Stav podcast "U prvom licu" donosi priče i perspektive, lične, iskrene, neposredne. Gost Rabije Arifović u prvom izdanju podcasta je Amor Mašović, čije ime izaziva posebno poštovanje.

Mašović je govorio o svom životu. Prisjetio se odrastanja na Bistriku, i ukazao kako ga je to odredilo. 

- U jednoj rečenici, ja sam dijete mahale, odnosno više dijete jedne čikme u jednoj mahali. Mahala je bistrička, u najpozitivnijem smislu riječi iz Dinine pjesme bistrička jalija.

To je jedna kaldrmisana čikma, tada se zvala Dragice Pravice, prije agresije je bila Bakarevića ulica, kasnije joj je vraćen taj naziv. Šta me je odredilo; u toj mahali ni kao dijete, ni kasnije, sići u ulicu i vidjeti nekog od komšija ko nosi cekere a ne prići i bez pitanja odnijeti taj ceker do kućnih vrata, bilo je nezamislivo. Na isti način sam odgajao i svoju djecu. To nas je, na neki način, određivalo. U tome ima nečega, ta svijest da ljudima treba pomoći, u konkretnom primjeru je to fizička pomoć, ali i kasnije kroz život, kada ljudima treba neka vrsta pomoći, da im priteknemo - ispričao je on.

Jedan od prizora iz djetinjstva koji nosi u sjećanju jeste i njegova nena koja pored prozora sjedi, gleda, nadajući se da će se pojaviti njen sin Enver, Amorov dajdža, koji je nestao tokom Drugog svjetskog rata.

Čekala ga je cijeli život.

- Dajdža je 1945. krenuo vozom za Zenicu. Taj voz je zaustavljen između Žepča i Zenice, i on je nestao, nikada se više nije pojavio. Moja mama je često kritikovala svoju mamu jer se nije zaključavala. Nije znala kako će je drugačije nagovoriti pa joj kaže "Ući će ti, bolan, mati neko, pa će ti odnijeti, i zimnicu", a ona joj odgovara "Ja zaključam, a Enver dođe". Često razmišljam o tim njenim riječima. Ona je cijeli život proživjela čekajući Envera - ispričao je on. 

Također, govorio je i o ljubavi prema fudbalu, i vremenu kada je igrao u "Vrbanjuši". Otkrio nam je da u tom periodu dobio nadimak Gerd Muller, po poznatom njemačkom fudbaleru.

Mašović je posvetio svoj život traganju za posmrtnim ostacima žrtava genocida i ostalih ratnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini. Kako to uvijek naglašava, to je njegova misija, doživotna, jer do danas nije, na neki način, prekinuo učešće u njoj. 

- Svaki put kad spustimo u mezare te ljude, mi spustimo i dio sebe. Imam takav osjećaj. Naš zadatak, naša misija, se nije završavala vraćanjem imena i prezimena, nego smo bili u ljudskoj obavezi, ne profesionalnoj, da taj posljednji trenutak potrage koji se završavao spuštanjem u mezare podijelimo s porodicama, da budemo uz njih. Zapravo, mi smo i najduže bili s njima, izuzev članova samih porodica. Kasnije će se ustanoviti da i ti ispraćaji nisu bili posljednji, da i nakon toga slijede novi ispraćaji, da jedino Bošnjakinje imaju priliku po nekoliko puta dijete ispraćati na bolji svijet, po nekoliko puta klanjati dženazu svojoj djeci, onako kako se sukcesivno pronalaze dijelovi skeleta - kazao je on.

U njegovoj misiji, podrška mu je i porodica. Njegova supruga često ga je pratila, a također djecu je vodio na iskopavanja masovnih grobnica, i kako ističe, smatra da je dobro postupio.  

Ispričao nam je i šta mu je rahmetli predsjednik Alija Izetbegović ostavio u amanet, kada su se posljednji put vidjeli.

Cijeli razgovor pogledajte na našem YouTube kanalu.