Dan uoči održavanja “Povorke ponosa” prije tri godine u Sarajevu neki novinari i samozvani društveni analitičari tim su povodom izjavili kako “Sarajevo sutra polaže civilizacijski ispit”. Ovako smjela izjava, naravno, otkriva aroganciju onih koji su je plasirali u javnost, ali i njihovo veliko neznanje. Naime, svjesno ili nesvjesno, poimanje civilizacije sveli su na javnu promociju jedne partikularne vrste “prava”, a Sarajevu nametnuli novo testiranje već toliko puta potvrđene tolerancije. Njih ne zanimaju višestoljetna međuvjerska, međuetnička i međureligijska saradnja i uvažavanje, ono što nije nestalo u gradu ni prije, ni za vrijeme, niti nakon Opsade i Agresije. Ne tako davno ovakve pojave smatrale bi se svugdje u svijetu položenim civilizacijskim ispitom.
Sarajevo je tu vrstu ispita položilo i u vrijeme svjetskih ratova, ne samo tokom opsade. S takvom izjavom o “civilizacijskom” ispitu fanatični pobornici “parada” dokazuju da se u njihovom slučaju radi o dogmi, pa i o nekoj religiji, ovaj put izjednačenoj sa samom “civilizacijom”. Po nekakvoj njihovoj “logici”, sve prethodne tradicije postaju manje važne ili nevažne pred ovom novom religijom, odnosno novom civilizacijom. Svi prethodno položeni ispiti padaju u vodu.
Nisu oni spominjali neke stvarne ispite koje Sarajevo treba da položi, da riješi brojne probleme i nedostatke koje grad ima. Ne spominju, recimo, sarajevski problem s bespravno izgrađenom infrastrukturom, zagađenost parkova i šuma, prljavštinu, prometnu zakrčenost kolima, korupciju, javne manifestacije militantnog jugokomunizma s JNA oznakama, političku snishodljivost prema ideologijama koje su razarale grad i državu, opasno visoku brojnost kladionica uz ovisnost o njima i tako dalje. Ne, to za njih ide skupa s “civilizacijom”, valjda.
OD MULTIKULTURALIZMA DO “MULTIEVANGELIZMA”
Onda se kao “biber po pilavu” pojave novi prozivači Sarajeva za nepostojeću dogmatsku netrpeljivost, a to su oni koji spočitavaju Sarajevu izmišljeni nedostatak “božićne” atmosfere, Djeda Mraza i novogodišnjeg ambijenta. Uporno se godinama spominje neka “vjerska nesnošljivost” u Sarajevu, potencirana od onih koji ne žele vidjeti kako se ta vrsta prozivke treba uputiti nekim drugim mjestima u Bosni i šire po Balkanu, mnogo prije nego Sarajevu. Potom se desi nova potvrda koliko je velika sarajevska trpeljivost po pitanju religijskih dogmi.
Već niz godina, osim standardnih i svima poznatih vjerskih doktrina i tradicija koje opstaju u Sarajevu, dakle islamske, pravoslavne, katoličke i hebrejske, više sekti i manjih kultova djeluje u gradu, ali i dobro organiziranih međunarodnih pokreta, među kojima ima raznih crkvenih denominacija. One su, uglavnom, pristigle sa Zapada, konkretno iz SAD-a, nemaju mnogo sljedbenika u Bosni i Hercegovini, ali imaju dosta fondova i materijalnih sredstava za iznajmljivanje službenih prostora, za registraciju, za vozila, opremu, odjeću, tehnologiju... Neke od njih već su najmanje nekoliko decenija u gradu.
Mnogi ne znaju da u Sarajevu godinama djeluje i poznata mormonska crkva porijeklom iz američke savezne države Utah. Ipak, možda najaktivniji jesu američki i evropski evangelisti. Oni prave svoje brošure, promotivne natpise, dijele ih stanovnicima Sarajeva, a povremeno drže i javne propovijedi, bilo u nekom iznajmljenom zatvorenom prostoru ili na ulicama.
Propovijednik Phillip Blair ometao je “paradu ponosa” na Novom Zelandu
U SAD-u je registrirano više stotina različitih crkvenih organizacija. Neke su od njih manje djelotvorne, a neke uspješno šalju misionare po cijelom svijetu. Jedna od takvih evangelističkih ustanova zove se “Torch of Christ”, iliti “Baklja Isusova”.
Njihov sljedbenik, mlađi čovjek po imenu Philip Blair, protekle je zime s elektronskim mikrofonom i zvučnikom na sav glas usred dana slobodno vršio crkvenu propovijed od Baščaršije prema Marindvoru. Mladi Amerikanac upadljivo glasno pozivao je na engleskom jeziku sve oko sebe da prihvate “Isusa Krista kao spasitelja, kao sina Božijeg”, uz poznate prateće recitale crkvene propovijedi. S njim je išla djevojka koja je sve to snimala kamerom, a taj se snimak pojavio i na YouTube grupi “Torch of Christ”. Ispod snimka je napisano – “Muslims accuse Christian preacher of provocation outside mosque in Sarajevo”, odnosno – “Muslimani optužuju kršćanskog propovjednika za provokaciju ispred džamije u Sarajevu”.
Naslov je, dakle, dovoljno sugestivan da bi privukao one koji su željni snimaka “netolerantnih muslimana po Sarajevu”. Ipak, moguće da su takvi ostali pomalo razočarani.
Mladi propovjednik jeste prekinut u svom upadljivom nastupu ispred Havadže Duraka džamije na Baščaršiji. Nekoliko momaka, što su pažljivo slušali njegovo glasno propovijedanje, obratilo mu se na engleskom jeziku s objašnjenjem da je možda provokativna toliko glasna “evangelizacija” ispred same džamije, te da bi to trebao raditi drugdje ili dalje od džamije na nekom trgu, ili ispred crkve. Blair i njegova snimateljica pojasnili su kako oni poštuju druga uvjerenja i da nisu tu snimali zbog džamije nego naprosto zbog otvorenog prostora.
Unatoč kršćanskom zanosu u svojim govorima, Blair se ipak pozvao na sekularne zakone rekavši momcima da u Bosni postoje sloboda govora u javnosti, demokratija i slično. Poslije još nekoliko minuta razgovora i brzinske razmjene tema o teologiji, vjerskoj demografiji današnje Bosne, u prijateljskom tonu su se razišli. Blair je prošetao Saračima do Ferhadije skupa s kamerom, mikrofonom i zvučnikom, nastavljajući glasnu propovijed na engleskom jeziku. Provlačio se među mnoštvom prolaznika i niko mu se više nije obratio, iako je prilično glasno vikao, s dosta zanosa.
Upućeniji u američki evangelizam možda prepoznaju u ovome raskošno bogate luteranske pastore koje neki nazivaju “televangelisti”, jer drže propovijed na specijalnim TV kanalima koje prate milioni gledatelja. Oni znaju biti teatralni u nastupima, s dosta glumačkih pokreta pri izvikivanju biblijskih citata. U Americi su umreženi s političarima i bankarskim lobijima. Dovoljno su imućni da šalju misionare po svijetu. Blair i njegova snimateljica mogli bi biti među takvima, iako na prvi pogled ne djeluju bogataški.
Mada propovijedaju skromnost, oni putuju po svijetu, držeći javne propovijedi u brojnim državama i gradovima. Skupa s opremom i uređivanjem YouTube kanala, ovakva putovanja ipak iziskuju znatan novac.
Prije tri godine boravili su u Ukrajini, na ulicama Kijeva, iz istih razloga. U Sarajevu su proveli nekoliko dana i napravili više snimaka. Na jednom od njih neko je doviknuo “Allahu ekber”. To je bila jedina verbalna teološka “konfrontacija” koju su doživjeli, ako se i to može nazvati nekim posebnim kontriranjem. Na svaku uličnu (očekivanu) reakciju samo bi Blair uzvratio s “God bless you”.
Osim u Sarajevu, proputovali su još malo po Balkanu praveći ovakve snimke u Prištini, Beogradu, Zagrebu. U većini ovih mjesta Blair je glasno poručivao toj državi ili tom gradu “repent!”, odnosno “pokajte se”. Naprimjer, u Sarajevu je ispred BBI centra završavao propovijed glasno vičući “repent, Sarajevo”.
Pokajanje na koje poziva, treba naglasiti, odnosi se na dogmatski doživljaj Isusa po njegovom viđenju, ne na druge stvari zbog kojih se neko mjesto ili neka zemlja trebaju zaista pokajati.
SOCIOPOLITIČKA “PRILAGODBA”
Na sarajevskim ulicama napravio je nekoliko različitih snimaka s istom vrstom propovijedanja, ali je i ovdje, jednako kao i u nekim drugim državama i gradovima koje je posjetio, naglašavao i specifičnosti vjerskog naslijeđa većinske populacije. Tako je u Sarajevu uzviknuo i klasičnu crkvenu doktrinu “da Isus nije samo poslanik nego i Božiji sin, odnosno utjelovljeni Bog”, istaknuvši da mu je jasna razlika u odnosu na islamsko poimanje Isusa, odnosno Isaa, a. s. Na beogradskim ulicama prošao je pored neke procesije SPC-a na kojoj su prisutni nosili mnoštvo ikona i zastava, što je iskoristio kao povod za naglašavanje kako je to suprotno biblijskom vjerovanju, te da ikone i kipovi nisu sredstvo spasenja ili približavanja Bogu nego vode idolatriji i tako dalje. Ipak, djelovalo je kao da niko nije primijetio njegovu opasku.
Prilikom svog ranijeg gostovanja u Palestini, i iste vrste performansa u Jerusalemu, doživio je možda i više kontrareakcija nego drugdje. Nekoliko ortodoksnih rabina ga je prekidalo, dobacivalo mu, a bilo je i vulgarnih vrijeđanja na teološkoj osnovi njemu upućenih. Zbog tamošnje klime, to jest velikih vrućina, Blair je nastupio u majici kratkih rukava pa mu se mogla vidjeti neka moderna tetovaža iznad lakta, što je pokazalo kako se ipak radi o tipičnom američkom mladiću koji možda prolazi kroz neku identitetsku krizu. Ali dobro, to je njegova stvar.
Što se tiče Sarajeva, položen je još jedan ispit vjerske snošljivosti u javnom prostoru. Nakon toliko nametnutih testova ove vrste, kroz toliko godina trpeljivosti i sociološkog (ne)snalaženja, Sarajevo i dalje pada na nekim drugim ispitima, ali ne i na onima koji se odnose na raznolikost doktrina u malom tijesnom prostoru. To se ne odnosi samo na klasična vjerska i religijska uvjerenja nego na svjetonazore općenito.
London je internacionalno poznat po čuvenom Hyde parku, u kojem svako može držati glasne govore, bilo vjerske ili svjetovne. Sarajevo se s Philipom Blairom nakratko pretvorilo u domaću verziju Hyde parka.
Jedna Blairova kolegica boravila je prije tri godine u Mostaru s istom “misijom”. Sredovječna Amerikanka, izvjesna Angel Cummings, nije bila pažljiva kao on, nego je ispred jedne mostarske džamije propovijedala evangelizam toliko bučno da je bila blizu vrištanja. Najprije je pokušala nadjačati ezan s munare svojim pjevanjem crkvenih pjesama, od čega je nastao snimak. Drugi snimak bio je s “interakcijom”. Na njemu se vidi kako pravi sumanute pokrete uz gospel muziku sa svog džepnog razglasa. Nekoliko mladića izašlo je iz džamije i uljudno ju zamolilo da ili prestane ili stiša muziku, što je ona spremno dočekala kao povod za raspravu. Nije se samo na tome zadržala, nego je prisutnima na engleskom jeziku govorila kako je “njihov Bog mrtav” te da trebaju prihvatiti “Jesus the savior”. Momci su otrpjeli njeno izazivanje pa je nakon kraće rasprave pristala stišati muziku. Oni su se vratili u harem džamije, a Cummings je u kameru govorila kako ide da potraži kršćane jer “mora da ih ima negdje u ovoj zemlji”, završavajući tim tragikomičnim riječima svoju mostarsku predstavu. Prođe tako i Mostar svoj dio nametnutog “ispita”.
