Ivo Komšić, nekadašnji član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i aktuelni dopredsjednik Hrvatskog narodnog vijeća (HNV), opet je odlučio da "prosvijetli" javnost svojim viđenjem historije, ovaj put povodom 30. godišnjice Washingtonskog sporazuma. I dok Komšić ističe kako je taj sporazum "izdiktiran" Hrvatskoj na temelju rezolucije HNV-a, ono što najviše bode oči u njegovom istupu nije samohvala, već perfidna zamjena teza i historijski revizionizam kojim, svjesno ili ne, pokušava izjednačiti branitelje i rušitelje ove zemlje.

Zaboravljena lojalnost

Najveći apsurd Komšićevog istupa leži u činjenici da on danas nastupa kao moralni sudija nad onim što naziva "bošnjačkom nacionalnom politikom". Čovjek koji je tokom najtežih ratnih godina sjedio rame uz rame s prvim predsjednikom Predsjedništva Alijom Izetbegovićem, koji je bio učesnik gotovo svih ključnih pregovora i procesa, odjednom je "progledao".

Sjetimo se da je još ranije Ivo Komšić optuživao Aliju Izetbegovića za pokušaj stvaranja "muslimanske države", a onda je govorio i kako "politika koju vodi SDA može ugroziti državu", tada označivši Bakira Izetbegovića kao nekakvog ratnohuškača koji se služi ratnom retorikom iako je prije toga u Stocu, u kojem već više od tri decenije važi aparthejd nad Bošnjacima, otvoreno, glasno i javno, pozivao ionako ugrožene Bošnjake na oružje.

Šta ste htjeli?

Džamija ili vlast?

Ako je ta politika, kako on danas implicira, jedna od "tri kandže" koje čereče Bosnu, gdje je bila ta kritička oštrica dok se s Izetbegovićem borio za opstanak države? Komšićev današnji narativ zvuči kao politički salto mortale čovjeka koji pokušava oprati vlastitu biografiju od saradnje s politikom koju danas, očigledno zarad nekih novih poena, želi prokazati kao destruktivnu.

Opasna simetrija krivice

Posebno je skandalozna Komšićeva teza u kojoj u isti koš stavlja srpski i hrvatski separatizam s onim što on naziva "bošnjačkim nacionalizmom". Tvrditi da su te tri politike "na istom fonu" nije samo dibidus netačno, već i duboko uvredljivo za historijske činjenice.

Dok su srpska i hrvatska politika, kroz projekte RS-a i Herceg-Bosne (koje i sam Komšić naziva paradržavama s vlastitim vojskama), radile na komadanju Bosne i Hercegovine i njenom pripajanju susjednim državama, probosanska politika, predvođena upravo ljudima s kojima je Komšić sjedio u Predsjedništvu, ostala je jedini garant cjelovitosti zemlje.

Probosanska strana nikada nije imala rezervnu državu. Njena dosljednost u borbi za multietničku, građansku i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu bila je i ostala jedina brana od potpunog nestanka države. Izjednačavati tu borbu s destruktivnim politikama koje su i danas, kroz lobiranja Dodika i Čovića, usmjerene na blokadu i razgradnju države, predstavlja vrhunac političkog licemjerja.

Univerzalna rješenja ili prodaja magle?

Komšić se poziva na "univerzalna rješenja" iz rezolucije HNV-a, tvrdeći da su svi nacionalizmi isti jer "svako hoće da bude gospodar na svom dijelu teritorije". Međutim, jasno je da je istina drugačija. U vrijeme dok neki i danas prijete secesijom i "trećim entitetima", probosanske snage jedine insistiraju na funkcionalnoj državi u kojoj će svaki građanin biti ravnopravan na svakom pedlju teritorije.

Ivo Komšić, kao učesnik rata i svjedok stvaranja moderne Bosne i Hercegovine, morao bi znati razliku između politike koja brani kućni prag i one koja taj prag želi zapaliti ili pomjeriti. Njegov pokušaj da bošnjačku politiku predstavi kao treću stranu istog destruktivnog novčića nije ništa drugo do podilaženje onima koji bi najradije da se zaboravi ko je Bosnu i Hercegovinu branio, a ko je čerečio.

Umjesto što s visine dijeli lekcije o nacionalizmu, Komšiću bi bilo pametnije da se prisjeti vlastitih govora iz devedesetih. Tada mu bošnjačka politika nije smetala, jer je znao da je ona jedini temelj na kojem Bosna može opstati. Danas, kada tu istu politiku napada, on ne napada samo svoje bivše saradnike, već i samu logiku opstanka Bosne i Hercegovine kao države koja ima svoju odbranu i svoju istinu.