


Predsjednik Kais Said

Uprkos tranziciji iz diktature u demokratiju, nakon usvajanja novog ustava koji reflektira progresivne ideje i vrijednosti, a koji je postignut širokim konsenzusom, Tunis je od demokratske revolucije 2011. teško pogođen dubokom ekonomskom krizom, široko rasprostranjenom korupcijom i rastućim nezadovoljstvom građana.

Ekonomska kriza i nezadovoljstvo političkim prilikama u zemlji zaslužni su bili za politički uspon Saida. Ovaj profesor prava kao politički autsajder uvjerljivo je pobijedio na predsjedničkim izborima 2019. Unatoč njegovoj popularnosti u masama, Ustav Tunisa iz 2014. ograničio je ustavna ovlaštenja novoizabranog predsjednika republike, ustanovivši polupredsjednički sistem u kojem je predsjednik Said dijelio vlast s premijerom, koji legitimitet crpi iz demokratski izabranog parlamenta. Analitičari vjeruju da je ova dualnost vlasti paralizirala političke aktivnosti u Tunisu i još više dovela do stagnacije. Ovako uspostavljen sistem vlasti uzrokovao je to da su se predsjednik Said, premijer Hišam Mešiši i predsjednik parlamenta Rašid Ganuši proteklih godina više puta ozbiljno sukobili oko svojih ovlasti. Navodno su ove podjele proizvele i blokadu rada državnih institucija, što se posebno negativno odrazilo na podjele u pristupu rješavanju i krize izazvane pandemijom virusa korona.

Za predsjednika ograničenja ovlasti u Ustavu donesenom 2014. predstavljaju prepreku u donošenju nekih važnih odluka koje su nužne za izlazak zemlje iz krize i za efikasnu borbu protiv korupcije. Ipak, u ozbiljnim demokratskim sistemima o ustavnim reformama pregovara se u okviru političkog sistema kako bi se došlo do najboljih rješenja. U Turskoj je, npr. promijenjen kompletan sistem, iz parlamentarnog u predsjednički, ali je to učinjeno demokratskim procesima i uz odobrenje građana koji su se o tome izjašnjavali na referendumu. Umjesto da pregovara o ustavnoj reformi, predsjednik Tunisa odlučio je da uzurpira vlast, raspustio parlament, a premijera smijenio dekretom. Rašid Ganuši, predsjednik parlamenta i vođa najpopularnije političke organizacije u Tunisu, islamski orijentirane partije Ennahda, kršenje Ustava od predsjednika Saida okarakterizirao je “pučem protiv revolucije i Ustava. Četiri najveće stranke u parlamentu Tunisa, islamistička Ennahda i njen koalicioni partner Kerama, te sekularna stranka Kalb Tunis i Demokratska stranka, podjednako su osudile uzurpaciju vlasti i kršenje Ustava koje je izvršio predsjednik republike Said, proglasivši njegove postupke neustavnim.

DRŽAVNI UDAR NAJAVLJEN JE U MAJU

Zanimljivo je da su prije dva mjeseca neki analitičari procjenjivali da bi predsjednik Tunisa Kais Said mogao preuzeti vlast nezakonitim sredstvima, pogaziti Ustav i onemogućiti rad parlamenta. O tome je vrlo eksplicitno pisao David Hearst, urednik MEE-a, vodećeg i veoma utjecajnog portala koji pokriva političke prilike na Bliskom istoku. Hearst je, nakon što je tu mogućnost najavio u maju, optužen za širenje političkih fantazama projektiranih u krugovima njegovih islamističkih prijatelja. Hearst tvrdi da su njegovi izvori iz sekularnih krugova, i to upravo iz Predsjedništva Tunisa.

Od 2011, kad je iz Tunisa krenuo val arapskih protesta protiv autokratske vlasti, koji je kasnije nazvan “Arapskim proljećem”, zahvatio veći dio arapskog svijeta, Tunis prolazi kroz učestale krize, iako je u ovoj zemlji izbjegnut oružani sukob poput onih u Siriji i Libiji. Tunis je uspio održati mir i neku vrstu kompromisa između dominantnih umjerenih islamista okupljenih oko Ennahde i sekularnih političkih grupacija. Tunis se inače smatra bastionom umjerene islamske demokratije, i to prije svega zahvaljujući političkom pragmatizmu Rašida Ganušija, lidera Ennahde i predsjednika parlamenta, čiji je rad predsjednik Tunisa upravo suspendirao. Ganuši je ovaj potez predsjednika proglasio državnim udarom.


Arapsko proljeće u Tunisu 2010. godine

Politička kriza u Tunisu u simboličkom smislu ima veliki značaj jer je ovo jedina arapska demokratija koja je preživjela “Arapsko proljeće” i konsolidirala demokratiju zahvaljujući spremnosti većinskih islamista na kompromis sa sekularistima. Najnoviji mehki državni udar u Tunisu, kako se saznaje iz dokumenta koji je objavio MEE, pažljivo su pripremili savjetnici predsjednika, a po tom planu, Hišam Mešiši i predsjednik parlamenta Rašid Ganuši trebali su biti maknuti, a za ministra sigurnosti je trebao biti imenovan general Halid Jahjavi. Upravo se to i desilo prošlog ponedjeljka. Novoimenovani ministar armijski je general i ima zadatak da provede čistku političara i novinara. Da je zaista riječ o puču, svjedoči i činjenica da se predsjednik Said samoimenovao za državnog pravobranioca.

Saveznici predsjednika Saida opravdavaju njegove poteze nazivajući ih ustavnim, ali i historijski značajnim za Tunis, navodeći kako ih je predsjednik trebao povući znatno ranije. Prema izvještaju Middle East Eya (MEE), objavljenom prije dva mjeseca, čiji je urednik došao u posjed dokumenta u Predsjedništvu Tunisa, a koji se vodio kao državna tajna, plan je otvoreno nazvan ustavnim pučem. Stoga se može s pravom govoriti o uvođenju diktature na mala vrata. Prema tunižanskom Ustavu, predsjednik u iznimnim situacijama ima pravo posegnuti za vanrednim mjerama, ali one ne predviđaju obustavu rada parlamenta. Ono što je predsjednik Said učinio jeste raspuštanje parlamenta i onemogućavanje njegovim poslanicima da rade. Predsjednik je parlamentu onemogućio i izbor članova vrhovnog suda.

PREDSJEDNIK BRANI BIVŠE KOLONIZATORE

Da je riječ o državnom udaru, potvrdio je i najpoznatiji tunižanski ekspert ustavnog prava Ajad bin Ašur, koji je imao vodeću ulogu u pripremi Ustava za vrijeme procesa tranzicije Tunisa iz diktature u demokratiju protekle decenije. On je sekularista, a ne islamista, tako da to eliminira svaku pomisao da su u pitanju neutemeljene optužbe nezadovoljnih islamista protiv izvršne vlasti Tunisa. Isto to je potvrdio i predsjednik izborne komisije Nabil Bafun, koji je izjavio da je šokiran najnovijim dešavanjima. Mnogi rezultati postignuti mukotrpnim radom i zahvaljujući kompromisu nakon svrgavanja Ben Alijeve diktature 2011. nekolicinom poteza predsjednika republike pali su u vodu. Sve demokratski orijentirane snage u Tunisu, kako islamisti, tako i sekularno orijentirani demokrati, ogorčeni su potezima predsjednika Saida. Poredak koji su Tunižani gradili čitavu deceniju nakon svoje revolucije sada je srušen. Slično je svrgnut i predsjednik Muhamed Mursi u Egiptu 2013, a slično je bilo planirano pokušajem svrgavanja turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana 2016. od strane terorističke organizacije FETÖ.

Predsjednik Tunisa Said, kad se kandidirao za najvišu funkciju u državi, iza sebe nije imao političku stranku. Izabran je najviše zaslugom Rašida Ganušija, koji se kao lider najmoćnije i najpopularnije islamski orijentirane Ennahda partije odlučio na politički kompromis i nije se kandidirao za predsjednika, što je osobina koja do tada nikad nije viđena u arapskom svijetu. Očito, poučen iskustvom Mursija u Egiptu, Rašid Ganuši, iako najpopularniji i najveći borac za demokratiju i slobodu i jedna od najvećih žrtava totalitarne vlasti, žrtvovao je svoju političku stranku i vlastitu karijeru kako bi spasio zemlju, budući da bi, da je postupio drukčije, Tunis vjerovatno krenuo putem nasilja, kao i Libija, ili bi njegova islamska partija bila nasilno svrgnuta s vlasti uz podršku izvana. Umjesto toga, ovaj mudri lider odlučio se za  politički kompromis. Za razliku od Ganušija, predsjednik Said je drukčiji profil političara, a neki od njegovih studenata smatraju da on ima ozbiljne rezerve prema demokratiji i preferira vladavinu čvrste ruke, što je i praktično demonstrirao. Said je i apologeta kolonijalne francuske uprave u Tunisu. Poznate su njegove izjave o tome kako se Francuzi nemaju zbog čega izvinjavati narodu Tunisa, te da je Tunis bio pod francuskom zaštitom, a ne kolonijalnom vlašću, iako je poznata brutalnost, broj ubijenih i silovanih žena u Tunisu od strane Francuza. Dopustiti takvom lideru uzurpaciju vlasti za narod Tunisa značilo bi samoubistvo i gaženje vlastitog ponosa i časti. Najnoviji puč u Tunisu iznova potvrđuje da postupci koje tunižanski demokrati vide kao velikodušnost, kompromis i mudrost islamista, kojima je narod dao demokratski legitimitet, za uzurpatore vlasti ne znače ama baš ništa. Poklanjajući svoj demokratski mandat marionetama duboke države, kojom i danas upravljaju nekadašnji kolonijalni vladari, tunižanski islamisti rade u korist vlastite štete.