Dok se bosanskohercegovačkoj javnosti, po ko zna koji put, oči mažu međustranačkim prepucavanjima, iza zavjese se odvija  važna transformacija međunarodnog prisustva u Bosni i Hercegovini. Odlazak Christiana Schmidta, koji je bio cilj ne samo domaćih aktera već i, sve je očitije, američke administracije, otvorio je Pandorinu kutiju unutar samog Vijeća za implementaciju mira (PIC). Posljedica nije samo kadrovski vakuum na čelu OHR-a, već i strateško odgađanje rješavanja ključnog pitanja za budućnost ove zemlje – pitanja državne imovine. Privremeno rješenje postalo je nova, dugoročna realnost, a cijenu plaća država čija je imovina i dalje talac velikih igara.

Državna imovina: Kolateralna šteta tihog puča u PIC-u

Pitanje državne imovine godinama je označavano kao "posljednji i najvažniji" uslov za zatvaranje OHR-a. Američka diplomatija, posebno u posljednje dvije godine, insistirala je na hitnosti njegovog rješavanja. Taj pritisak nije bio apstraktne prirode, imao je vrlo konkretan ekonomski i geopolitički motiv – deblokadu projekta Južne plinske interkonekcije. Ovaj projekat, ključan za energetsku diverzifikaciju i smanjenje ovisnosti o ruskom plinu, direktno je vezan za zemljište u vlasništvu države preko kojeg bi gasovod trebao proći. Zabrana raspolaganja državnom imovinom, nametnuta od strane ranijih visokih predstavnika, postala je prepreka ne samo za ovaj strateški projekat, već i za brojne druge strane investicije.

Međutim, otkako je postalo jasno da se Schmidtov mandat bliži kraju, a naročito nakon što je njegov zamjenik, Amerikanac Louis Crishock, preuzeo funkciju vršioca dužnosti, pritisak je magično nestao. Odjednom, hitnost više ne postoji. Tema državne imovine potisnuta je u drugi plan, a kao neformalno objašnjenje nudi se teza da se "čeka ishod Općih izbora". Ovo je, u najmanju ruku, naivno objašnjenje. Stvarni razlog leži u činjenici da je Washington ostvario svoj primarni, prešućeni cilj – uklanjanje nepredvidivog i, za njihove interese, nedovoljno efikasnog Christiana Schmidta.

Rješavanje pitanja državne imovine zahtijevalo bi upotrebu bonskih ovlasti i otvaranje nove fronte sa vlastima iz entiteta Republika Srpska, što bi zakomplikovalo pažljivo planiranu "tihu tranziciju" na čelu OHR-a. Američka administracija procijenila je da je stabilizacija kontrole nad samom institucijom OHR-a važnija od hitnog rješavanja imovine. Time je ovo krucijalno državno pitanje postalo kolateralna šteta unutrašnjih prestrojavanja unutar međunarodne zajednice, a Južna interkonekcija će, po svemu sudeći, sačekati neka stabilnija vremena – ili nekog poslušnijeg visokog predstavnika.

Schmidtov odlazak i transatlanticni raskol: Ko upravlja krizom?

Odlazak Christiana Schmidta nije bio rezultat pritiska Milorada Dodika ili Moskve, kako se to u javnosti često pojednostavljeno predstavlja. Njegova smjena bila je tiha operacija u kojoj su se interesi dijela domaćih aktera poklopili sa strateškim ciljevima Sjedinjenih Američkih Država. Jednom kada je taj cilj postignut, na dnevni red je došlo pitanje nasljednika, koje je razotkrilo duboke pukotine unutar zapadnog bloka.

Održane su dvije sjednice Upravnog odbora PIC-a na kojima se, umjesto očekivanog konsenzusa, dogodio diplomatski debakl. Na stolu su se našla tri imena, a svako je predstavljalo interese različitih sila:

Antonio Zanardi Landi: Iskusni italijanski diplomata bio je zajednički kandidat Sjedinjenih Država i Italije. Njegov profil sugerisao je kontinuitet umjerenijeg, manje intervencionističkog pristupa.

René Troccaz: Francuski diplomata bio je favorit osovine Pariz-Berlin, uz podršku još nekih evropskih prijestolnica. Njegova nominacija signalizirala je želju Evrope da preuzme vodeću ulogu u BiH i da OHR zadrži snažniji, aktivniji profil.

Christopher Geidt: Britanski diplomata, kratko spomenut u kuloarima, bio je probni balon Londona, ali je njegova nominacija brzo povučena uvidjevši da za nju ne postoji šira podrška.

Nedostatak dogovora nije samo puko neslaganje oko imena. To je fundamentalni sukob vizija o budućnosti Bosne i Hercegovine i ulozi OHR-a. Da li OHR treba ostati moćan protektorat koji aktivno koristi bonske ovlasti, kako to priželjkuju neke evropske zemlje, ili se njegova uloga treba svesti na tihu, gotovo nevidljivu superviziju, što je očigledno američki cilj?

U tom raskolu, na scenu stupa Louis Crishock. Njegovim imenovanjem za v.d. visokog predstavnika desio se historijski presedan – prvi put od 1995. godine, na čelu OHR-a, makar i u privremenom statusu, nalazi se jedan Amerikanac, a ne Evropljanin. "Privremeno rješenje" koje se sve manje spominje postaje de facto stanje. Amerikanci su time dobili ono što su htjeli: kontrolu nad uredom bez potrebe za teškim pregovorima u PIC-u, dok se iscrpljujuća debata o tome ko imenuje visokog predstavnika – Vijeće sigurnosti UN-a ili PIC – polako gasi sama od sebe. Washington je, de facto, preuzeo OHR.

Budućnost ove institucije sada se nazire. Ko god da na kraju bude imenovan za stalnog visokog predstavnika, ili ukoliko Crishockov mandat bude produžen u nedogled, njegov profil i način djelovanja bit će unaprijed definisani. To će biti uloga "tihog, neupadljivog i nevidljivog" upravitelja. Jedina velika tema koja će formalno ostati pred njim bit će državno-pravno rješenje pitanja imovine. Sve ostalo – od izbornih reformi do funkcionalnosti institucija – utopit će se u sivu zonu diplomatske nevidljivosti i prebaciti na pleća domaćih političara.

Bosna i Hercegovina tako ulazi u eru američkog interregnuma – perioda međuvlašća u kojem je stari model upravljanja demontiran, a novi se uspostavlja daleko od očiju javnosti. Pitanje je samo da li će domaći politički akteri shvatiti pravila nove igre ili će nastaviti da se bore u starim, prevaziđenim bitkama.