U augustu ove godine u izdanju Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” objavljena je monografija Islam i muslimani bužimskoga kraja autora Amira Sijamhodžića, koja je ocijenjena kapitalnom jer s jedne strane do najsitnijih detalja opisuje dolazak islama u Bužim, a s druge prati sve događaje vezane za islam i muslimane ovog prostora sve do danas. Bužim je jedno od rijetkih mjesta u Bosni i Hercegovini u kojem gotovo stoprocentno živi muslimansko stanovništvo, ali se sve do unazad nekoliko godina nije znalo gotovo ništa o dolasku islama na ovo područje i organiziranju života muslimana kroz vrijeme. Historija islama u Bužimu seže gotovo četiri i po stoljeća unazad i Amir Sijamhodžić odlučio je na sebe preuzeti Sizifov teret i potpisati knjigu koja sažima period od 1576. godine sve do savremenog trenutka. O svojoj novoj monografiji Islam i muslimani bužimskoga kraja Amir Sijamhodžić govori za sedmični list Stav.

STAV: Prije svega, odakle uopće ideja da počnete raditi na jednoj ovako obimnoj monografiji?

SIJAMHODŽIĆ: Ideja je postojala još od 2014. godine, kada sam prilikom jednog arhivskog istraživanja došao u posjed obilne spisateljske i arhivske građe. Sve sam to brižljivo čuvao i u narednim godinama proširivao novim dokumentima i informacijama od značaja za islamski vjerski život bužimskog kraja, vjerujući da ću jednog dana početi posao na monografiji Medžlisa Islamske zajednice Bužim. Paralelno s tim radio sam i na drugim knjigama i nije mi se žurilo, ali kada su u rukovodstvu Medžlisa primijetili da posjedujem dosta vrijedne građe, donijeli su odluku da razgovaraju sa mnom, čvrsto odlučivši da je vrijeme da se krene s izradom nove monografije. Moram priznati da naprvu i nisam bio baš zagrijan, čak sam se plašio tog poduhvata znajući koliko građe imam i koliko posla je na meni. Međutim, na kraju je ipak došlo do dogovora, pristao sam i u januaru 2020. godine krenuo s pisanjem monografije Islam i muslimani bužimskoga kraja. Sad kada gledam, dobro je da su me i malo isforsirali jer pitanje je kada bih se sam odlučio na tako veliki korak.

STAV: U predgovoru piše da vjerski život muslimana u ovom kraju ima dosta dugu tradiciju, koja seže gotovo četiri i po stoljeća unazad, ali da se danas o dobrom dijelu ovog perioda ne zna gotovo ništa. Zašto je to tako?

SIJAMHODŽIĆ: O prvim decenijama, pa i prvim stoljećima od dolaska islama u bužimski kraj do danas je sačuvano vrlo malo arhivske građe. Razloga za to ima više. U početku je to bilo vrijeme uspostave nove vlasti, osnivanja prvih tvrđavskih džemata i džamija, sporog porasta stanovništva, učestalih vojnih sukoba, graničnih čarkanja i upada neprijateljskih trupa koje su nerijetko rušile ili palile privatne kuće i džamije, zauzimale kule i tvrđave, tako da je u tim ratnim vihorima gotovo redovno nestajalo i mnoštvo rukopisne ostavštine koja je čuvala vrijedne podatke o mnogo čemu, pa i o vjerskom životu. Nadalje, Krajina je sve vrijeme bila istinsko krajište Osmanskog Carstva i Bosanskog ejaleta, pa tragom toga i područje gdje se i najsporije razvijala svijest o važnosti bilježenja i čuvanja podataka i činjenica koje govore o prošlosti porodica, džemata, sela i mahala, kao i drugih vojnih i upravnih tijela. U tom smislu, vrlo kasno su formirane regionalne institucije poput Arhiva, Muzeja i Biblioteke u Bihaću, kao i biblioteke u ostalim mjestima i gradovima. Dugo vremena jedine forme za očuvanje pisane zaostavštine bile su upravni centri u koje su odašiljani brojni službeni akti ili rukopisna građa, koji su kasnije završavali u nekim od državnih arhiva ili arhiva Islamske zajednice u BiH, potom lokalne džamije, te neke od privatnih kuća u kojima se s koljena na koljeno čuvala porodična ostavština. Vjerujem da je dosta vrijedne građe koja se odnosila na bužimski kraj trajno nestalo sa spaljivanjem Vijećnice i Orijentalnog instituta u Sarajevu. Ipak, hvala Bogu, bužimski kraj nije toliko stradao u 20. stoljeću za vrijeme tri rata, tako da sam imao sreću da sam kod mnogih bužimskih porodica pronašao dosta dragocjenih dokumenata koji su mi pomogli u pisanju ove knjige.

STAV: Šta razlikuje Vaše djelo od monografije Vašeg prethodnika Nijaza Hadžića, koji je također autor kapitalnog djela “Medžlis IZ Bužim 1579–1999”?

SIJAMHODŽIĆ: Monografija pod nazivom Medžlis IZ Bužim 1579–1999 autora Nijaza Hadžića vrijedno je djelo koje donosi dobar prikaz islamskog vjerskog života u bužimskim džematima. Moram kazati da je ova knjiga i meni uveliko pomogla u procesu pisanja i istraživanja. Jedna od njenih prednosti jeste i ta što je njen autor, koji je građu pripremao nekoliko decenija, uspio zabilježiti puno usmenih predaja od ljudi koji već odavno nisu među živima, a koje su poslužile kao historijski izvor za rekonstrukciju nastanka i razvoja nekih od najstarijih džemata. Monografija čiji sam ja autor dosta se razlikuje od Hadžićeve monografije. Kao prvo, ona nadopunjuje, a nerijetko i korigira neke od informacija koje donosi Hadžić. Na drugom mjestu, u novoj monografiji je obrađeno prethodnih 20 godina, u kojem periodu je nastalo jako puno novih džemata, izgrađeno dosta novih vjerskih objekata, poput Islamskog kulturnog centra, te realizirano mnogo projekata i sadržaja iz vjersko-kulturnog života. Nova monografija sadrži stotine novih i kvalitetno skeniranih i isprintanih fotografija, te veliki broj poglavlja kojima se Hadžić u svom radu nije bavio. Samo jedno od takvih poglavlja jeste i Slovo o dobrim džematlijama, jedan poseban segment knjige koji donosi mnoštvo sjećanja na neke od najfinijih insana koji su živjeli ili koji i danas žive i na najprikladniji način manifestiraju svoj islamski način života u ovom kraju. Da sumiram, po mom mišljenju, i jedna i druga knjiga imaju svoju vrijednost i svoje mjesto, te mogu slobodno kazati, bez ove prve ne bi bilo ni ove druge, ako ništa drugo, ne u ovom obimu i s ovakvom sadržinom.

STAV: Kako ste prikupljali materijal i koliko je dugo trajao rad na izradi, ustvrdit ćemo, ovog djela od iznimne važnosti?

SIJAMHODŽIĆ: Većinu materijala sakupio sam prilikom višemjesečnog istraživanja u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Bošnjačkom institutu, te Arhivu BiH i Arhivu Unsko-sanskog kantona. Sjećam se da sam u jednom navratu u Gazi Husrev-begovoj biblioteci proveo gotovo sve radne dane od početka juna do kraja jula 2014. godine. Dođem ujutro u osam sati i ostanem do 16 sati, a nekim danima i do 18 sati. Vrlo sam zahvalan Osmanu Laviću, koji mi je olakšao i kod rukovodstva se založio da mogu dnevno koristiti puno više građe nego što to uobičajene procedure dozvoljavaju. Čovjek je imao obzira odakle dolazim, a vjerujem da je uzeo u obzir i važnost da se istražuje i piše o rubnim dijelovima BiH. Tada sam prelistao i iskopirao sve važnije dokumente iz bibliotetskog arhiva koji su se odnosili na krupski srez i bužimski kraj, kao i nekoliko stotina uglavnom ukoričenih periodičnih publikacija, počevši od svih sačuvanih brojeva lista Bosna, preko lista i kalendara Bošnjak, godišnjaka Bosnische Botte, potom Musavata, Zemana, Pravde, Iršada, Gajreta, El-Hidaje, Glasnika IVZ, Preporoda, Zemzema i desetina drugih uvezanih ili neuvezanih listova, časopisa i drugih važnijih publikacija. Pored svega toga, poseban dio istraživanja bio je i obilazak terena i prikupljanje staroosmanske građe, starih rukopisnih mushafa, bilježnica mektepskih imama koje su nekim čudom sačuvane u porodičnim seharama, a u nekim slučajevima i u starim kožnim torbama na tavanima kuća. U tom istraživanju sam bio toliko strastven da mi nije bio problem penjati se i hodati po prašnjavim tavanima, čistiti stare nišane od umrlih imama i istaknutih džematlija kako bi došao do nekog vrijednog ličnog podatka o godini smrti, o imenu oca i sl. Vjerujem da je sve to bilo razlog da je mi je Bog otvarao nove vidike i usmjeravao me na prave adrese, gdje bih sasvim spontano došao do kontakata nekih od potomaka imama koji danas žive daleko izvan Bužima, a kod sebe su čuvali vrijedne fotografije i osobne dokumente od navedenih imama. Takvih osoba pronalazio sam od Velike Kladuše, preko Cazina, Bosanske Krupe, Bihaća, Sarajeva, Mostara, pa sve do Bostona.

Sam rad trajao je prilično kratko, otprilike nekih 15 mjeseci, od januara 2020. do proljeća 2021. godine. Uzme li se u obzir i posao oko lekture, dizajna i printa, knjiga je nastala za godinu i po. Danas mi sve izgleda nevjerovatno, budući da sam u toj 2020. godini uspio privesti kraju i objaviti još jednu veliku monografiju o OŠ “Bužim”, te uraditi velikog posla i na poslovnom, ali i porodičnom planu. Ali sa svim tim ima neke veze i moja 40. godina života, u koju sam baš uplovio prošle, 2020. godine.

STAV: Kako je uopće islam stigao na prostore bužimskog kraja? Ko su bili prvi muslimani tog područja?

SIJAMHODŽIĆ: Po historijskim izvorima, islam je u bužimski kraj stigao s Ferhad-pašinim osvajanjem Bužima 1576. godine. O prvim godinama islama u Bužimu do danas nema nikakvih informacija. Ostaje nada da će neka buduća istraživanja u turskim arhivima osvijetliti taj period. U novoj monografiji se nalaze podaci o popisu nahije Bužim iz 1604. godine, a koji je dio popisa Bosanskog sandžaka, koji je uradio Adem Handžić. Tu se govori o nekim od zemljoposjednika koji su u to vrijeme boravili u Bužimu. Tu je i podatak o Hasanu, sinu Behramovu koji je 1620. godine prepisao jedno poveće djelo na kojem se potpisao kao vođa islamske krajine. Ova monografija donosi i jedan dosad nepoznat podatak o prvom poznatom imamu kamene džamije na tvrđavi koja je podignuta odmah po osmanskom osvajanju Bužima. Dakle, za prvih gotovo 200 godina ne postoji podatak o bilo kojem imamu. Prvi imam koji se spominje bio je Mahmut-efendija, sin Omerov, porijeklom iz bihaćkog naselja Hatinac, koji je službovao u tvrđavskoj džamiji 1761. godine. Spori rast stanovništva bužimskog kraja, koje su do današnjih dana u velikoj većini činili Bošnjaci muslimani, prekinut je doseljavanjem muslimanskih izbjeglica iz Like i Krbave. To se desilo u dva navrata, prvi put u vrijeme Karlovačkog, a drugi put u vrijeme Svištovskog mirovnog ugovora, kada su Osmanlije izgubile te krajeve. Od tada se širi starogradsko naselje i starogradski džemat te počinje brži razvoj okolnih naselja i novih mektepskih, ali i sasvim zasebnih džemata.

STAV: Bužimljani su nadaleko poznati kao izuzetno hrabri, ali i pobožni ljudi koji nisu žalili ni svoje živote kada je u pitanju odbrana pravih vrijednosti. To se, naravno, pokazalo i u minuloj agresiji na našu domovinu. Kako je u Bužimu bio organiziran vjerski život za vrijeme rata?

SIJAMHODŽIĆ: Bužim je imao sreću da je u proteklom ratu bio dio slobodnog teritorija pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Zasluge za to idu prije svega hrabrim i požrtvovanovim borcima 505. viteške brigade, ali i ostalih jedinica Petog korpusa, koji su s vjerom u Boga bili po svaku cijenu spremni braniti svoju državu i njene građane, te stati na liniju svima onima koji su imali namjeru s lica zemlje izbrisati cijeli jedan narod i njegovu hiljadugodišnju domovinu. Hvala Bogu, u toku najvećeg dijela rata društveni život u Bužimu u potpunosti je funkcionirao. Ljudi su se masovno okrenuli poljoprivredi i proizvodnji hrane, nastava u školama se odvijala u nešto skraćenim uvjetima, dok se vjerski život odvijao u gotovo svim bužimskim džematima. Jedini izuzeci bili su džemati u Čaglici i Zborištu, koji su u vrijeme “Prve autonomije” neko vrijeme bili pod neprijateljskom okupacijom. Uz povremena granatiranja, u svim tadašnjim džamijama se redovno obavljao namaz, a u mektebima odvijala vjerska pouka, koja od tada sve do danas u gotovo stopostotnom iznosu pokriva svu djecu mektepskog uzrasta.

STAV: Pored ove, autor ste još dviju monografija – Bužim kroz vrijeme i 100 godina OŠ “Bužim” (1920–2020).Također, autor ste zbirke Krajiške izreke i poslovice i knjige Slovo o zavičaju. Izuzmemo li to što ste i sami Krajišnik, postoje li neki dodatni razlozi zašto je ovaj dio BiH, posebno Bužim, centralna tačka Vašeg stvaranja?

SIJAMHODŽIĆ: Sasvim je prirodno da se voli svoj uži i širi zavičaj. Zato je i razumljivo da su Bužim i Krajina u fokusu mog istraživačko-spisateljskog rada. Međutim, ja na sve gledam i iz ugla slabe ili nedovoljne istraženosti Krajine, prostora koji žudi za istraživačima, etnografima, pripovjedačima, pjesnicima i prozaistima, jer je obilje tema, ličnosti i događaja o kojima se može i treba pisati. S druge strane, smatram da nema potrebe krčiti svjetske prašume i šikare ako nam dvorište zarasta u travu i kupine. Treba se okrenuti oko sebe i vidjeti šta se da uraditi. Zato nisam zagovornik bavljenja svjetskim temama, rješavanja izraelsko-palestinskog sukoba i slično, već se nastojim baviti onim realnim stvarima shodno svom pozivu i mogućnostima, a koje opet život znače zajednici u kojoj živim i ljudima s kojim dijelim isti prostor i sličnu sudbinu. Tako sam razmišljao i kada sam birao temu za svoj diplomski rad na Odsjeku za geografiju Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu 2006. godine, pa sam između velikog broja regionalnih ili svjetskih tema odlučio da uradim rad na temu Općina Bužim – geografski prikaz. Jer šta bi BiH ili moja Krajina imala od mog rada o Grčkoj ili Evropskoj uniji, ili šta ima naše društvo od toga ako neki ekonomista obradi Međunarodni monetarni fond ili neku drugu temu kojom se dosad bavilo desetine ili stotine autora? Međutim, moj rad o Bužimu je bio prvi takve vrste i postao je podloga za daljnja istraživanja. U tom smislu sam i svih proteklih godina uzimao Bužim i Krajinu za centralne tačke svog istraživanja i pisanja, budući da sam tu rođen i da tu sve vrijeme živim i preko 15 godina radim.

STAV: Kako danas Bužim i generalno Krajina žive? Koje su prednosti, a koje možda mane života u ovom dijelu naše zemlje?

SIJAMHODŽIĆ: Bužim i Krajina danas dijele sudbinu većine mjesta i gradova iz rubnih i manje razvijenih dijelova BiH. Već godinama su velika iseljavanja i sve manje je mladih osoba, posebno onih koji su društveno aktivni i koji pokazuju energiju i interes za bavljenje javnim poslovima, za pokretanjem biznisa, za rad u nevladinom sektoru. Krajina oskudijeva poslovnim zonama i industrijskim postrojenjima, a turizam i poljoprivreda, kao niskoakumulativne privredne grane, ne donose neki veliki prihod i ne sudjeluju baš u povećanju BDP-a. Stanje nije nimalo dobro, ali to ne znači da život treba stati. Koliko god bilo teško, ništa se samo od sebe neće popraviti i valja nam biti aktivnim. Svako razuman svjestan je koje političke snage već dvije i po decenije blokiraju i razaraju ovu državu i sve čine da ona nestane. Svjestan sam da se teško nositi sa svim tim i zato nam preostaje da se kroz individualne napore dajemo više nego što je to realno, da budemo duplo bolji na polju obrazovanja, da budemo poduzetniji u ekonomiji, odgovorniji i efikasniji u poslovima javnog sektora. Jer samo tako ćemo moći nadomjestiti ono što bi država, da su normalne okolnosti, svojim građanima trebala, a još uvijek, nažalost, ne može ponuditi.

Pored loših strana, Krajina ima i svoje prednosti, a to je blizina Evropske unije, potom rijeka Una, za kojom su ludi turisti iz arapskih zemalja, zatim jako brojna dijaspora, među kojima je jako puno obrazovanih i finansijski jakih pojedinaca, s kojima treba više komunicirati i tražiti načina da na obostrani interes ulažu u Krajinu.

STAV: Nemoguće je ne upitati Vas na kraju radite li na nekim sličnim projektima? Možemo li u skorijoj budućnosti od Vas očekivati novu knjigu, možda neku kapitalnu, kao što je Vaša posljednja monografija?

SIJAMHODŽIĆ: Stalno sam u pokretu i stalno nešto radim, od vođenja “Preporoda” u Bužimu i Krajini sve do rada na polju publicistike. Već dugo imam namjeru objaviti monografiju Poginuli zlatni ljiljani 505. brigade, za koju već imam spremnih 26 tekstova. Prije sedam godina započeo sam izradu porodičnog stabla prezimena Sijamhodžić, na kojem imam preko 1.100 osoba, tako da ću se u narednom periodu pozabaviti i tim projektom. Tu je i drugo izdanje knjige Krajiške izreke i poslovice, za koje sam već sakupio više od 500 novih originalnih mudrosti. Naredne godine bužimski “Preporod” obilježava 30 godina postojanja i već postoji želja da se uradi jedna obimna fotomonografija. Zato, Bože zdravlja, volje i kreativnosti, a sve ostalo će doći na svoje.

VIŠE O TEMI: Monografija “Islam i muslimani bužimskoga kraja” otkriva historiju Bužima od davnina do danas