Putinovo priznanje suvereniteta separatističkih regija u Donjecku i Lugansku i ruska agresija na Ukrajinu izazvali su, očekivano, val sankcija zapadnih sila i njihovih saveznika. Evropska unija, Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Australija, Kanada i Japan najavile su kazne protiv ruskih banaka i oligarha, dok je Njemačka donijela odluku bez presedana da paralizira plinovod Sjeverni tok 2, veliki infrastrukturni projekt za Moskvu ali i za Berlin.

Bruxelles je najavio i sankcije političkim i vojnim čelnicima te evroazijske zemlje. Sve su to neugodne mjere za Kremlj, ali potpuno prihvatljive za Putinovu vladu, jer ne utiču direktno na srž ruske ekonomije, na izvoz sirovina.

"Moraju se poduzeti hitne mjere kako bi se Rusija pogodilo tamo gdje je najviše boli", rekao je nedavno belgijski premijer Alexander De Croo. To je retorika koja se ponavljala danima iz Washingtona i Bruxellesa i koja odjekuje otkako je počela ruska agresija na Ukjrajinu. Ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmytro Kuleba napisoa je na Twitteru da je potrebno nametnuti "razorne sankcije Rusiji SADA" koje uključuju "potpunu izolaciju Rusije svim sredstvima i u svim mogućim formatima". Međutim, mjere ovog kalibra gotovo je nemoguće provesti. Jer iako je svima na Zapadu jasno da Putinova vlada mora biti kažnjena, nisu baš sigurni kako to učiniti a da ne rane i sami sebe.

Dok je geopolitička kriza bjesnila, Putin je prošle sedmice primio gosta koji se tada činio potpuno nepotrebnim, Njegov brazilski kolega, Jair Bolsonaro, sjedio je nasmiješen pokraj Putina, što je potpuno drugačija slika od one sa sastanaka sa evropskim čelnicima, odvojenih stolom dugačkim nekoliko metara. Bilo je to posjeta koja je mnoge iznenadila, s obzirom na to da krajnje desnog latinoameričkog čelnika nije briga što se događa 10.000 kilometara od njegove zemlje, bilo u Donjecku, Lugansku, Crnom moru ili Kijevu.

Zapravo, putovanje mu je donijelo val kritika kako unutar tako i van Brazila i povećanje napetosti s Bidenovom administracijom. No Bolsonaro je teško mogao otkazati svoju posjetu, s obzirom na to da Rusija u svojim rukama drži ključ vitalnog resursa za njegovu zemlju: đubrivo.

Bolsonarova spremnost da sjedne s Putinom bez obzira na sve samo je jedan od primjera kako se Rusija, ogromna zemlja, ali s ekonomijom pod pritiskom, uspjela pozicionirati kao bitan igrač u međunarodnom geoekonomskom odboru, velikim dijelom zahvaljujući svojoj ulozi dobavljača sirovina za ostatak svijeta. Gnojiva su jednako važna za Brazil, poljoprivrednog diva, kao što je plin za zemlje članice EU. A Rusija proizvodi više od 50 miliona tona godišnje od tri najkorištenije vrste gnojiva na planeti, onih na bazi kalija, fosfata i nitrogena, što predstavlja 13% ukupnih svjetskih potreba.

EU i Sjedinjene Države suočavaju se s dilemom sličnom brazilskoj. Rusija, jedanaesta najveća ekonomija na svijetu, jedan je od vodećih svjetskih proizvođača osnovnih resursa a u postpandemijskog kontekstu, obilježenom prekidima u lancima opskrbe, visokim troškovima transporta, ekstremnim vremenskim nepogodama koji opterećuju proizvodnju i poteškoćama u zadovoljavanju porasta potražnje za energijom, cijena većine sirovina je skočila u nebo diljem svijeta na nivo kakav nije  viđen desetljećima.

"Bavim se ovim već 30 godina i nikada nisam vidio ovakvo tržište", rekao je nedavno za Bloomberg TV Jeff Currie, voditelj istraživanja robe za Goldman Sachs. Fali nam svega: nafte, plina, uglja, bakra, aluminija... Šta god da kađete, nedostaje nam“, zaključio je. U tim okolnostima, bilo kakve sankcije koje utiču na ruski izvoz mogle bi biti kazna ne samo za Moskvu, već i za cijeli svijet.

Slučaj aluminijuma je najslikovitiji primjer za trenutnu situaciju. To je najprisutniji obojeni metal u našim životima. Ima ga posvuda, od unutrašnjosti iPhonea preko šasije naših automobila do bilo koje limenke piva. Mineral od kojeg se sastoji, boksit, jedan je od najčešćih u zemljinoj utrobi, pa opskrba nikada nije problem. Pravo usko grlo u proizvodnji materijala je enormno velika količina energije potrebna za proizvodnju. Stoga nije slučajno da je Rusija, energetski div s pristupom višestrukim izvorima jeftine električne energije, ujedno drugi najveći svjetski proizvođač aluminijuma, odmah iza Kine.

Nakon Putinove objave prošlog utorka, globalne cijene aluminija su narasle i  to unatoč činjenici da zapadne sile još nisu dale nikakav znak da će taj sektor biti sankcioniran. Rizik od bilo kakvog poremećaja velikih razmjera previsok je za tržište koje mjesecima nije moglo zadovoljiti potražnju i čiji su troškovi dosegli stratosferske razine pa stručnjaci tu situaciju već nazivaju Alumigedon, tvrdeći kako će vrtoglavi porast cijene aluminija povisit će cijene širokog spektra potrošačkih dobara.

Washington je već na vlastitoj koži osjetio štetu nastalu kažnjavanjem ruskog metalnog sektora. Godine 2018. Sjedinjene Države bile su prisiljene poništiti niz sankcija koje su uvele Rusalu, proizvođaču industrijskih metala pod kontrolom oligarha Olega Deripaske, koji je blizak Putinu. Razlog? Neposredno nakon što je mjere objavilo Ministarstvo finansija SAD-a, svjetske cijene aluminija su skočile i porasle za čak 30%. Mjere su ublažene samo 17 dana kasnije, nakon ogromnog pritiska proizvodnog sektora te sjevernoameričke zemlje. U konačnici su ukinute. A situacija je sada znatno gora nego tada.

Iz tog razloga, Sjedinjene Države su ovom prilikom naglasile da će sve kazne biti usmjerene na ruski finansijski sektor, na članove užeg kruga predsjednika Putina ili na strateške sektore, izbjegavajući sankcije koje direktno utiču na opskrbu sirovinama i energijom.

Ali čak i ako se sankcije Zapada izvrše hirurški precizno, najveći rizik za tržišta roba biće potencijalna odmazda Rusije. Uz trenutne visoke cijene plina i nafte od blizu 100 dolara po barelu po prvi put u sedam godina, svaki potez Moskve da ograniči opskrbu u jednom ili drugom slučaju mogao bi uzrokovati eksploziju cijena. To je najveća dilema Zapada. EU i SAD svjesne su da su sirovine Putinov glavni izvor prihoda, ali strahuju od štete koju sankcijama mogu nanijeti vlastitim ekonomijama.

Konačno, tu je i problem hrane. Prema nedavnoj procjeni Ujedinjenih naroda, cijene hrane popele su se na najvišu razinu u posljednjih nekoliko desetljeća, a nedavne epizode suše u velikom dijelu svijeta nagovještavaju da će se situacija pogoršati. Rusija je najveći svjetski izvoznik pšenice i, zajedno s Ukrajinom, ona isporučuje oko četvrtine globalnih isporuka pšenice.

Rusija je 2010. uvela zabranu izvoza pšenice jer je njihova domaća žetva bila slaba. To je imalo ogroman uticaj na globalna tržišta. Istina je da su tada cijene bile mnogo niže, ali rezultat te zabrane izvoza bio je u osnovi gotovo udvostručenje cijena pšenice. U tom smislu, neke se zemlje nalaze u situaciji krajnje ranjivosti. Više od 70% ukupnog uvoza pšenice Egipta i Turske, na primjer, dolazi iz Rusije i Ukrajine. Nakon objave početka ruske vojne operacije, cijene žitnih fjučersa su u prvim satima porasle blizu 6%.