Časopis Foreign Affairs, najeminentnija liberalna platforma američkog vanjskopolitičkog establišmenta, koji publicira Vijeće za vanjske odnose – CFR, a u kojem svoje ideje objavljuju akademski eksperti, te bivši, ali i aktuelni dužnosnici američke administracije, nedavno je objavio jedan zanimljiv tekst Charlesa Kupchana u kojem ovaj autor obrazlaže na koji bi način američka administracija trebala pokušati po svaku cijenu što je moguće više produbiti jaz između Moskve i Pekinga i Rusiju i Kinu u strateškom i političkom smislu udaljiti jednu od druge i na taj način oslabiti potencijalni front protiv američke globalne dominacije kojoj se, iako na različite načine i nejednakim intenzitetom, već duže vrijeme suprotstavljaju Rusija i Kina, svaka iz svojih razloga.

Neki eseji objavljeni u ovom časopisu po svom značaju i posljedicama ostvarili su nemjerljiv impakt na međunarodne odnose i globalnu politiku, preciznije, na kreiranje i oblikovanje američke vanjske politike i različitih paradigmi svjetskog poretka koje su naknadno uslijedile kao rezultat tih ideja.  

Tako je rad Halforda Mackindera The Round World and the Winning of the Peace objavljen davne 1943. predvidio hladnoratovsku podjelu svijeta na američki i sovjetski blok. Drugi američki vanjskopolitički strateg George F. Kennan u njemu je objavio svoj čuveni tekst The Sources of Soviet Conduct (Izvori sovjetskog ponašanja). Njegov rad objavljen 1947. lansirao je ideju i praktično oblikovao politiku okruženja (containment) sovjetske komunističke imperije. Rad Johna Fostera Dullesa Policy for Security and Peace (Politika sigurnosti i mira) iz 1954. detaljno je elaborirao politiku Eisenhowerove administracije koja se ticala  “masivne odmazde”. Tekst Alberta Wohlstettera The Delicate Balance of Terror (Delikatna ravnoteža straha (terora)), objavljen 1959, oblikovao je američku doktrinu korištenja nuklearne sile.

Na sličan je način Krauthammerov rad pod naslovom The Unipolar Moment (Unipolarni trenutak) američkim strateškim planerima poslužio kao uputa da iskoriste trenutak američke neprikosnovene vojne moći nakon kolapsa Sovjetskog Saveza i trijumfalne pobjede zapadne demokratije u višedecenijskom hladnom ratu. Tekst Samuela Huntingtona The Clash of Civilizations (Sukob civilizacija i preuređenje svjetskog poretka), objavljen 1993, postulirao je novu podjelu svijeta i prirodu budućeg konflikta koji će od ideologije preći u novu fazu sukoba na osnovama kulture i civilizacijske pripadnosti.

Iste godine Nichols Kristof objavio je tekst The Rise of China (Rast Kine), u kojem je predvidio uspon Kine i njene ambicije kao konkurenta i protivnika SAD-a u nadmetanju za globalnu dominaciju koja će se desiti u 21. stoljeću. Tekst Charlesa Kupchana, starijeg istraživača CFR-a i profesora na Georgetown univerzitetu, koji smo ranije pomenuli, mogao bi imati sličan historijski utjecaj na oblikovanje nove američke globalne doktrine radi perpetualnog održavanja dominantne američke globalne moći i kontrole, tako da onemogući neprihvatljiv stupanj ekonomskog i vojnog razvoja konkurentnim silama, prvenstveno Kini, koja je jedina kadra parirati Americi u Aziji, a kasnije možda i na globalnom planu, s obzirom na ambicije Pekinga  u Aziji, Africi i u novije vrijeme također na Bliskom istoku, iako samo u ekonomskom pogledu.

Kupchanov rad naslovljen je The Right Way to Split China and Russia (Ispravan način kako odvojiti Kinu i Rusiju jednu od druge). U pomenutom radu ovaj ugledni američki vanjskopolitički ekspert i profesor međunarodnih odnosa savjetuje administraciju predsjednika Joea Bidena kako da formulira i implementira vanjskopolitičku strategiju u cilju odvajanja Rusije i Kine, slijedeći primjer iz novije povijesti koji je uspješno primijenio Henry Kissinger, savjetnik za nacionalnu sigurnost, a kasnije i sekretar za vanjske poslove Nixonove republikanske administracije početkom sedamdesetih godina.

Ova politika u historiji diplomatije poznata je kao diplomatija trougla, “triangular diplomacy”. Nixonova (Kissingerova) strategija podrazumijevala je pozicioniranje američke politike podjednako blizu Kini i Sovjetskom Savezu nego što su ove dvije zemlje bile blizu jedna drugoj. Olakšavajuća okolnost, prema Kupchanu, bila je ta što su se Moskva i Peking počeli drastično udaljavati potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća.

Naravno, američka strategija nije bila presudni faktor u širenju nepovjerenja i udaljavanju SSSR-a i Kine, ali je uveliko doprinijela produbljivanju jaza među njima. Na kraju, antagonizam između Moskve i Pekinga narastao je toliko da je Kina praktično postala neka vrsta saveznika SAD-a u suzbijanju sovjetske moći i utjecaja u svijetu kojeg se Kina plašila budući da je bila slabija komunistička država. Ovaj američki strateg smatra da Amerika nije kadra zaustaviti rast Kine u budućnosti, ali vjeruje da Washington može ograničeno utjecati na uspon Kine i usporiti širenje njenog utjecaja u svijetu.

Prema Kupchanu, Washington bi to mogao postići tako da po svaku cijenu pokuša u svoj tabor privući Moskvu, udaljavajući je što je moguće više od Pekinga. S obzirom na to da su se Rusija i Kina proteklih godina približile do te mjere da njihovi lideri, ali i posmatrači izvan partnerstvo ove dvije velike sile čak smatraju strateškim, utoliko je za Washington ova strategija važnija. Stoga se centralna ideja ove strategije treba zasnivati na promoviranju ideje Rusije kao manjeg i slabijeg partnera Kine kako bi kod političkih lidera u Moskvi izazvalo još veću ljubomoru i strah od mnogo snažnije, moćnije i ekonomski bogatije Kine.

Ako bi politički stratezi u Washingtonu uspjeli u nakani da razdvoje Rusiju od Kine i da ih međusobno udalje i posiju nepovjerenje, to bi pomoglo američkim vanjskopolitičkim planerima da istovremeno suzbiju ambicije obje zemlje. U konačnici, postulira Kupchan, ova strategija možda bi uspjela lakše održati svoj globalni primat i zaštititi i odbraniti liberalne vrijednosti i globalne institucije zasnovane na tim vrijednostima i produžiti vijek trajanja liberalnog međunarodnog sistema u svijetu koji sve više poprima obrise multipolarnosti i koji je u ideološkom pogledu diversificiran i pluralan, nalik globalnom poretku koji je prevladavao tokom 19. stoljeća, a koji je bio uspostavljen na principu ravnoteže moći među velikim svjetskim silama (concert of great powers).

Da li će Amerikanci uspjeti u ovoj nakani ako Bidenova administracija prihvati kao relevantnu i usvoji ponuđenu idejnu strategiju CFR-a, teško je u ovom momentu predvidjeti. Kako će se odvijati implementacija pomenute strategije ako ona postane zvanična politika Bidenove administracije, također je o tome prerano špekulirati. Rusija i Kina nemaju istu ideologiju niti postoji rivalstvo među njima na bazi ideologije. Današnja Rusija nacionalistička je država u kojoj dominira državni kapitalizam i kapitalizam oligarhije bliske Vladimiru Putinu.

Međutim, njena politika nije baš u svakom pogledu zasnovana na ruskom nacionalizmu i evroazijskim integracijama koje zagovaraju neki utjecajni ruski ideolozi bliski krugovima oko Vladimira Putina, koje predvodi Aleksandar Dugin i njegov krug ultradesničarskih nacionalističkih antizapadnih ideologa. Naprotiv, u Moskvi, posebno u domenu ekonomske politike, glas liberalnih ekonomista koji izvanredno poznaju Zapad i globalni kapitalizam nije zanemariv, iako nije dominantan. Ipak, politika je Rusije nacionalistička, a vizura svijeta iz Moskve danas je posve drukčija od vizure svijeta iz Pekinga. Stoga, odnosi Rusije i Kine, iako u nekim elementima imaju dodirne tačke, ne mogu se smatrati savezom, jer niti jedna zemlja ne baštini politiku direktnih saveznika onako kako to prakticira SAD, koji svoju globalnu politiku ne može zamisliti bez oslanjanja na saveznike u Evropi, Bliskom istoku, dalje u Aziji i drugim dijelovima svijeta.

Rusija i Kina međusobno sarađuju u domenu ekonomije, tehnologije, te u vojnim i političkim oblastima od zajedničkog interesa, ali one nisu prirodni saveznici. Naprotiv, njihovo rivalstvo seže još u 17. stoljeće, a tiče se prije svega nesporazuma oko teritorijalnog razgraničenja i statusa kao sile u svijetu. U tom nadmetanju nekad je dominirala Kina, a kasnije je Rusija imala primat. Dvije zemlje približile su se nakon Drugog svjetskog rata, i to na osnovama komunističke i antikapitalističke ideologije, ali su se ponovo udaljile nakon izbijanja ideoloških razlika između dviju komunističkih partija, da bi 1969. došlo i do vojnog sukoba među njima. Upravo je ovaj sukob vješto iskoristila Nixonova američka administracija i Kinu još više udaljila od Moskve i privukla u svoj tabor, iako ne u potpunosti, ali dovoljno da obje zemlje oslabi, a posebno nanese težak udarac Moskvi, oslabivši je kao rivala Washingtona na globalnom planu.

U tom kontekstu, zanimljivo je da je Kina pomagala mudžahedine u Afganistanu u njihovoj borbi protiv sovjetske okupacije. Ova novija historijska činjenica Kini znatno olakšava odnose s talibanima nakon njihovog nedavnog preuzimanja vlasti u Kabulu, budući da Kina može kapitalizirati na toj činjenici u smislu pridobijanja povjerenja novih vlasti u Kabulu. Završetkom hladnog rata logika koja je uređivala odnose Rusije i Kine prestala je postojati tako da je došlo do približavanja Moskve i Pekinga jer su obje zemlje osjećale opasnost od SAD-a, smatrajući moćni Washington prijetnjom svojoj sigurnosti i poretku uslijed riješenosti Washingtona da unilateralno uređuje svijet po svojoj slici šireći liberalne vrijednosti ako treba i putem sile, ako to bude potrebno. Protekle dvije i po decenije politika američke globalne liberalne hegemonije preovladavala je u Washingtonu bez obzira na partijsku boju administracije koja u datom trenutku kontrolirala američke institucije.

U svjetlu gore navedenih ideja i politike koju zagovara CFR-ov vodeći strateg Charles Kupchan, već se može primijetiti da predsjednik Biden koristi ovu vrstu strategije privlačenja Moskve u svoju orbitu, pokušavajući Moskvu udaljiti od Pekinga, makar u ograničenom smislu. Tome svjedoči nedavno odustajanje Washingtona od sankcija Njemačkoj, Rusiji i zapadnim kompanijama koje su bile uključene u izgradnju plinovoda “Nord Stream 2”, popuštanja Vladi u Crnoj Gori, što je omogućilo Srpskoj pravoslavnoj crkvi da odigra odlučujuću ulogu i pomogne u učvršćivanju snaga u Podgorici koje rade na približavanju sa Srbijom, unatoč činjenici da je Crna Gora članica NATO alijanse.

Popuštanje Amerike Rusiji u Siriji također je posve evidentno jer ruske snage u Siriji predstavljaju stanovitog čuvara ne samo Vlade u Damasku već također granica Izraela od eventualnih napada proiranskih milicija. Štaviše, Rusija se također zalaže za smanjenje iranskog prisustva u Siriji, što itekako odgovara kako Washingtonu, tako i Izraelu. Amerikanci su također odustali od Obamine politike prema Ukrajini, koja je provela tzv. smjenu režima u Kijevu, što je isprovociralo indirektnu rusku vojnu intervenciju. Dakle, udovoljili su interesima Moskve i podržavaju diplomatske procese Minsk grupe za Ukrajinu, što podrazumijeva formiranje autonomnih oblasti na istoku Ukrajine s preovladavajućom ruskom populacijom.

Ključno pitanje za nas u BiH i na Balkanu u širem smislu jeste da li će se američko popuštanje i kompromis Bidenove administracije Moskvi i dalje nastaviti u domenu narasle političke krize u BiH i na Kosovu, koliko su opravdane nade u Sarajevu i da li će Bidenova administracija zaustaviti tenzije i separatističku retoriku člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika i zaustaviti politiku koja sve više zagovara podjelu Bosne i Hercegovine, odnosno njenu tzv. mirnu disoluciju? Odgovor još uvijek nije poznat. Ipak, sudeći prema najavi Bidenove administracije, koja je odlučila da na Balkan pošalje neke od najsposobnijih diplomata, uključujući i bliske saradnike predsjednika Bidena iz bivše Obamine administracije, posebno Christophera Hilla za ambasadora u Beograd, mogli bismo zaključiti da je američka administracija riješena da očuva Dejtonski sporazum, smiri tenzije i regiju Zapadnog Balkana vrati na kolosijek mira, dogovora, stabilnosti i prosperiteta.

Postoji vjerovatnoća da bi Washington mogao nastaviti s politikom popuštanja Moskvi i u regiji Balkana. To bi podrazumijevalo veće razumijevanje i ozbiljnije ustupke Moskvi i njenim interesima na Balkanu, ako bi zauzvrat Amerikanci mogli pridobiti Rusiju na svoju stranu ili je koliko-toliko uspjeli udaljiti od Moskve. Stoga možemo očekivati da bi se politika suzbijanja kineskog utjecaja na Balkanu mogla intenzivirati, što bi značilo davanje ustupaka Rusiji. Cilj Amerike jeste da pokuša uvjeriti Moskvu da joj je Peking opasniji rival od Washingtona.

Stoga, ono što Washington priželjkuje jeste inicirati aktivniju ulogu Rusije u srednjoj Aziji u smislu vršenja pritiska na Kinu i njene strateške interese u tom dijelu svijeta, dok Washington i njegovi saveznici u Aziji Kinu istovremeno pritišću s juga, u regiji Istočne Azije, o čemu svjedoči nedavno aktiviranje QUAD-a i formiranje nove odbrambene angloalijanse AUKUS. Amerika također ohrabruje veću ekonomsku razmjenu Evrope i Rusije, kao i energetske veze, što je u suprotnosti s donedavnom politikom Washingtona, koja se fundamentalno promijenila. Vežući Kinu i njene resurse za kontinentalnu borbu, umanjuje njenu sposobnost na moru.

U kontekstu provedbe ove američke strategije, možemo posmatrati i nedavnu posjetu Victorije Nuland, visoke dužnosnice američkog State Departmenta, Moskvi. Neki analitičari smatraju da je posebno za Nuland i ideološki krug američkih zvaničnika u redovima vanjskopolitičkog establišmenta kojim ona pripada, a koje kritičari smatraju neokonzervativcima i zagovornicima upotrebe sile u širenju američkih liberalnih vrijednosti. Štaviše, radi se o političkim operaterima i diplomatima za koje se može kazati da gaje rusofobiju, posebno zbog uloge Nulandove u Ukrajini polovinom protekle decenije.

Zanimljivo je, dakle, da su i najokorjeliji rusofobi danas odlučni u provođenju nove, pragmatične američke politike prema Moskvi. To govori da se ne radi o zlim ličnostima koje mnogi u Rusiji i drugdje smatraju globalnim zlom, već o pragmatičnim i predanim diplomatima i zvaničnicima revnim i predanim u provođenju zadatih ciljeva američke politike koji se danas smatraju promidžbom američke politike. Čak je i vodeći ultrakonzervativac iz Trumpove administracije John Bolton promijenio svoj odnos prema Rusiji svojim pomirljivim tonom i pragmatizmom.

Posjeta Nulandove Moskvi ocijenjena je pozitivno, a Rusija joj je ukinula sankcije kako bi mogla posjetiti Moskvu. Nekadašnja aktivna zagovornica ukrajinske prozapadne politike podržala je autonomiju Donbasu. Ruski analitičari ocijenili su da je Washington premoren zatezanjem odnosa oko Ukrajine i da je danas suzbijanje širenja utjecaja Pekinga u Aziji i šire glavni prioritet Washingtona. Neokonzervativci su Rusiju donedavno smatrali takozvanim “globalnim zlom” i vjerovatno još uvijek imaju takva rusofobična uvjerenja, smatra jedan američki analitičar sa sjedištem u Moskvi, ali su shvatili da strateška dinamika novog hladnog rata između američke i kineske supersile zahtijeva pragmatičniji angažman s euroazijskom velikom silom – Rusijom.

Optika Nulandove, koja putuje u Moskvu, i Boltona, koji daje ekskluzivni intervju za RT, jeste da Rusija više nije “omražena” za američke zvaničnike kao ranije. Zvaničnici Trumpove ere ne bi bili u stanju da urade ono što su Nuland i Bolton uradili, a da ih se ne optuži za šurovanje s Moskvom protiv interesa Washingtona. Bidenova administracija za ovakvu politiku ima znatno više slobode zbog inače poznate reputacije demokrata kao rusofoba. Stoga, vjeruju analitičari, očekivati je da će ruski zvaničnici i javni mediji zauzeti mekši pristup kada je riječ o kritiziranju SAD-u. 

Koliko će Rusija pristati da bude uvučena u američku orbitu i da li će se udaljiti od strateškog približavanja Kini, u ovom momentu nemoguće je sa sigurnošću kazati i to bi trebalo biti predmetom posebne analize. Za to će trebati duži period. Ozbiljniji poznavaoci odnosa između Rusije i Kine vjeruju da Washington neće uspjeti produbiti jaz između Moskve i Pekinga, bez obzira na historijski presedan i Kissingerov uspjeh u prošlom stoljeću. Ono, pak, na što treba obratiti posebnu pažnju jeste preuranjeni i neosnovani optimizam koji preovladava u Bosni i Hercegovini i na Balkanu, posebno u Sarajevu i u Beogradu, da će novonastale globalne prilike preferirati politiku Beograda zbog nužnosti američkog kompromisa s Moskvom, ili da će pružiti bezrezervnu podršku Bosni i Hercegovini.

Američka politika vrlo je često kontradiktorna i ne ide u pravcu logike ili zauzimanja strana, posebno kad je u pitanju Balkan. Stoga, ono što se može očekivati od američke politike i njenog pojačanog angažmana na Balkanu bit će vjerovatno uspostava ravnoteže (balancing act) među različitim političkim i etničkim akterima na Zapadnom Balkanu, kako bi se spriječilo izbijanje novih neprijateljstava i odmrzavanje nečeg što neki posmatrači neopravdano smatraju zamrznutim sukobom. 

Ipak, za aktuelne političke aktere u Bosni i Hercegovini, posebno bošnjačke, važno je da imaju u vidu američki imperativ udovoljavanja interesima Moskve i potrebu kompromisa s Rusijom radi viših globalnih interesa. Stoga je nužna doza opreza kada je riječ o bošnjačkom entuzijazmu glede intenzivnijeg američkog angažmana. Vjerovatno svjestan tih okolnosti, lider najveće bošnjačke političke partije i visoki zvaničnik Parlamentarne skupštine BiH Bakir Izetbegović smatra neophodnim hitno razgovarati s predsjednikom Republike Srbije Aleksandrom Vučićem. Takav razgovor treba pozdraviti. Dijalog zvaničnog Sarajeva s Beogradom treba podržati, ali je također nužno intenzivirati i dijalog među etničkim grupama u BiH na svim nivoima, jer ni jedno rješenje nametnuto izvan BiH, ma odakle dolazilo, za Bosnu dugoročno ne može biti održivo bez iskrenog unutrašnjeg dijaloga i poštovanja Ustava.