Prošle sedmice, više od 100 demokrata u američkom Zastupničkom domu glasalo je za prekid vojne pomoći Izraelu.

Iako amandman nije prošao jer su neki demokrati i gotovo svi republikanci glasali protiv njega, on je otkrio nešto daleko značajnije od samog zakonodavnog ishoda: dvostranački konsenzus koji je generacijama štitio Izrael od značajnijeg kongresnog nadzora počinje se raspadati.

Igra protiv države

Opsesija Iranom i politički krah: Kako se ruši Netanyahuova kula od karata

Decenijama je vojna pomoć izraelskoj vojsci bila među najsvetijim obavezama Washingtona, koju su provodile obje strane, utjecajne proizraelske lobističke organizacije i vanjskopolitički establišment koji ju je tretirao kao temelj američke strategije na Bliskom istoku. Taj konsenzus više nije nepromjenjiv.

Ništa bolje ne ilustruje ovu transformaciju od glasa zastupnice Nancy Pelosi. Decenijama je Pelosi bila među najpouzdanijim demokratskim saveznicima Izraela.

Pa ipak, bivša predsjedavajuća Zastupničkog doma pridružila se grupi od više od 100 članova svoje stranke u podršci prekidu vojne pomoći, tvrdeći da Amerikanci zahtijevaju kraj trajnog ciklusa rata.

Njen glas odražavao je političku stvarnost koju demokratski lideri više ne mogu ignorisati: baza stranke se suštinski promijenila, a stare pretpostavke o Izraelu više ne podrazumijevaju automatsku lojalnost. Transformacija se gradila godinama, ali izraelski rat u Gazi postao je odlučujuća prekretnica, piše Al Jazeera.

Mnogo prije sukoba, mnogi demokrati osjećali su nelagodu zbog neumoljivog širenja naselja, propasti smislenog mirovnog procesa i saveza izraelskog premijera Benjamina Netanyahua s krajnje desničarskim strankama koje su bile neprijateljski raspoložene prema palestinskoj državnosti.

Gdje ide supersila

Deklaracija o nezavisnosti 1776. godine: Deklaracija o abdikaciji 2026.

Izrael se u mislima demokrata mijenjao od nezamjenjivog saveznika do političkog i moralnog tereta.

Gaza je iz temelja promijenila raspravu. Neviđeno razaranje i patnja civila – emitovani u stvarnom vremenu putem društvenih mreža – pretvorili su godine tihe nelagode u jasan zahtjev za odgovornost.

Transformacija nije započela u Kongresu – započela je na univerzitetskim kampusima. Od najranijih sedmica izraelskog rata u Gazi, studentski organizatori pojavili su se kao moralna i politička avangarda pokreta koji je doveo u pitanje decenije dvostranačke ortodoksije.

Kampovi, predavanja i demonstracije proširili su se sa Univerziteta Columbia na istočnoj obali do UCLA na zapadnoj, transformišući Gazu od udaljenog vanjskopolitičkog pitanja u jedno od ključnih unutrašnjopolitičkih pitanja s kojima se suočava nova generacija.

Ono što je započelo kao aktivizam na kampusu brzo se razvilo u širu generacijsku pobunu protiv tradicionalnog pristupa Demokratske stranke Izraelu.

Umjesto da prepozna dubinu te promjene, veći dio demokratskog establišmenta odabrao je konfrontaciju umjesto angažmana. Mnogi stranački lideri branili su agresivne represije protiv studentskih protesta.

Novi vjetrovi

Palestina mijenja pravila američke unutrašnje politike

Slike mirnih demonstranata koji su hapšeni, suspendovani i prisilno uklonjeni uvjerile su mnoge mlađe birače da su demokratski lideri više zainteresovani za očuvanje zastarjelog konsenzusa o vanjskoj politici nego za slušanje vlastite baze.

Političke posljedice bile su značajne. Represije su okončale proteste sjedenjem, ali nisu obnovile jedinstvo stranke; ubrzale su otuđenje mlađih i progresivnih birača, slabeći entuzijazam u ključnim demokratskim izbornim jedinicama.

Na izborima 2024. godine ta nepovezanost postala je očigledna. Demokrati nisu samo izgubili predsjedničku trku već i nekoliko mjesta u Kongresu, izgubivši kontrolu nad Senatom.

Iako Gaza nije bila jedini problem, postala je jedan od najjasnijih primjera onoga što se događa kada stranački establišment potcijeni duboku generacijsku promjenu. Umjesto da uguši pokret, pokušaj njegovog suzbijanja ubrzao je unutrašnje obračune Demokratske stranke s Izraelom.

Ovogodišnji izborni ciklus samo je potvrdio tu lekciju. Progresivni kandidati pobijedili su aktuelne kandidate otvorenim odbijanjem bezuslovne vojne pomoći i odbijanjem donacija za kampanju od utjecajnih proizraelskih organizacija. 

Prezreni Izrael

Hoće li Donald Trump postati posljednji cionistički predsjednik Amerike?

Te pobjede pokazuju da kritikovanje politike izraelske vlade više nije izborna prepreka u mnogim demokratskim predizborima – postala je politička prednost.

I na državnom i na saveznom nivou, demokratski parlamentarci sve više govore o uslovima, odgovornosti, poštovanju međunarodnog prava i strateškoj rekalibraciji – konceptima koji su nekada bili ograničeni na margine rasprave.

Pitanje više nije treba li Izrael primati američku podršku, već koji uvjeti trebaju pratiti tu podršku i treba li Izrael ostati izuzet od standarda koje Washington primjenjuje na druge saveznike.

Rezultat je najznačajnije političko prestrojavanje oko Izraela u jednoj generaciji. Kongres još uvijek ima glasove za očuvanje vojne pomoći. Ono što više nema jeste dvostranački konsenzus koji je nekada takvu podršku činio politički automatskom i praktično nedodirljivom.

Važnost prošlosedmičnog glasanja ne leži u njegovom neposrednom zakonodavnom efektu, već u onome što je otkrilo o budućem smjeru američke politike.

Implikacije za Izrael potencijalno su historijske. Decenijama su uzastopne izraelske vlade gradile svoju strategiju nacionalne sigurnosti na pretpostavci da će američka vojna pomoć i diplomatska podrška ostati dvostranačke i uglavnom bezuvjetne.

Šta se dešava

Puca li savez: SAD su sve za Izrael, pružaju mu odbranu, tehnologiju, diplomatski položaj

Milijarde dolara američke vojne pomoći finansirale su napredne borbene avione, sisteme raketne odbrane, precizno navođenu municiju i zajednička vojna istraživanja koja podupiru kvalitativnu vojnu prednost Izraela. Ako dvostranački konsenzus nastavi slabiti, ta pretpostavka možda više neće važiti.

Buduće demokratske administracije ili Kongres u kojima dominiraju demokrati možda neće u potpunosti ukinuti vojnu pomoć, ali sve je vjerovatnije da će je usloviti zaštitom civila, obuzdavanjem ilegalnih naselja, humanitarnim pristupom ili poštivanjem međunarodnog prava.

Izrael bi izgubio ne samo sigurnost koja je garantovala dugoročno vojno planiranje, već i političku garanciju da će ga Washington automatski zaštititi od rastućeg međunarodnog pritiska. Izraelske vlade bi sve više morale vagati političke posljedice svojih postupaka uz vojne budžete.

U tom smislu, erozija dvostranačke američke podrške mogla bi se pokazati jednim od najznačajnijih strateških izazova s kojima se Izrael suočava decenijama – ne zato što savez prestaje, već zato što postaje uslovljen.

Bez obzira na to prepoznaju li to izraelski lideri ili ne, političko tlo ispod odnosa SAD-a i Izraela se promijenilo – a politički temelji, jednom kada počnu erodirati, mogu nestati mnogo brže nego što su izgrađeni.