Gošća novog izdanja Stav podcasta "U prvom licu" bila je Amina Šiljak-Jesenković, naučna savjetnica na Orijentalnom institutu Univerziteta u Sarajevu.

U ovom razgovoru nismo otvorili samo stranice biografije, već pokušali proniknuti u ono što oblikuje unutrašnje svjetove, porodične temelje, zov znanja, duhovne staze i tihu ljepotu jezika.

Šiljak-Jesenković govorila je o svojim sjećanjima iz djetinjstva.

Između ostalog, prisjetila se svog rahmetli dajdže i njegovog povratka s hadža 1969. godine. 

- Imao je zlatnu hadžijsku ahmediju i donio mi je, mi smo to zvali televizorčić, neki aparatić koji povećava fotografije. S uživanjem sam gledala sveta mjesta. Jako sam se bojala piti Zemzem vodu, jer su mi rekli da nakon što je popiješ više ne smiješ slagati. Dijete sa tri, četiri gofine, sve doslovno shvata, i kako ću ja reći da sam jela, a nisam, ili kako ću reći da sam spavala, a nisam. Zemzem mi je ulijevao veliki strah u kosti - ispričala je ona.

Njena majka Safija bila je pripadnica "Mladih Muslimana" i jedna od osuđenih na društveno-korisni rad. 

- Mislim da je 27 mjeseci provela na društveno-korisnom radu. To je bila stvar njene ideje, njenog izbora, nikad nije trgovala s tim. To je bilo njeno uvjerenje i ona je to iznijela vrlo dostojanstveno. Kroz dalji život, i kroz odgoj mene i sestre, bila je dostojanstvena dama koja se znala nositi s tom pričom i istrajavala u toj ideji - naglasila je Šiljak-Jesenković.

Također, njena majka bila je jedna od rijetkih žena koja je na hadž putovala autom. 

- Godine 1981. mama je još uvijek radila i odlučila je da ide na hadž. Međutim, tada je njen direktor zamolio da ne ide preko Islamske zajednice, ako ikako može da se baš ne zna, jer je radila u javnom sektoru. Onda su se ona i babo uputili autom, s njima je bila još jedna komšinica. Krenuli su preko Sarajeva do Stambola, došli u Ankaru, dobili saudijsku vizu, jer u to vrijeme Jugoslavija nije imala diplomatske odnose sa Saudijskom Arabijom. Čini mi se preko Sirije, Jordana se zaputili u Saudijsku Arabiju.

Problem je nastupio kad su došli na granicu i kad su joj rekli da žena ne može voziti. Znala je mama zakon, ali se htjela izboriti i rekla je - Kako ne može, ja vozim, imam vozačku, ako sam od Sarajeva došla to znači da vozim. Onda su je pokušali uvjeriti da babo vozi, a on nije vozio. Onda im je rekla - Ako vi smijete na sebe preuzeti tu odgovornost, ja sam krenula na hadž, vratite me. Na kraju su joj izdali posebnu potvrdu da može voziti kroz Saudijsku Arabiju. Naravno, u ta doba nisu bila neka auta, tako da je mama išla na hadž s bubom folcikom, kupljenom u TAS-u, domaća proizvodnja - ispričala je naša sagovornica. 

Bog je lijep i voli ljepotu i čovjeku je podario sposobnost da komunicira jezikom, da izrazi ljepotu i emociju. Sa Aminom smo također razgovarali o tome koristimo li riječ na pravi način.

- Mi smo se danas u našoj komunikaciji sveli na smajlije i neke kratke forme, čak i kad šaljemo bajramske čestitke. Dopustili smo da sami sebi ukrademo ono što je lijepo u našem jeziku. Možda je greška u tome što sve manje čitamo, greška je u tome što sve manje komuniciramo. Nekad i u akademskim radovima opazim to siromaštvo riječi. A zapravo ono na čemu se mi kao muslimani temeljimo jeste riječ - akcentirala je ona. 

Također, u odabranim danima u kojima se nalazimo, uputila je važne poruke. 

- Sugerisala bih ljubav, koja je bila motivirajući faktor za stvaranje svijeta, da se malo okrenemo toj ljubavi i prema Onom koji je svijet stvorio, i prema onom što je stvorio. Sugerisala bih toleranciju. Uvijek sam u fazi velikog spremanja sebe, tako da bih to preporučila, da se uzdigne ta unutarnja kuća, da se očisti srce, da bi Gospodar mogao ući u tu našu Kabu. Danas kažemo nemamo idolopoklonstva, imamo, od ega, od novca, kuće, vikendice, karijere, imamo hiljadu malih kumira u srcu. U tom velikom spremanju sve to treba potrijebiti, postaviti na svoje mjesto - poručila je Šiljak-Jesenković.

Cijeli razgovor gledajte na našem YouTube kanalu.