Dok se javnost u rano proljeće 2026. godine naslađivala prizorima oborenih američkih lovaca F-35 i pougljenjenih radara diljem Bliskog istoka, slaveći iransko primirje kao krunski dokaz američke imperijalne jalovosti, prava se istina, po običaju, valjala daleko od očiju ostrašćene svjetine. Narativ o iranskom ratu kao "vojnom fijasku" Sjedinjenih Američkih Država tek je puka tlapnja za naivne umove. Nije posrijedi nikakav izolirani sukob, već minuciozno režirana dimna zavjesa, brutalno zlokoban paravan za oružanu pljačku globalnih energetskih resursa.

Kako to pronicljivo i bez dlake na jeziku dekonstruira nezavisni novinar Richard Medhurst u svom dokumentarcu "The Petrogas-Dollar: The Secret US Strategy Behind the Iran War", mi zapravo ne svjedočimo sutonu američke moći. Naprotiv, užasnuto promatramo njenu najopakiju mutaciju. U jedva devedeset dana, Amerika je svukla ruho tradicionalnog imperija i bestidno navukla odoru "gusarske države". Njen proklamirani cilj više nije jalovo održavanje stabilnosti i takozvanog "poretka zasnovanog na pravilima". Njen je usud sada goli kanibalizam – proždiranje vlastitih saveznika i rivala kako bi se iz te krvi porodio novi, apsolutni hegemon: Petrogas-dolar (ili LNG dolar).

Opelo za "poredak zasnovan na pravilima" i trijumf monopola nad zgarištima

Da bismo uopće dokučili mehaniku ove geopolitičke otimačine, valja nam amputirati sve ono što su nas desetljećima učili o Petrodolaru. Stari je sistem počivao na stabilnosti i američkoj ovisnosti o arapskoj nafti ili Karterovoj doktrini; svaki bi začepljeni tjesnac ili skok cijena izazivao znojnu paniku u Washingtonu. Danas su, međutim, Sjedinjene Države suvereni gospodar i izvoznik nafte, plina i LNG-a (tečnog prirodnog plina) broj jedan u svijetu. Hormuški tjesnac za njih više nije ahilova peta – on je postao ubojita batina.

U sferama visoke financijske alhemije i srozanog međunarodnog prava, Washington sada ordinira po jednoj novoj, perverznoj logici: visoke cijene energenata danas bildaju američki dolar, dok zlato proživljava svoj najstravičniji krah u posljednjih četrdeset godina. Čemu to? Jer su stratezi preko bare spoznali surovu istinu – makar bili i prvi, apsolutni monopol zahtijeva da se konkurenciji prereže grkljan.

Tu se raspršuje ona ofucana iluzija da Amerika bdije nad globalnom slobodnom trgovinom. Umjesto toga, ona je s predumišljajem razara. Washington ciljano kreira "monopol nad zgarištima", gdje planskim uništavanjem tuđe infrastrukture osigurava da jedina vitalna žila kucavica na planeti ostane ona pod njihovom čizmom. Evropski su saveznici prvi osjetili oštricu ovog biča. Prinuđeni su, baš kao u onom zlodjelu oko Sjevernog toka, gutati preskupi američki LNG umjesto jeftinog ruskog plina. Energenti su tako postali ultimativna batina za nasilnu reindustrijalizaciju Amerike, a sve preko leđa emaskulirane i osiromašene Evrope.

Devedesetodnevni blietzkrig koji je paralizirao planetu

Ono što se odigralo u prva tri mjeseca ogledalo je energetskog blickriga. Ostavimo li po strani jalovu diplomatsku frazeologiju, američka duboka država povukla je poteze koji zlokobno prizivaju najmračnije epizode hladnoratovskih harangi.

Preko ukrajinskog posrednika osakaćena je ruska naftna kičma, tankeri i rafinerije. Na južnoj hemisferi, u nesretnoj Venecueli, izvedena je klasična razbojnička otimačina najvećih svjetskih rezervi, garnirana kidnapiranjima i likvidacijama tamošnjeg političkog vrha. Na Bliskom istoku, pod okriljem noći tiho su usisana plinska polja u Siriji i obalnom pojasu krvlju natopljene Gaze. Svaki od ovih brutalnih poteza tek je kamičak u jedinstvenom mozaiku čija je ultimativna svrha dekapitacija bilo kakve alternative američkom LNG-u. Iran je u toj krvavoj slagalici poslužio isključivo kao okidač za nasilno zaposjedanje ključnih globalnih uskih grla (chokepoints) pomorske trgovine.

Giljotiniranje BRICS-ovog energetskog Puta svile

Ovdje nabasavamo na ključnu makrogeopolitičku zabludu. Zapadni apologeti i pro-multipolarni zanesenjaci podjednako su upali u stupicu, tumačeći prekid vatre u Iranu kao američki uzmak ili diplomatski debakl. Realpolitika je, nažalost, mnogo surovija: rat u Iranu za Washington je bio dobijen već u prvih trideset dana.

Zašto? Naprosto zato što trijumf čizmom na tlu nikada i nije bio namjera. Nakanjeno je bilo posijati dovoljno kaosa ne bi li se trajno osakatio kineski dotok katarskog plina i bliskoistočne nafte. Američki su arhitekti užasa uspjeli presjeći gotovo trećinu kineskog energetskog krvotoka. Samo primirje je, u tom kontekstu, tragično irelevantno jer je strateški cilj ispunjen – Kina je pribijena uza zid, a BRICS-ov energetski Put svile pretrpio je brutalnu giljotinu.

Multipolarni svijet, o kojem tako sneno maštaju u Moskvi, Pekingu i Teheranu, ne može disati ukoliko njegove arterije presuše. Washington je besramno demonstrirao da je spreman odšetati do same ivice Trećeg svjetskog rata – ne da bi tenkovima osvajao pustinje, već da bi uspostavio ekonomsku i energetsku strangulaciju koja svaku pomisao na dedolarizaciju u startu davi u kolijevci.

Sljedeći čin Petrogas-dolara okovan je ledom

I dok je pažnja svijeta i dalje prikovana za krvavi pijesak Bliskog istoka i venecuelanske prašume, ledeni pogled američkog orla već strijelja prema sjeveru. Imajući u vidu krvoločne presedane uspostavljene u Iranu i Venecueli, sljedeća faza ekspanzije Petrogas-dolara neće se odigravati u vrelini pustinje, već u arktičkom ledu.

Grenland tako postaje novi epicentar tuge. Pod ciničnom egidom "sigurnosne intervencije" i tobožnje zaštite arktičkih ruta, Washington temeljito priprema teren za tihu okupaciju najvećeg otoka na svijetu. Grenlandski gambit završni je udarac teškim maljem – preuzimanje apsolutne kontrole nad arktičkim resursima i sjevernoatlantskim rutama kako bi se spriječilo da Rusija i Kina ikada uspostave alternativne trgovačke pravce koji bi zaobišli američku carinu. Stavljanjem Grenlanda pod svoju šapu, Amerika zatvara čelični obruč svoje sjevernoatlantske energetske tvrđave, čineći bilo kakav neovisan protok roba prema Evropi ili iz nje fizički neizvodivim.

Mamurluk u svijetu pirata

Ono što Richard Medhurst posve tačno imenuje "oružanom pljačkom", a što se nesmiljeno odvija pred našim očima, zapravo je pregorka pilula realpolitike koju mnogi ovdašnji analitičari iz svoje konformističke lijenosti još uvijek odbijaju progutati. Živimo u epohi u kojoj su konvencionalni ratovi svedeni na puke pozorišne kulise za korporativni terorizam pod visokim državnim pokroviteljstvom.

Sjedinjene Američke Države bacile su kocku i prešle Rubikon. Nudeći svojim vazalima, baš kao i rivalima, zlokobni ultimatum – ili kupujte naš preskupi LNG ili ćete se smrznuti u mraku vlastite razorene infrastrukture – Washington je konačno skinuo masku. Poredak zasnovan na pravilima je mrtav, a na njegovim zgarištima sada pleše nova, do zuba naoružana gusarska država, sa suverenim monopolom nad polomljenim i poniženim svijetom. Protivnici multipolarnosti zlurado likuju, dok bi zagovornici BRICS-a morali pod hitno spoznati jednu bolnu istinu: da biste uopće gradili novi svijet, prvo morate naučiti kako da ga odbranite od onih koji su bez treptaja spremni zapaliti cijelu planetu samo da bi vam na kraju prodali kantu vode po cijeni suhoga zlata.