Američki neokonzervativni krugovi sve glasnije tvrde da je aktuelni mirovni prijedlog administracije Donalda Trumpa posljednja šansa za Ukrajinu. U njihovoj interpretaciji više nema prostora za diplomatske iluzije ni strateške zablude. Rat se može završiti jedino konkretnim dogovorom, a ne govorima, emotivnim apelima ili moralnim pozicioniranjem. Stoga se tvrdi da je ovaj prijedlog, ma koliko nesavršen bio, jedini put ka okončanju najvećeg evropskog rata od 1945.
Ono što se često zanemaruje u političkoj buci oko plana jeste činjenica da sporazum ispunjava osnovni cilj. Završava rat i garantuje da Ukrajina opstane kao suverena država. Uz to Washington nudi sigurnosne garancije najvišeg nivoa koje je Kijev realno mogao očekivati od Zapada. Paket uključuje značajnu finansijsku pomoć za obnovu, ulaganja u infrastrukturu i mehanizme koji bi stabilizovali ključna područja poput nuklearne sigurnosti i izvoza hrane. Sve to predstavlja opipljiv napredak u odnosu na dugotrajan i iscrpljujući rat.
Ipak niko ne poriče da je sporazum asimetričan. On jasno ide u korist strane koja je na terenu u prethodne tri godine ostvarivala strateške pomake. Ukrajina bi morala da odustane od nade u članstvo u NATO-u, Rusiji bi se priznali teritorijalni dobici, a Moskvi bi se otvorio put za povratak u međunarodne institucije, uključujući i potencijalni povratak u G8 nakon ublažavanja sankcija. Drugim riječima mirovni uvjeti predstavljaju priznanje realnosti na bojnom polju.
Zašto onda baš ovaj prijedlog i zašto sada? Mnogo će se govoriti o Trumpovom odnosu prema Zelenskom ili njegovoj navodnoj simpatiji prema Putinu, ali ključni faktor je jednostavniji. Vrijeme radi protiv Ukrajine. U prvim fazama rata manevrisanje, brzina i elan koristili su Kijevu. No kako je sukob prerastao u rat iscrpljivanja, prednost se pomjerila ka Rusiji, koja raspolaže većim brojem ljudi, jačom industrijom i većom tolerancijom na dugotrajne gubitke. U međuvremenu je ukrajinska demografija razorena, energetska infrastruktura pretrpjela ogromne štete, zapadne zalihe opreme se smanjuju, a finansijska pomoć postaje sve nesigurnija.
Dodatni udar na poziciju Kijeva dolazi iznutra. Najnovija korupcijska afera, u kojoj su visoki zvaničnici povezani s navodnim pranjem više od 100 miliona dolara iz državne nuklearne kompanije, otvara ozbiljna pitanja o povjerenju, kapacitetima i političkoj stabilnosti. Sve ovo zajedno slabi ukrajinski pregovarački položaj.
Bolji sporazum mogao se postići ranije. U proljeće 2022, nakon ukrajinskih pobjeda kod Kijeva, Harkiva i Hersona, postojala je realna šansa da se pregovara iz pozicije snage. Istanbulskim nacrtom predviđala se ukrajinska neutralnost, ali uz potpuno rusko povlačenje na linije prije invazije i odvojeni proces za rješenje pitanja Krima. Taj trenutak nije iskorišten jer je Zapad tada vjerovao da je strateška pobjeda nad Rusijom nadohvat ruke.
Od tada su se stvari preokrenule. Ukrajinska ofanziva 2023. nije slomila ruske linije. Gubici su bili teški, zapadni tenkovi i oklop nisu mogli probiti ukopane odbrane bez kontrole vazduha, a nedostatak municije i vojnika rastao je iz mjeseca u mjesec. Ni govornice, ni sankcije, ni simbolička podrška nisu promijenile osnovne realnosti.
Iz perspektive američke administracije koja tvrdi da stavlja Ameriku na prvo mjesto, rat troši američke zalihe, energiju i politički fokus, dok zanemaruje druge globalne izazove. Završetak rata omogućio bi Washingtonu da preusmjeri pažnju na domaće prioritete i širu strategiju umjesto da konstantno reaguje na krize u evropskom susjedstvu.
