Utihnuli su glasovi Zulejhe i Markana Didoija, dvoje najpopularnijih i najpoznatijih kolportera, prodavača novina u Sarajevu. Zulejha je svojim prepoznatljivim glasom reklamirala novine ispred Gradske tržnice. Bila je veoma duhovita. Znala je prepoznati aktuelne tekstove i u svom stilu ih najaviti. Novinari su zabilježili jednu od njenih reklama: “E, moj narode! Naši penzioneri se razbacuju, svaki dan kupe hljeb i mlijeko, a jadna omladina ni za droge nema! Ma imat će, snađe se omladina. Zna ukrasti, a može i oteti. Ako ne zna, ima, brate, od koga naučiti.”

Njene duhovite najave novih izdanja novina dovele su je i do Merlinovog spota za pjesmu Dabogda, gdje ona kaže: “Nemojte kući bez novina ići, može vas oklagija iz ćoška stići!” Markan je najčešće prodavao novine na mostu ispred Careve džamije. Za razliku od Zulejhe, on se nije služio inovativnim najavama, ali je razgovarao s kupcima. Bio je živa enciklopedija u poznavanju jugoslavenskog i bh. fudbala. Poznavao je, također, zbivanja i u ostalim sportovima. S njihovim odlascima sa sarajevskih ulica nestale su osobe koje smo svi voljeli. Nažalost, sve je manje kolportera, a ruku na srce, sve je manje i čitalaca novina.

Amir Arnautović, diplomirani agronom, demobilisani borac Armije Republike Bosne i Hercegovine, više od 25 godina bavi se prodajom novina. Njegov je štand na sarajevskom “Slatkom ćošetu”, ponad Bezistana. On je na svom radnom mjestu svakog dana, na otvorenom, bez obzira na klimatske uvjete. Kupcima novina dostupan je i po suncu, i na kiši, i kad snijeg pada. Nema vikende ni druge slobodne dane, godišnje odmore, socijalno i zdravstveno osiguranje, radni staž koji će mu osigurati penziju. O tome Arnautović kaže:

“Ovaj posao radim od 1996. godine, otkako sam demobilisan iz Armije RBiH. Nemam niti jedan iskorišten godišnji odmor kao ni slobodan dan. Već 27. godinu radim ovaj posao. Sve vrijeme bio sam u Armiji RBiH, od prvog dana Agresije na BiH pa do njenog kraja. Bio sam u 10. brdskoj brigadi. U početku nas je četvero iz kuće bilo u odbrani moje Širokače, našeg Sarajeva i Bosne i Hercegovine, naše domovine. S puškama u rukama domovinu smo branili babo, brat, sestra i ja. Brat je poginuo u oktobru 1995. na Treskavici. Sestra Almasa je bila maloljetna kad je krenula Agresija na BiH. Imala je 16 godina. Željela je po svaku cijenu s nama u odbranu. Babo je morao potpisati za nju da bi bila primljena u jedinicu. Kad se babo oporavio od teškog ranjavanja, dobio je zadatak da borcima nosi hranu.”

Amir je osnovnu i Srednju poljoprivredno-tehničku školu i Poljoprivredni fakultet završio u Sarajevu. Kaže da je na više mjesta probao naći zaposlenje, ali mu nije polazilo za rukom. Budući da nije našao posao, onda se pridružio babi Rasimu u prodaji novina. Rasim je bio kolporter od 1995. godine. Kad je, godinu dana kasnije, Amir preuzeo glavni teret ovog zahtjevnog posla, Rasim mu je bio u ispomoći. Dok je mogao, pomagao mu je. Umro je 2019. godine.

Uslijedilo je moje pitanje kad je bilo najteže raditi i da li je u obavljanju ovog posla imao nekih neočekivanih situacija.

“Najteže je raditi zimi, kad su veliki minusi. Bilo je slučajeva kad je temperatura bila i 20 stepeni ispod nule. Ni tada moje mušterije nisam ostavljao bez mogućnosti da rano ujutro kupe novine. Tada sam znao obući i po 9-10 i više odjevnih predmeta na sebe da bih mogao izdržati hladnoću. Jednom su mi prsti na rukama bili na ivici smrznuća. Kad je papa Ivan Pavao II 1997. godine posjetio Sarajevo, ja sam na radnom mjestu bio u maskirnom odijelu. Sa štandom sam bio ispred Bezistana. Naišao je transporter UNPROFOR-a s italijanskim vojnicima. Stali su pored mene i izašli iz transportera. Rečeno im je da blokiraju to mjesto, s puškama na gotovs. Jedan od njih, valjda glavni, okrenuo se meni i veli: Militare?! Ja sam uzvratio: No militare – žurnalisto. Potom su se nasmijali, ušli u transporter i nastavili put. Možda su mislili da sam terorista, a da je Bezistan neki bunker.”

Radeći ovaj posao, Amir je upoznao mnoge ljude, stekao nova prijateljstva i dobio stalne mušterije.

“Dosta mojih mušterija je preselilo na bolji svijet. Kad bi mogli ustati iz mezara i stali u red, kolona bi bila od 'Slatkog ćošeta' do BBI centra. Ljudi svakodnevno odlaze. Nekad se moglo normalno živjeti od ovog posla, a danas mjesečno jedva zaradim 200 KM. Volim popričati s mušterijama. Dođu ljudi koji nemaju s kim porazgovarati te ostanemo u priči i po pola sata. Ima ljudi koji su usamljeni, željni razgovora s ljudima. Više se obraduju razgovoru nego novinama. Sve u svemu, ovo je težak posao.”

Amir je rođen 1969. godine u sarajevskoj mahali Širokača. Oženjen je i ima jedno dijete, odraslog sina. Niko od nih nije stalno zaposlen. Uprkos tome, on se ne žali. Odlučio je da ostane u domovini. Smatra da ko god hoće raditi može osigurati nafaku da preživi. Nema prevelike zamjerke ni na one koji odlaze da nađu bolje uvjete za život.