U historijskim analima rijetko se susreće ironija tako duboka i sveobuhvatna kao ona koja danas definira Sjedinjene Američke Države. Nacija koja je prije tri decenije proglasila "kraj historije" i slavila trijumf liberalne demokratije nad sovjetskim totalitarizmom, danas pokazuje zapanjujuće slične simptome strukturne bolesti koja je uništila njenog hladnoratovskog rivala.

U februaru 1946. godine, američki diplomata George Kennan, stacioniran u Moskvi, poslao je depešu od 8.000 riječi State Departmentu. Taj dokument, kasnije poznat kao "Dugi telegram", postao je kamen temeljac američke vanjske politike za narednih pola stoljeća. Kennan, koji je kasnije svoje ideje razradio u čuvenom članku "Izvori sovjetskog ponašanja" pod pseudonimom "X", nije Sovjetski Savez vidio samo kao konvencionalnog vojnog protivnika. On ga je dijagnosticirao kao patološki nesigurnu, ideološki rigidnu i strukturno krhku silu. Tvrdio je da je SSSR totalitarni zatvoreni sistem čija je ekspanzionistička vanjska politika bila egzistencijalna nužnost – mehanizam za opravdavanje domaće tiranije i prikrivanje unutrašnjih slabosti.

Kennanova preporuka bila je strategija "dugoročnog, strpljivog, ali čvrstog i budnog obuzdavanja" (containment), utemeljena na uvjerenju da sovjetski sistem u sebi nosi sjeme vlastitog propadanja. Kada je u decembru 1991. sovjetska zastava spuštena s Kremlja, Washington je to proslavio kao konačnu potvrdu Kennanove teze. Djela historičara poput Vladislava Zuboka (Collapse), Serhiia Plokhyja (The Last Empire) i Jacka Matlocka (Autopsy on An Empire) detaljno dokumentiraju ovaj proces unutrašnjeg raspada.

Međutim, tri decenije kasnije, Kennanov analitički okvir postaje najmoćnije oruđe ne za razumijevanje poraženog neprijatelja, već za dijagnosticiranje samog pobjednika. Savremene Sjedinjene Države sve više liče na karikaturu Sovjetskog Saveza u njegovoj kasnoj fazi. Strukturne patologije, ideološki dogmatizam, imperijalno prenaprezanje i institucionalna skleroza koje je Kennan identificirao u Moskvi, danas su postale definirajuće karakteristike Washingtona. Daleko od toga da je izbjegla zakone historije, američka supersila je postigla strukturnu konvergenciju sa svojim bivšim rivalom i, bez radikalne sistemske reforme, kreće se prema sličnoj historijskoj sudbini.

"Obrnuti totalitarizam" i iluzija izbora: Američka nomenklatura

Jedna od temeljnih razlika koju je Kennan povukao između zapadnog i sovjetskog modela bio je politički pluralizam. SSSR je bio monolitna, jednopartijska država kojom je upravljala tajnovita elita iz Kremlja. SAD su se, nasuprot tome, definirale kroz konkurentni dvostranački sistem i institucionalne mehanizme kontrole i ravnoteže (checks and balances). U 21. stoljeću, ova razlika se u praksi gotovo istopila, ostavljajući iza sebe ono što je politički teoretičar Sheldon Wolin nazvao "obrnuti totalitarizam".

Ovaj sistem održava vanjsku estetiku slobodnog društva – redovne izbore, političke kampanje, slobodu govora – dok suštinski uništava njegovu demokratsku supstancu. Ovi mehanizmi su postali funkcionalno nesposobni da provedu bilo kakvu značajnu promjenu protiv volje stalne vladajuće klase. Ciklična priroda američke predsjedničke politike to nedvosmisleno pokazuje. Izborni ciklusi su iznjedrili populističke figure – najistaknutije Baracka Obamu 2008. i Donalda Trumpa 2016. – koji su osvojili vlast obećavajući fundamentalne promjene. Obama je vodio kampanju na platformi nade, transparentnosti i odbacivanja intervencionizma. Trump je, sa svoje strane, obećavao anti-establišmentsku, "Amerika na prvom mjestu" politiku usmjerenu na demontažu globalističkih struktura i okončanje "vječnih ratova".

Ipak, jednom na vlasti, obje administracije su se sistematski predale institucionalnoj inerciji države. Pod Obamom, stalni sigurnosni aparat je proširio ratovanje dronovima i ojačao dominaciju korporacija. Pod Trumpom, uprkos anti-intervencionističkoj retorici, administracija je otimala i ubijala strane lidere i započela nove sukobe na Bliskom istoku. Administracija Joea Bidena, koja je došla između, samo je zacementirala te iste putanje. Amerikanci danas cinično opisuju ovaj fenomen frazom koju je skovao novinar Glenn Greenwald: "koga god izabrali, dobijete Johna McCaina".

Ovaj kontinuitet otkriva postojanje stalne, nadstranačke birokratske elite – bilo da je nazivamo "dubokom državom" ili, kolokvijalno, "The Blob". Poput kasne sovjetske nomenklature tokom ere zastoja (stagnacije), ova politička klasa je potpuno izolovana od posljedica svojih neuspjeha. Američkom biračkom tijelu nudi se hiperpolarizirana, teatralna iluzija izbora, ali temeljna ekonomska arhitektura i dogme nacionalne sigurnosti ostaju nepromjenjive i imune na javno mnijenje.

Imperijalno predsjedništvo i cijena primata

Kennanov opis SSSR-a isticao je centraliziranu diktaturu sposobnu da jednostrano odlučuje o ratu i miru, neopterećenu javnim mnijenjem ili zakonodavnim nadzorom. Ustav SAD-a je zamišljen kao antiteza ovom modelu, dajući isključivu moć objave rata Kongresu. Danas je taj ustavni okvir samo mrtvo slovo na papiru. Sjedinjene Države su evoluirale u sistem koji se može opisati samo kao "Imperijalno predsjedništvo", ili kako ga je Dick Cheney teorijski uobličio, "Jedinstvena izvršna vlast" (Unitary Executive).

Decenijama izvršna vlast sistematski zaobilazi Kongres kako bi vodila jednostrane ratove širom svijeta. Kongres je, sa svoje strane, uglavnom abdicirao od svojih ustavnih dužnosti kako bi izbjegao političku odgovornost, prepuštajući neograničenu moć predsjedniku i neizabranom aparatu nacionalne sigurnosti. Kada se temeljne odluke o ratu i miru koncentriraju unutar jedne osobe i njene neizabrane klike, tvrdnja da su SAD pluralistička republika postaje apsurdna.

Ovaj sistem moći je neodrživ, ne samo zbog svog imperijalnog prenaprezanja, već i zbog dubokog cinizma koji stvara kod kuće. Jaz između demokratske retorike i autoritarne prakse proizvodi institucionalnu trulež daleko opasniju od one u kasnom SSSR-u, gdje je poslušnost bila otvoreno nametnuta, a ne prikrivena iluzijom slobode.

Finansijska hegemonija kao asimetrična eksploatacija

Dok je Sovjetski Savez težio izgradnji autarkičnog, odvojenog ekonomskog bloka, SAD su postigle mnogo sofisticiraniji oblik dominacije uspostavljanjem dolara kao globalne rezervne valute. Američki finansijski sistem nije pokazatelj ideološke tolerancije, već primarno vozilo za nametanje strukturne ekonomske podređenosti.

Ovaj sistem, poznat kao "eksorbitantna privilegija", omogućava SAD-u da održava ogromne, stalne trgovinske i fiskalne deficite. U praksi, to znači da Amerika uvozi stvarne fizičke robe, resurse i radnu snagu iz ostatka svijeta, dok izvozi fiat valutu koju može štampati po volji. Ovo stvara sistem asimetrične eksploatacije daleko efikasniji od bilo čega što je SSSR postigao: izvozno orijentirane ekonomije moraju ulagati stvarna bogatstva i ljudski kapital da bi zaradile dolare, dok SAD tim istim dolarima finansiraju svoje globalno vojno prisustvo i domaću potrošnju.

Štaviše, SAD su naoružale finansijski sistem do nezamislivih razmjera. Korištenjem mehanizama kao što je SWIFT, Washington nameće ilegalne sankcije, vrši zapljenu imovine i sprovodi ekonomsku prinudu koju sovjetski planeri nisu mogli ni sanjati. Ovaj sistem sada nailazi na sve veći otpor, pokrećući globalne trendove dedolarizacije koji prijete samim temeljima američke moći.

Ideološki križarski pohodi i moderni vazalni sistem

U "Dugom telegramu", Kennan je upozorio da je SSSR vođen militantnom, monolitnom ideologijom koja je mirnu koegzistenciju sa kapitalističkim svijetom smatrala nemogućom. Kremlj je međunarodne odnose posmatrao kao igru sa nultim ishodom (zero-sum game).

Moderna američka vanjska politika usvojila je identično ideološko držanje. Pod zastavom "demokratije protiv autokratije", Washington 21. stoljeće predstavlja kao binarnu, egzistencijalnu borbu. Ovaj ideološki krstaški pohod koristi se za opravdavanje ekspanzionističke politike koja se manifestira kroz stalno širenje NATO-a, duboke vojne intervencije na Bliskom istoku i sistematsko opkoljavanje i tehnološko obuzdavanje Kine.

Kada američki političari govore o "saveznicima", retorika implicira zajednicu jednakih, demokratskih partnera. U stvarnosti, američka globalna mreža saveza funkcioniše kao rigidna hijerarhija – moderni vazalni sistem sa Washingtonom na vrhu. Saveznici u Evropi i Aziji pate od asimetrične međuovisnosti. Oslanjaju se na američki vojni kišobran, što Washingtonu daje ogromnu moć da diktira njihovu vanjsku i ekonomsku politiku. Ova podređenost je najočiglednija kada SAD vrše pritisak na saveznike da prekinu vitalne trgovinske odnose, energetske zalihe ili tehnološke transfere sa Rusijom i Kinom, čak i kada to nanosi tešku ekonomsku štetu samim "saveznicima".

Iako se američki saveznici rijetko suočavaju s direktnim vojnim invazijama kakve je SSSR izvršio u Mađarskoj 1956. ili Čehoslovačkoj 1968, strukturna prinuda nije ništa manje apsolutna. Prijetnja finansijskim isključenjem, političkom izolacijom i prikrivenim pritiscima osigurava da podređene države ostanu čvrsto unutar imperijalne orbite. Američki "poredak zasnovan na pravilima" je, u suštini, hijerarhijski sistem dizajniran da nameće poslušnost.

Gubitak vitalnosti i nastanak američkog Zastoja

Najuočljivija paralela između savremenih SAD i Kennanovog opisa SSSR-a leži u dubokom gubitku nacionalne vitalnosti i slomu unutrašnje kohezije. Do kasnih 1970-ih, Sovjetski Savez je ušao u period poznat kao zastoj (stagnacija). Zemlju je karakterizirala ostarjela gerontokratija, raspadajuća infrastruktura, široko rasprostranjen društveni cinizam, pad očekivanog životnog vijeka i institucionalna nesposobnost da se suoči sa sistemskim krizama.

Sjedinjene Države danas dijele sve ove bolesti. Američka politička klasa je vidljivo ostarjela, odražavajući gerontokratiju koja preslikava kasni sovjetski Politbiro. Prosječna starost američkih senatora je 65 godina. Joe Biden je nosio frapantnu sličnost sa Konstantinom Černjenkom, posljednjim sovjetskim vođom prije Gorbačova; obojica su bili stari i vidno oslabljeni kada su preuzeli vlast.

Fizička infrastruktura nacije – ceste, mostovi, električne mreže – u stanju je uznapredovalog propadanja. Još važnije, unutrašnja kohezija američkog društva se raspala. Zemlju pogađa epidemija očaja, koju karakteriziraju rastuća nejednakost u bogatstvu, razorna opioidna kriza, pad očekivanog životnog vijeka u ključnim demografskim skupinama i potpuni kolaps povjerenja u institucije. Novinari i političari, stubovi "demokratskog" društva, dvije su profesije kojima se najmanje vjeruje – niže od prodavača polovnih automobila.

Kao što je kasna sovjetska država na svoje unutrašnje neuspjehe odgovarala povlačenjem u ideološku rigidnost, tako je i američki establišment na svoje domaće propadanje odgovorio agresivnim jačanjem postojećih sigurnosnih, finansijskih i geopolitičkih dogmi. Umjesto da ulaže nacionalno blago u obnovu vlastitog društva, američka politička klasa ostaje opsesivno fokusirana na održavanje skupog, ekspanzionističkog globalnog carstva i time vjerovatno ubrzava svoj kraj.