Protekla godina prošla je u košmaru globalne pandemije, zdravstvenog fenomena koji se smatra najozbiljnijim izazovom za čovječanstvo od Drugog svjetskog rata do danas, koji je do sada odnio više od milion i po ljudskih života, a ekonomije većine zemalja bacio u ekonomsku depresiju koju svijet nije zapamtio od kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ekonomske, socijalne, psihološke i druge posljedice pandemije tek će se moći utvrditi nakon što pandemija bude zaustavljena, ili barem približno kontrolirana. Optimizam i nadu ulijevaju saznanja o uspješnom pronalasku vakcine za suzbijanje ove bolesti, testiranja i početak distribucije, što predstavlja poseban izazov za vlade širom svijeta i njihove zdravstvene i administrativne sisteme, da osiguraju logističke mogućnosti skladištenja i provođenja vakcinacije te finansije za nabavku dovoljnog broja vakcina.
PANDEMIJA, RATOVI I KLIMATSKE PROMJENE
Iako je pandemija okupirala najveću pažnju čovječanstva, naučnici konstantno ukazuju na još veću opasnost za opstanak planete koju uzrokuju klimatske promjene, i to zbog nekontroliranog kapitalizma i nezajažljive želje za ekonomskim razvojem, povećanjem bruto domaćeg proizvoda po svaku cijenu, a nauštrb očuvanja okoline i narušavanja ravnoteže na zemlji koju je jedino moguće postići ispravnim, moralnim i etičkim gazdovanjem prirodnim resursima i energetskim potencijalima, poklanjanjem veće pažnje obnovljivim izvorima energije, očuvanjem flore i faune, obradivog tla, šuma, rijeka, jezera i morskog dna.
Proteklu godinu obilježili su i brojni ratovi na Bliskom istoku, posebno onaj s najkatastrofalnijim posljedicama u Jemenu, tenzije između Amerike i Irana, decenijski građanski i posrednički ratovi u Siriji i Libiji, kojima se još ne nazire epilog, ograničeni etnički sukobi u Aziji, Africi i Kavkazu, političke krize u Americi, Bjelorusiji, Francuskoj, Sudanu, Palestini, te perpetualna migrantska kriza koja pogađa i našu zemlju. Sve su to samo neki od najznačajnijih događaja, a koji će se, očigledno je, nastaviti razvijati i u narednoj godini.
Iako je globalni multilateralizam doživio ozbiljnu krizu proteklih godina, posebno za vrijeme predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, koji je doveo u pitanje legitimitet, efikasnost i povjerenje u multilateralne institucije, optimizam i nadu da bi stvari mogle krenuti pozitivnije ulijeva smjena na kormilu globalne supersile izborom Josepha Bidena za predsjednika ove zemlje.
Na sjednicama Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, kojima je obilježena 75. godišnjica postojanja ove globalne multilateralne institucije, u septembru 2020. godine usvojena je deklaracija kojom se generalnom sekretaru UN-a Antoniju Guterresu daje mandat da do septembra 2021. predloži plan rješenja i praktične korake kako na najbolji način osigurati zajedničku globalnu agendu i pripremi odgovor na najveće aktuelne i potencijalne buduće izazove s kojim bi se moglo suočiti čovječanstvo. Neki su od izazova implementacija mjera u cilju oporavka od pandemije izazvane virusom korona, hitni i efikasni odgovor na prijetnje izazvane klimatskim promjenama i redefiniranje postojećeg programa o tome kako realizirati ciljeve održivog razvoja čija je realizacija projicirana za 2030. godinu.
Odgovori na neka od ovih pitanja bit će poznati kad bude održana Konferencija o klimatskim promjenama u Glasgowu početkom iduće godine. Izborom Josepha Bidena za predsjednika SAD-a javila se i nada u povratak multilateralizmu u globalnim odnosima. Stoga ima razloga vjerovati da bi 2021. mogla predstavljati svojevrsnu prekretnicu od historijskog značaja, ako dođe do uspostavljanja konsenzusa glede restauracije globalne saradnje pod pokroviteljstvom UN-a i drugih globalnih multilateralnih institucija čije je funkcioniranje predsjednik Trump sabotirao, oslabio, ili naprosto bagatelisao svojom politikom Amerika na prvom mjestu, što su neki posmatrači u svijetu protumačili kao Amerika na prvom mjestu, ali na štetu svih ostalih zemalja.
PRVO PANDEMIJA PA SVE OSTALO
Glavni test najavljenog povratka principima multilateralizma u međunarodnim odnosima bit će nivo saradnje oko proizvodnje i distribucije vakcina protiv virusa korona u sve dijelove svijeta, bez obzira na ekonomski kapacitet zemalja korisnica. Širenje virusa korona ogolilo je socijalne nejednakosti zemalja, a distribucija vakcine još više će magnificirati razlike među zemljama, po liniji koje će je zemlje dobiti prve, a koje posljednje, ako je ikako i dobiju.
Istraživanje Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) pokazalo je da je u toku protekle dvije decenije, svaki put poslije erupcije epidemija različitih virusa koji su pogađali određene zemlje ili regije u svijetu, socijalni bunt doživio svoj vrhunac. Stoga, postoji opravdana bojazan da bi tzv. aftershock nakon pandemije virusa korona mogao imati dalekosežne posljedice koje nadilaze ekonomski, finansijski, psihološki i proizvodni kolaps i mogu imati duboke političke reperkusije. Ekonomski opravak, prema MMF-u, bit će dugotrajan, neravnomjeran i nesiguran.
Glavni ekonomist MMF-a Gita Gopinath tvrdi da će pandemija imati najteže posljedice za mladu populaciju, žene i najsiromašnije slojeve stanovništva. Najmanje 90 miliona ljudi na globalnom planu past će ispod najniže razine siromaštva već do kraja ove godine. Joe Biden najavio je neke prijedloge koje planira predstaviti pred UN-om a koji će ponuditi rješenje za najurgentnija pitanja u vezi sa suzbijanjem negativnih efekata pandemije, ali će od njihove najave do praktične realizacije proći određeno vrijeme, s obzirom na postojeći sistem američkih institucija uzdrmanih drukčijim unilateralnim pristupom Donalda Trumpa.
Ono što se bude dešavalo u 2021. godinu u koridorima globalnih multilateralnih institucija poput UN-a, Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Svjetske trgovinske organizacije (WTO), MMF-a, Svjetske banke i drugih institucija uveliko će odrediti strategiju koja bi trebala biti implementirana čitavu narednu deceniju, ne samo u pogledu
suzbijanja efekata pandemije već i u vezi s pitanjima globalne trgovine, globalnog statusa ljudskih prava, terorizma i drugih gorućih pitanja marginaliziranih u protekle četiri godine.
Teško je baviti se predviđanjem šta će se značajno događati u domenu politike, ekonomije i drugih područja ljudskog djelovanja, ili pak onoga što je izvan domena ljudske kontrole. Ipak, na osnovu trenutnih tokova, ekstrapolacije historijskih fenomena i trajektorije kretanja određenih trendova i pojava, moguće je barem pokušati planirati šta učiniti u slučaju da stvari krenu neželjenim smjerom.
Sve su indicije da će se COVID-19 širiti i iduće godine. Indija i Južnoafrička Republika zalažu se da se vakcina protiv oslobodi intelektualnog vlasništva kako bi njena produkcija mogla biti dostupnija svakom čovjeku podjednako. Kritičari ovakvih prijedloga optužuju ih da je riječ o komercijalnim razlozima, navodeći protuargument da bi to moglo eliminirati poticaj istraživanja za buduće vakcine.
BIDEN KAO ČUDOTVORAC
Također, trebalo bi imati umjerena očekivanja o tome šta novoizabrani predsjednik Amerike Biden može učiniti s obzirom na niz okolnosti i izazova s kojim će se neminovno suočiti njegova administracija kada bude inauguriran za predsjednika. Od njega se očekuje da riješi mnoge problem, da zavede red u kući, od ogromnih domaćih problema do onih u domenu vanjske politike. Nema sumnje da će Biden vratiti SAD u okvire Pariškog sporazuma o klimi. Međutim, vrlo je diskutabilno hoće li moći obnoviti nuklearni sporazum s Iranom (JCPOA) uslijed ogromnih pritisaka Izraela i lobija ove i drugih zemalja koji djeluju u Washingtonu. Također je vrlo vjerovatno da Biden neće požurivati s normalizacijom odnosa s Narodnom Republikom Kinom, a koji su zbog trgovinskog rata koji je inicirala Trumpova administracija na najnižem mogućem nivou. Štaviše, postoji mogućnost da bi buduća Bidenova administracija čak mogla zaoštriti odnose s Pekingom kako bi povratila povjerenje u Ameriku kao dominantnu globalnu silu koja neće dopustiti bilo kakav izazov američkoj supremaciji na Pacifiku, u Južnom kineskom moru i šire u Istočnoj Aziji.
Vrlo je izgledno da bi Bidenov tim u Bijeloj kući, kao kontinuitet Obamine politike, mogao još više antagonizirati odnose s Rusijom, pa čak u određenoj mjeri i s Turskom, koja je posljednjih godina postala ozbiljan, autonoman i vrlo efikasan politički faktor na Bliskom istoku, na Balkanu, u Južnom Kavkazu i Sjevernoj Africi, pa čak i u Africi i istočnim obalama ovog kontinenta, ali i u Perzijskom zaljevu. Bidenov hendikep jeste to da će biti predsjednik koji nema kontrolu nad oba doma Američkog kongresa. To će, iako predsjednik ima relativnu slobodu u pogledu vanjske politike, uveliko ograničiti njegov manevarski prostor u domenu međunarodnih odnosa jer će ovisiti o moćnom kongresu. Dakle, Od Bidena se očekuje previše, ali će njegov kapacitet da ispuni želje mnogima biti ograničen. Stoga, vrijedi podsjetiti, bez obzira na očekivani optimizam i razumljiv entuzijazam koji prevladava u vezi s mogućnošću njegovog energičnijeg uključivanja u rješavanje nekih ključnih političkih pitanja u Bosni i Hercegovini kako bi se otkočili procesi koji sprečavaju njeno funkcioniranje punim njenim kapacitetom, da ipak treba biti umjeren i u samim očekivanjima.
Dobro je da Bosna i Hercegovina ima svoj lobi u Washingtonu i tačno je da taj lobi koji čine mladi, energični, obrazovani i patriotski orijentirani građani porijeklom iz Bosne i Hercegovine ima određene relacije s Bidenom. Ipak, treba imati u vidu činjenicu da su SAD suočene s daleko ozbiljnijim globalnim pitanjima koja će morati rješavati, a koja nadilaze njen interes za Bosnu i Hercegovinu. Stoga bi bilo dobro biti oprezno optimističan. Sudbina Bosne i Hercegovine i njenih naroda i građana ne može biti riješena bez
pronalaska iskrenog zajedničkog interesa i produbljivanja dijaloga. Svaka pomoć od međunarodne zajednice, uključujući i Bidena, mora biti osjetljiva kako ne bi izazvala revolt bilo kojeg naroda u Bosni i Hercegovini. Nametanje bilo kakvih rješenja dugoročno neće koristiti njenim interesima.
KINESKI IZAZOV
Najveći politički izazov koji svijet očekuje u idućoj godini jeste pristup odnosima SAD-a i Kine, čije će rješavanje odrediti kretanja globalne politike i sudbinu mira, stabilnosti i prosperiteta u svijetu. Arhitekt kineskog ekonomskog razvoja Deng Xiaoping rukovodio se parolom “Prekrij briljantnost i uživaj u opskurnosti”, što bi se reklo: pogni glavu, ne upadaj drugima u oči i radi... Ali, današnji kineski lider Xi Jinping davno je odstupio od ove parole.
Kina je tokom proteklih nekoliko godina demonstrirala snažnu želju da aktivno učestvuje u oblikovanju globalnih političkih procesa, uključujući i multilateralne institucije, svjesna svoje snage i pozicije kao druge supersile svijeta. To se primjećuje u sporu Kine sa zemljama Jugoistočne Azije koje polažu pravo suvereniteta na dijelove mora što ih Kina smatra isključivo svojim domenom u Južnom kineskom moru; agresivnom odnosu prema Australiji, koju smatra američkim poslušnim pijunom i poligonom u tom dijelu svijeta; represijom nad muslimanima Ujgurima u zapadnoj provinciji Xinjiang, koju Ujguri nazivaju Istočnim Turkestanom; izmjenama statusa Hong Konga; pritiscima na Tajvan, koji Amerika drži kao svog klijenta ili štićenika; vojnom konfrontacijom s Indijom u pograničnom području Himalaja, gdje je bilo i ljudskih žrtava. Kina je pokazala energičnost, neki će reći militarizam i agresivnost, demonstraciju sile, u području koje smatra sferom svog utjecaja. Takva njena pozicija protumačena je u Washingtonu i nekim prijestolnicama Evrope kao pokazivanje interesa za dominacijom svjetske politike.
Sasvim je sigurno da će buduća Bidenova administracija, za koju se može sa sigurnošću tvrditi da će biti privrženija principima multilateralizma, učiniti sve da mobilizira svoje saveznike u Aziji u cilju suzbijanja narasle kineske ekonomske i vojne moći i spriječi širi kineski utjecaj i želju za dominacijom u regiji i drugdje po svijetu. Moguće je da će doći do pronalaska modusa vivendi po kojem bi SAD i Kina, uz podršku regionalnih sila, koegzistirale u regiji i tako ovaj dinamični dio svijeta učinile epicentrom globalne svjetske ekonomije. Ovaj pristup zagovaraju neki od najrespektabilnijih diplomata, teoretičara i geopolitičkih stratega kao što su Kishore Mahbubani iz Singapura, Hugh White iz Australije, Graham Allison s Harvarda, pa čak i vodeći indijski strateg međunarodnih odnosa Raja Mohan. Međutim, u sadašnjoj konstelaciji odnosa postoji veliki rizik da dođe do vojne konfrontacije uslijed pogrešnog iščitavanja namjera druge strane, što je Gaham Allison nazvao Thucidesovom klopkom, aludirajući na poređenje Sparte i Atine iz vremena Peloponeškog rata. Allison, koji je također iskusni diplomat i bivši dužnosnik američkih ranijih administracija, napisao je poznatu studiju istog naslova.
BLISKOISTOČNI ČVOR
Bliski istok, u kojem SAD imaju sve manje utjecaja, a gdje se danas sudaraju interesi i geopolitička nadmudrivanja regionalnih sila Irana, Turske, Izraela, Saudijske Arabije i Rusije, također će privući veći interes Bidenove administracije. Za razliku od Trumpa, kojem neki odaju priznanje jer nije započeo ni jedan novi rat, već je pokrenuo pitanje pregovora s talibanima u Afganistanu i povlačenja američkih trupa iz te zemlje, te inicirao niz sporazuma Izraela s arapskim zemljama, tzv. Abrahamski sporazumi, Biden bi mogao pokrenuti s mrtve tačke proces dijaloga o miru i rješenju palestinskog pitanja na pravedniji način, čemu se nadaju Palestinci i njihovo rukovodstvo. To bi mogao biti pozitivan korak u narednoj godini na Bliskom istoku. Neki analitičari vjeruju da je užurbana diplomatska aktivnost odlazećeg Trumpa u cilju normalizacije odnosa Izraela i nekolicine arapskih zemalja zaljeva, Maroka i Sudana planirana upravo radi boljeg pozicioniranja Izraela u regiji i dijela arapskih zaljevskih zemalja kako bi preduprijedili eventualni povratak Amerike u nuklearni sporazum s Iranom (JCPOA) potpisan 2015. godine, a koji je Trump prekršio.
Ako bi u 2021. godini došlo do stabilizacije pandemije, povratka SAD-a u multilateralne institucije, osnaživanja UN-a, ublažavanja tenzija između SAD-a i Kine, oživljavanja nuklearnog sporazuma s Iranom, pokretanja dijaloga o pravednom miru između Izraela i Palestine i okončanju izraelske okupacije, zaustavljanja rata i postizanja mira u Jemenu, okončanja sukoba u Siriji i Libiji i normalizacije odnosa SAD-a i NATO-a s Rusijom, onda bismo 2021. godinu mogli smatrati optimističnom.