Američki zračni most je u punom jeku na relaciji SAD – Evropa – Bliski istok – američka baza Diego Garcia u Indijskom okeanu. Od 15. januara zabilježeno je više od 50 teretnih letova, zajedno sa raspoređivanjem 13 lovaca F-15. Također je u operativnu zonu stigao veliki broj aviona-cisterni za dopunu goriva. Udarna grupa nosača aviona USS Abraham Lincoln je stigla i trenutno se nalazi jugoistočno od Omana, vjerovatno nastojeći da ostane što neupadljivija i smanji izloženost protivbrodskim raketnim sistemima.

U posljednjih sedam dana osam letova sletjelo je na Diego Garciju, dok se još dva transportna aviona trenutno, po svemu sudeći, kreću ka toj bazi iz baza u Džibutiju. Sjedinjene Američke Države sada imaju ofanzivne udarne kapacitete u regionu za izvođenje napada, ali i dalje intenzivno grade infrastrukturne kapacitete za municiju, kao i – što je ključno – odbrambenu infrastrukturu za vlastite baze i zaljevske partnere. Više velikih transportnih aviona primijećeno je prilikom slijetanja u Katar i Kuvajt, vjerovatno s teretom sistema protivzračne i proturaketne odbrane Patriot ili THAAD, prevezenih avionima C-5 Galaxy.

Raspoređivanje odbrambenih kapaciteta još nije završeno, što znači da su neki letovi vjerovatno odgođeni dok se vremenski uslovi u različitim američkim bazama za pripremu ne poboljšaju. Trenutno se u regionu nalazi 6 američkih razarača klase Arleigh Burke , 2 raketne podmornice, nosač aviona sa više od 40 borbenih letjelica, kao i 36 aviona F-15E stacioniranih u Jordanu za ofanzivne zadatke – uz eskadrilu od 4 britanska aviona RAF Typhoon i veliki broj izraelskih lovaca F-16 i F-35.

Na diplomatskom planu, sastanak izraelskih zvaničnika i komandanta američkog CENTCOM-a, koji je održan ovih dana, pokazao je visok stepen saglasnosti o mogućim udarima na Iran. Prema izraelskim medijima, razgovaralo se o širokom spektru ciljeva, uz razumijevanje da bi operacije morale biti opsežne kako bi se režim prisilio na kapitulaciju. To ukazuje da bi eventualni udari vjerovatno predstavljali dugotrajniju, multinacionalnu kampanju. Naglasak je stavljen na munjevitu kampanju usmjerenu ne samo na vojne, već i na političke centre kontrole i aktere odgovorne za masovno nasilje.

Pogled na mapu američkih vojnih baza koje okružuju Iran otkriva ono što Washington rijetko izgovara naglas, ali na terenu neumoljivo potvrđuje: Iran se nalazi unutar najgušćeg američkog vojnog prstena izvan NATO prostora. Od istočnog Mediterana, preko Perzijskog zaljeva, Crvenog mora i Indijskog okeana, Sjedinjene Američke Države posjeduju sposobnost da u vrlo kratkom roku pokrenu kombinovane pomorske i zračne operacije velikog intenziteta — bez potrebe za klasičnom kopnenom invazijom.

No upravo u toj činjenici leži i paradoks američke moći: SAD može napasti Iran, ali ne može kontrolisati posljedice tog napada. Za razliku od ratova 20. stoljeća, potencijalni sukob SAD-a i Irana ne bi imao jasnu liniju fronta. Ne bi se vodio preko tenkovskih kolona koje prelaze granice, već kroz zračne koridore, pomorske prolaze, elektronski prostor i političko-sigurnosne zone uticaja.

Uloga Izraela u evenutalnim scenarijima zračnih udara na Iran ne bi bila zenamariva. Izrael je već u više navrata izvodio niz udara unutar Irana ili protiv iranskih vojnih i nuklearnih ciljeva. Tokom 2025. bio je zabilježen opsežan zračni udar koji je ciljao iranske nuklearne i vojno-strateške lokacije, uključujući nuklearna postrojenja i sisteme površinskih raketa. Izraelske vlasti često ističu da udare rade preventivno, kako bi spriječili poboljšanje iranskog nuklearnog programa ili daljnje prijetnje Izraelu. Izrael koristi napredne obavještajne i posebne specijalne jedinice, uključujući Mossad, za dubinsku infiltraciju i izviđanje. Tokom jedne od operacija 2025. godine, Mossad je uspostavio tajnu bazu u Iranu radi podrške zračnim udarima, uključujući neutralizaciju iranskih sistema protuzračne obrane prije glavnih udara. Izrael strahuje od iranskog nuklearnog programa i dugoročne regionalne prijetnje, zbog čega može djelovati čak i bez SAD-a i formalne međunarodne koalicije ako smatra da su njegovi vitalni interesi ugroženi, jer ima silu sa kojom može izvesti ograničene zračne udare koji moraju imati jasne i visoko rangirane ciljeve.

U širem geopolitičkom kontekstu postoji mogućnost formiranja vojne koalicije koja bi uključivala savezničke arapske države i zapadne zemlje, ako bi postojao konsenzus o zajedničkoj prijetnji (npr. ako bi Iran direktno napao partnere u regiji ili raskinuo međunarodne sporazume). Ipak, neke zemlje, uključujući UAE i Saudijsku Arabiju, naglašavaju da ne podržavaju militarizaciju situacije i radije traže diplomatska rješenja. Međunarodna koalicija je već bila aktivna u obaranju iranskih bespilotnih letjelica i raketa koje su se kretale prema Izraelu, koristeći avione i sisteme protuzračne odbrane u Iraku i drugim državama gdje su raspoređene snage koalicije.

Američka ratna mornarica bi i pored potencijala koje Izrael pa i region de facto ima u dronovima i ratnoj avijaciji ipak imala centralnu ulogu u svim eventualnim scenarijima napada na Iran. Nosači aviona, razarači i krstarice predstavljaju mobilne platforme sile, oslobođene političkih ograničenja zemalja domaćina. Oni omogućavaju Washingtonu da djeluje samostalno, brzo i s distance. Istovremeno, zračne baze u Kataru, UAE-u, Saudijskoj Arabiji i Omanu služe kao logistička kičma — mjesto s kojeg se održava tempo operacija. Ovakva kombinacija omogućava SAD-u ono što stratezi nazivaju „eskalacija po izboru“: sposobnost da bira nivo sile, vrijeme i intenzitet udara.

Američka strategija prema Iranu ne polazi od ideje osvajanja teritorije, već od dominacije prostora – morskog, zračnog i informacijskog. Grupa nosača aviona (Carrier Strike Group – CSG) predstavlja samodovoljnu, pokretnu vojnu formaciju, sposobnu da djeluje nezavisno sedmicama, pa i mjesecima.

Jedna tipična američka CSG sastoji se od: 1 nosača aviona klase Nimitz ili Gerald R. Ford, 1–2 raketne krstarice (klasa Ticonderoga), 2–4 raketna razarača (klasa Arleigh Burke), 1 nuklearne podmornice u ulozi prikrivene zaštite, te logističkih i pomoćnih brodova u pozadini Ovakva grupa nije samo borbena formacija, već plutajuća zračana baza i pomorski štit u jednom.  Najvažniji element CSG-a jeste zrakoplovstvo. Jedan američki nosač aviona u pravilu nosi između 60 i 75 letjelica, raspoređenih u tzv. Carrier Air Wing. Tipičan sastav uključuje:,40–48 borbenih aviona (F/A-18E/F ili F-35C) 4–5 aviona za elektronsko ratovanje (EA-18G Growler), 4 aviona za rano upozorenje i zapovijedanje (E-2D Hawkeye), 6–8 helikoptera za protivpodmorničke, spasilačke i logističke zadatke

U praksi to znači da jedna grupa nosača aviona može izvesti više desetina borbenih letova dnevno, uz stalno prisustvo u zraku. Kada se takva grupa kombinuje s kopnenim zračnim bazama u Kataru, UAE-u i Saudijskoj Arabiji, SAD dobija višeslojnu zračnu mrežu oko Irana.

Iako javnost često fokus stavlja na sam nosač, njegova pratnja je jednako ključna. Raketni razarači i krstarice u CSG-u nose veliki broj projektila dugog dometa Tomahawk, ali njihova prava uloga je šira: protivzračna i proturaketna odbrana flote, zaštita od iranskih balističkih i krstarećih projektila, nadzor pomorskog prostora i odvraćanje manjih pomorskih snaga. U kontekstu Irana, ovi brodovi čine štit protiv asimetričnih prijetnji, ali i sredstvo političkog pritiska. Njihova stalna prisutnost šalje poruku da SAD može održavati kontrolu nad ključnim morskim pravcima. Podmornice, iako rijetko spominjane, igraju posebno važnu ulogu. Njihovo prisustvo je nevidljivo, ali strateški presudno, jer omogućava odvraćanje bez javne eskalacije.

Prvi scenario: ograničeni udari i kontrolisana eskalacija

Najrealnija opcija upotrebe svih pobrojanih kapaciteta ostaje ograničena pomorsko-zračna kampanja, čiji je cilj kažnjavanje i odvraćanje, a ne slamanje iranske države. U ovom modelu, ratna flota ima inicijalnu ulogu. Pomorski projektili dugog dometa i vazdušni udari s nosača aviona omogućavaju napad bez neposrednog ulaska u iranski vazdušni prostor u ranoj fazi.

Zračne snage, raspoređene iz regionalnih baza, preuzimaju sekundarnu ulogu: održavanje pritiska, nadzor i demonstraciju trajne prisutnosti. Ovakav pristup smanjuje američke gubitke, ali nosi ozbiljan politički rizik — jer Iran gotovo sigurno ne bi ostao pasivan.

Drugi scenario: dugotrajni pritisak i zračna dominacija

Ako bi ograničeni udari proizveli iranski odgovor koji Washington ocijeni neprihvatljivim, sljedeća faza bila bi sistemska kampanja za uspostavu vazdušne dominacije. Tu dolazi do pune sinergije flote i zračnih kapaciteta. Nosači aviona i kopnene baze stvaraju preklapajuće zone djelovanja, omogućavajući gotovo neprekidno prisustvo u zraku.

Ovo nije totalni rat, ali jeste strategija iscrpljivanja, u kojoj se Iran suočava s kontinuiranim pritiskom bez jasne tačke završetka. Takav scenario produžava sukob, povećava regionalne napetosti i gura čitav Bliski istok u stanje trajne nestabilnosti.

Treći scenario: pomorska kontrola kao geopolitičko oružje

Jedna od najopasnijih, ali i najučinkovitijih opcija jeste pojačana pomorska kontrola ključnih morskih pravaca. Ovdje ratna mornarica preuzima primat, dok zračne snage služe kao štit i instrument odvraćanja.

Ova opcija ima snažan ekonomski učinak, ali nosi visok rizik eskalacije. Iran je u više navrata jasno poručio da pomorski pritisak smatra egzistencijalnom prijetnjom, što znači da bi odgovor vjerovatno bio asimetričan i regionalan.

Mogući iranski odgovori: rat bez simetrije

Ključno pitanje nije da li SAD može napasti Iran — već kako bi Iran odgovorio.

Iran zna da ne može pobijediti SAD u klasičnom vojnom sukobu. Upravo zato njegova strategija počiva na raspršenoj, asimetričnoj i indirektnoj odmazdi.

Prvi nivo odgovora bio bi regionalni. Američke baze, saveznici i pomorski elementi postali bi legitimne mete. Ne nužno frontalno, već kroz niz ograničenih, ali stalnih udara koji podižu cijenu američkog angažmana.

Drugi nivo bio bi aktivacija regionalnih saveznika i proksi snaga. Time se sukob širi, ali bez formalne objave rata. Upravo to je iranska prednost: sposobnost da konflikt razvuče u vremenu i prostoru.

Treći, najosjetljiviji nivo jeste pomorski i energetski. Svaki ozbiljniji poremećaj u ključnim pomorskim pravcima imao bi globalne ekonomske posljedice, čime Iran pretvara regionalni sukob u međunarodni problem.

Mapa američkih baza sugerira apsolutnu vojnu nadmoć. No historija Bliskog istoka pokazuje da vojna dominacija ne garantuje političku pobjedu. Kombinacija ratne flote i zračnih kapaciteta daje SAD-u širok spektar opcija, ali svaka od njih otvara nova pitanja eskalacije, regionalne destabilizacije i dugoročnih posljedica.

U konačnici, Iran ne mora pobijediti da bi nanio štetu. Dovoljno je da konflikt učini skupim, dugotrajnim i politički neodrživim. Upravo zato, potencijalni američko-iranski sukob ne bi bio rat odlučujućih bitaka, već rat izdržljivosti i strpljenja — a to je teren na kojem ni najveće sile nemaju zagarantovan ishod.