Fotografija AA (24. oktobar 2024): Predsjednik Turkiye Recep Tayyip Erdogan prilazi mjestu predviđenom za grupno fotografisanje lidera zemalja učesnica sastanka BRICS Outreach/Plus tokom posljednjeg dana samita BRICS-a u Kazanu u Ruskoj Federaciji.

U jeku optužbi zapadnih medija kako je BRICS antizapadni savez i predstavlja egzistencijalnu prijetnju poretku baziranom na pravilima (koje Zapad donosi i, po potrebi, krši), nije zgorega sagledati ih iz ekonomske perspektive. Paulo Nogueira Batista, brazilski ekonomista, koji je bio izvršni direktor Međunarodnog monetarnog fonda od 2007. do 2015. i potpredsjednik Nove razvojne banke koju su osnovale zemlje BRICS-a od 2015. do 2017. te Robert Wade, profesor političke ekonomije na London School of Economics, napisali su 25. oktobra članak za Project Syndicate, povodom osamdesete godišnjice rada MMF-a, na koji se osvrnuo kolumnista Michael Billington.

Kolonijalni mentalitet dominacije

Autori pišu da MMF radi već 80 godina, ali donošenje odluka u njemu i dalje reflektira period zapadnog kolonijalizma u kojem je osnovan. Iako su sve suverene države formalno zastupljene u upravnim strukturama MMF-a, mala kohorta zapadnih država, koja predstavlja tek 15 posto svjetskog stanovništva, zapravo donosi odluke. Nadalje, konstatiraju da je svijet postao znatno više multipolaran u posljednjih desetak godina, a da je Kina počela izazivati američku dugotrajnu hegemoniju gradeći „infrastrukturna savezništva“ sa velikim brojem tzv. zemalja u razvoju.

Kineski izazov je, zahvaljujući američkom odbijanju priznanja realnosti umiranja unipolarnog poretka s njom na čelu, pretvoren u novi Hladni rat, iako, paradoksalno, obje zemlje održavaju visok stepen ekonomske međuovisnosti. Ta međuovisnost bitno razlikuje ovaj od američkog hladnoratovskog sukoba sa bivšim Sovjetskim savezom. Evropa i SAD su posvećeni očuvanju dominantne pozicije i to preko moćnih međunarodnih organizacija poput MMF-a i Svjetske banke koje (zlo)upotrebljavaju kao geopolitičke instrumente. Zemlje koje se pridržavaju ove maksime se nagrađuju, dok one koje pružaju otpor moraju se boriti za finansijsku podršku, odnosno razvojne kredite za što je MMF i osnovan, iako su sposobne i voljne provesti značajnu makroekonomsku stabilizaciju i programe strukturnog prilagođavanja. Ove dvije stalne mjere MMF-a vrlo su često služile protivno svojoj svrsi, o čemu postoje opsežne knjige i studije.

Autori otkrivaju tajnu prakse posuđivanja MMF-a. Prvenstveno je malo javnosti dostupnih informacija o uskrati finansijskih sredstava zemljama koje se smatraju „neprijateljskima Zapadu“ i to zato što se takvi slučajevi nikada ne iznose pred Upravni odbor MMF-a, već se o njima odluke donose iza pozornice, dok se te zemlje ne usude o tome javno progovoriti jer bi se suočile sa pogoršanjem svojeg finansijskog rejtinga na tržištima. Takvi su nedavni slučajevi Sirije, Venezuele i Malija (nakon što je njegova vlada istjerala francusku vojsku iz zemlje). Odnosno, nakon desetljeća univerzalističkih i nepolitičkih proklamacija, ovakvih praksi radi, a u okolnostima međunarodnih odnosa koje se mijenjaju, legitimitet MMF-a je postao upitan, pišu autori.

Nogueira Batista i Wade se osvrću i na nejednakost u tretmanu i pravima. Tako Kina, udio čije ekonomije u globalnom BDP-u iznosi 19 posto ove godine (mjereno u paritetu kupovne moći), ima kvotu i pravo glasa u MMF-u 6,4 posto. Ta nejednakost vrijedi i za mnogo drugih zemalja. Autori završavaju konstatacijom kako je glavno pitanje kako se rebalans odnosa prema realnom stanju ikada može postići, a nužan ja za očuvanje legitimiteta MMF-a i međunarodnih organizacija, kada SAD i evropske države ulažu pravo veta na odluke koje teže uravnoteženju. Posebno ako se Kina doživljava kao egzistencijalna prijetnja, kako se može očekivati da će joj se dozvoliti veće učešće u donošenju odluka u međunarodnoj finansijskoj instituciji koju Zapad kontrolira osamdeset godina. U takvom statusu quo, nije li logično da se kroz formate poput BRICS-a traže alternative ionako bankrotiranom i nereguliranom globalnom finansijskom sistemu.

Autori na koncu upozoravaju da bi vlade zemalja članica i uprava MMF-a, i svi koji cijene multilateralnu ekonomsku saradnju, trebali imati na umu sudbinu Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Naime,  sudbina te globalne organizacije je slika onoga što čeka MMF ako se SAD i Evropa i dalje budu odupirale razumskim promjenama koje bi dale glas ekonomijama u razvoju koje trenutno predstavljaju 85 posto svjetskog stanovništva.

Početak kraja pola milenija kolonijalizma

Na tom fonu je i govor brazilskog predsjednika Luiz Inacija da Silve na proširenoj plenarnoj sjednici nedavno održanog samita zemalja BRICS-a. Sistem iz Bretton Woodsa (koji je ustanovio i MMF i Svjetsku banku, op-a.) je iznevjerio zemlje u razvoju, rekao je da Silva. Zato treba poduzeti akciju koja se ne može odgađati. BRICS treba osigurati da međunarodni finansijski sistem služi novom protuhegemonističkom svijetu koji nastaje oko BRICS-a. Da Silva tvrdi kako finansijski tokovi i dalje odlaze u bogate nacije, nešto poput Marshallovog plana u rikverc, gdje nastajuće i ekonomije u razvoju finansiraju razvijeni dio svijeta. Inicijative i institucije BRICS-a raskidaju sa tom reverznom logikom. Nova razvojna banka je projektirana da nastavi tamo gdje institucije Bretton Woodsa nastavljaju neuspjehe. Umjesto ponude programa koji nameću uvjete, projekti finansiranja koje nudi Nova razvojna banka u skladu su sa nacionalnim prioritetima država. Umjesto produbljivanja dispariteta, upravljanje tom bankom bazirano je na jednakom pravu glasa. Zašto onda političari i mainstream mediji BRICS zovu protuzapadnim, iz ovoga je jasno. Radi se ne o raskidu sa Zapadom, a kamoli o protuzapadnoj alijansi, već o prekidu loših i pogubnih praksi koje nameće 15 posto svijeta njegovom ostatku.

Zbog toga SAD, koje su širom svijeta smatrane svjetionikom nade i hramom slobode, danas su postale zemljom koje se taj svijet najviše boji jer stalno pokušava ostati svjetskim hegemonom u unipolarnom svijetu koji više ne postoji. Za to su spremne taj isti svijet uništiti. Nepokolebljivom podrškom potpuno podivljalom režimu u odmetnutoj državi Izrael, ignoriranjem međunarodnog i humanitarnog prava, izazivanjem i širenjem ratova, čak i izazivanjem nuklearnog. Ekonomija rata, ekonomija izvoza rata kao jedinog konkurentnog artikla koji SAD mogu ponuditi svijetu. Jedino ekonomijom rata može se, barem usporiti epohalne promjene u svijetu.

BRICS je narastao na 22 države koje zajedno imaju 4,6 milijardi stanovnika, dakle 57 posto globalne populacije, većinu. Ta većina želi prekinuti, kako to neki autori naglašavaju 500 godišnje razdoblje kolonijalizma i iskorištavanja tuđih resursa i to izgradnjom novog globalnog ekonomskog sistema koji im omogućava da se industrijaliziraju i prevladaju siromaštvo i spor razvoj. Osim Nove razvojne banke, osnovana je i Nova investiciona platforma, burza žitarica, a u pripremi su i druge institucije, poput platnog sistema, burzi drugih roba. Ta organizacija postaje sve više trn u oku jer nudi održivu i razumsku alternativu koja, naravno, razvlašćuje malu, već spomenutu elitu. Ta je elita, logikom ekonomije rata, spremna i voljna širiti nered na Zemlji. Od Palestine, do Turske. Indikativno je da se teroristički napad PKK na središte i pogone turske avioindustrijske kompanije Tusaş dogodio baš za vrijeme boravka predsjednika Erdoğana na samitu BRICS-a, sa namjerom da skrati boravak i ne obavi ono zašto je došao.

Za svjetski mir je važno da SAD i evropske države prepoznaju i podrže ove napore, čak i da im se pridruže. Odnosno da podrže uspostavu novog, pravednog i ravnopravnog svjetskog ekonomskog poretka. Sada nerješivi problemi migracija i nestabilnosti, ratova i genocida, u takvom bi se poretku mogli rješavati. Saradnja Zapada sa zemljama BRICS-a i ostalim zemljama globalne većine (onih 85 posto iz teksta Nogueira Batiste i Wade-a) je nužna u smislu one Kennedyjeve maksime da razvojem drugih razvijamo sebe. Razvojem drugih država kako bi postale prosperitetne zemlje srednjeg dohotka riješila bi se migrantska kriza jer bi u njima ljudi ostajali, u svojoj domovini, a ne riskirali svoje i živote svoje djece te dostojanstvo, umirući u Sredozemnom moru ili na zidu na meksičko-američkoj granici, ili u Sahari.

Dakle, na ovaj bi se način, ovim pristupom stekli uvjeti za stvaranje nove međunarodne sigurnosne arhitekture koja vodi računa o interesima svake zemlje. Vrijedni ljudski i prirodni resursi ne bi se bacali na pokretanje i održavanje ratova i ekonomije rata, već bi se koristili za vlastiti i razvoj drugih, kako je to davno projicirala administracija mučki ubijenog američkog predsjednika Johna Kennedyja. Ovakve, pogubljene SAD, a sve više i razvijene zemlje Evrope, u paklu sve veće ovisnosti o drogama i moralne izopačenosti, mržnje i agresivnosti, postaju preprekom napretku i mogućem uzroku pogubne eskalacije svjetskog sukoba. Vrijeme je da se sukob i agresija zamijene saradnjom i solidarnošću. Da se ekonomija rata i bogaćenja uskih elita pretvori u ekonomiju mira i prosperiteta za sve.