Banana ratovi jesu naziv za historijski period prve polovine 20. stoljeća, kada su Sjedinjene Američke Države sprovodile čitavu seriju krvavih intervencija u državama Centralne Amerike kako bi zaštitile i promovirale ekonomske i političke interese u dijelu svijeta koji su, u skladu s Mo nroevom doktrinom, smatrale isključivo vlastitom sferom utjecaja. Iako je fokus američkog interesa bio tek otvoreni Panamski kanal, niz okolnih država iskusio je decenije nestabilnosti, pučeva i vojnih intervencija izazvanih željom SAD-a da po svaku cijenu očuvaju globalni monopol vlastitih kompanija, poput “United Fruit Company” i “Standard Fruit Company”, na izvoz voća, prije svega banana. Ove dvije kompanije nisu posjedovale samo ogromne plantaže već i kompletnu infrastrukturu, poput željeznica, cesta i luka, koja je omogućavala izvoz, te su praktično kontrolirale ekonomije siromašnih centralnoameričkih država koje su bile ovisne o bananama kao što su danas mnoge države ovisne o nafti. Samim tim, ove su kompanije prevratnički i subverzivno djelovale te usmjeravale političke procese u ovim centralnoameričkim državama u namjeri da na vlasti uvijek budu političke snage koje će raditi u skladu s njihovim interesima. Ukoliko im to ne bi pošlo za rukom, pogotovo ukoliko bi se pojavila neka ozbiljna suverenistička politička opcija koja je željela voditi politiku u skladu s interesima vlastitog naroda, slijedila bi vojna intervencija američkih marinaca. Otuda i potječu nazivi “banana ratovi”, “banana država” te “banana demokratija”.

Sve bi ovo bila tek zanimljiva historijska crtica s druge strane planete da nije neprijatnog, ali svima očitog trenda svojevrsne “bananizacije” američke politike spram Bosne i Hercegovine, naročito bošnjačkog naroda. Svi simptomi neokolonijalizma su tu: Subverzivno uplitanje u unutrašnje političke odnose, kreiranje vlastitih političkih projekata, promoviranje i sponzoriranje političkih klijenata, organizaciona i logistička podrška u cilju stvaranja političkih koalicija, kooptiranje i finansiranje medija i novinara koji će agitirati i propagandno djelovati, grubo interveniranje u javni prostor, nametanje vlastitih narativa, pokušaj oblikovanja političkog diskursa, zahvati u kulturu... Lista je beskrajna. Ono što je kuriozitet jeste da je ovakav antidemokratski intervencionizam vezan isključivo za većinski bošnjačka područja, naročito Sarajevo. Očito se radi o procjeni da, ako u Sarajevu već nema banana, ima sasvim dovoljno onih koji su voljni i spremni odano raditi za tuđe interese, ma kakvi oni bili.

Nažalost, odnedavno se ovaj nedemokratski trend intenzivirao te zadobio jednu mračniju dimenziju gdje se politički diskurs namjenski radikalizira dok se bošnjačka javnost doslovno provocira skandaloznim saopćenjima i izjavama.

NEDIPLOMATSKE PROVOKACIJE

Sve otkada je stigao u našu državu te predao svoje akreditive, Michael J. Murphy, trenutni američki ambasador u Bosni i Hercegovini, ne prestaje da pravi diplomatske gafove dok objave i saopćenja koja gotovo svakodnevno dolaze iz Američke ambasade izazivaju sablazan bošnjačke javnosti svojim krajnje nediplomatskim sadržajem.

Tako je Murphy početkom aprila, dok su Sarajlije obilježavale trideset godina četverogodišnje opsade Sarajeva, tokom koje su srpske snage ubile više od 11.500 građana, među kojima više od 5.500 civila, obišao spomen-obilježje Kazani, odakle je agresiju na Bosnu i Hercegovinu revizionistički nazvao “užasnom tragedijom” te zatražio da se u cilju promoviranja “pomirenja, pozivanja zločinaca na odgovornost te odavanju priznanja i počasti žrtvama” na spomen-obilježje upiše ne samo ime Mušana Topalovića Cace već i to da je bio komandant 10. brdske brigade ARBiH. Murphy je ovo izjavio zanemarujući dobro poznate činjenice koje kažu da su se još tokom rata Oružane Snage RBiH (MUP RBiH i ARBIH), uz velike ljudske žrtve, obračunale s odmetnutim Topalovićem i zaustavile zločine, da ti zločini nikada nisu bili sakrivani već se o njima pisalo i govorilo još tokom agresije te da su zločini počinjeni od strane malog broja ljudi oko Topalovića pa da stoga 10. brdska brigada, kao vojna formacija ARBiH, nije imala ništa s njima niti je ogromna većina boraca brigade znala bilo šta o njima.

Sličan je revizionizam Murphy demonstrirao i kada je obišao spomenik u Grabovici, gdje je odao počast žrtvama te poručio: “Prihvatite i priznajte činjenice, podučavajte istinu budućim naraštajima i odajte čast žrtvama.” Nije jasno kome je tačno ova poruka upućena ako se zna da doslovno niko u BiH, ponajmanje bošnjačka politika ili javnost, ne negira zločin u Grabovici, odbija da oda počast žrtvama zločina ili spori činjenice koje je o ovom zločinu ustvrdio Haški tribunal. Upravo stoga, ovakav čudan poziv odaje utisak nepotrebne provokacije.

Provokativnim i revizionističkim bi se mogla okarakterizirati i reakcija Američke ambasade na odluku sarajevske Općine Novi Grad da se jedna od ulica u Novoj Otoci nazove ulicom “generala Mehmeda Alagića”. Na upit hrvatskih nacionalističkih medija u vezi ovog imenovanja ulice iz Američke ambasade su odgovorili skandaloznom izjavom u kojoj su generala Mehmeda Alagića nazvali ratnim zločincem po kojem nije trebalo imenovati ulicu, mada ne postoji bilo kakva presuda bilo kojeg suda u tom smislu!

Ponajgore od svega, Američka ambasada je i stala na stranu i u zaštitu onih koji su prostački i mučki provocirali građane Sarajeva minimizirajući i dovodeći u pitanje broj ubijene djece Sarajeva tokom agresorske opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine!

Svaki od ovih slučajeva potvrđuje jasnu namjeru da se nametne narativ koji je u suprotnosti s činjenicama ili sudskim presudama, a sve kako bi se i bošnjačka strana izjednačila sa srpskom i hrvatskom. Ali zašto? Zašto Američka ambasada i njeni izaslanici rade stvari koje bi se najprije mogle očekivati od recimo Rusije?

BANANA DIPLOMATIJA ZA BANANA DEMOKRATIJU

Kao i obično, razlozi su političko-ideološke prirode. Još od završetka agresije očita je namjera da se amortiziraju “neočekivani” rezultati Agresije na BiH i Genocida nad Bošnjacima, prije svega da se bošnjačka većina u Sarajevu neutralizira kreiranjem permanentne političke nestabilnosti te da se ponište rezultati bošnjačke kulturno-političke emancipacije. To je neka vrsta kompenzacije srpskoj i hrvatskoj politici kojom se sprečava da bošnjačka, čitaj muslimanska, demografska većina postane i politička pa otuda i pojava stalnog usitnjavanja i ideološkog sukobljavanja bošnjačkog političkog tijela, stalni pokušaji “pomirenja naroda” putem revizionističke vrijednosne nivelacije agresora i branitelja te na kraju i nastanak političkih projekata poput Naše Stranke ili Naroda i pravde.

Prisjetimo se i da je Američka ambasada nedavno izbacila još jedno sramotno priopćenje povodom gostovanja Bakira Izetbegovića u ramazanskom programu TV Hayat. Sasvim korektnu i zdravorazumsku Izetbegovićevu izjavu kako je za budućnost države izuzetno važno duhovno zdravlje te visoke moralne norme naroda koji predstavlja, u Američkoj ambasadi su zbog nečega okarakterizirali kao “retoriku koja dijeli dobre ljude”. Ustvari, u pitanju je sasvim opipljivo političko predizborno djelovanje ambasade koje sada već otvoreno podržava sarajevske političke suparnike SDA.

Iako je uvijek bila naklonjena prozapadnoj politici, SDA je ipak bila i ostala “problematična” za mnoge na Zapadu, i to ne samo zbog stalnog opanjkavanja od političkih oponenata te optužbi za “islamizam” već ponajviše jer je jedina autentična i autohtona bošnjačka politička organizacija koja može i hoće biti ravnopravan partner i saradnik svakoj dobronamjernoj politici, ali nije i neće biti ničiji klijent i političko sredstvo. Nažalost, čini se da današnja američka politika, baš kao i početkom milenija, u Sarajevu traži model “partnerstva” koji je svojevremeno Tarik Sadović, tada zamjenik predsjedavajućeg Vijeća ministara i ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, opisao na sljedeći način: “Kažu... 'Mi očekujemo da vi to uradite...', a ako ne ispuniš to što očekuju, odmah postaješ nepodoban.”

Čini se da je upravo to problem s današnjim američkim ambasadorom kojem ovo nije prvi put da gostuje u Bosni i Hercegovini. Murphy je tri godine, baš nekako u vrijeme kada je Sadović dao ovu izjavu, bio politički savjetnik tadašnjeg američkog ambasadora pa se čini da je tada formirane političko-diplomatski bonton i gledišta zadržao i dan-danas.

Jedino je tako moguće objasniti krajnje nepristojno i, zašto ne reći, kolonijalističko petljanje ambasadora, ambasade, ali i izaslanika u politički život Sarajeva.

OTVORENI BALKAN ZA REPUBLIKU SARAJEVO

Recimo, krajnje je neshvatljivo da Američka ambasada objavljuje fotografiju ambasadora Murphyja s Peđom Kojevićem i Edinom Fortom, praćenu komentarom kako SAD imaju “zajedničke ciljeve za budućnost BiH” s ovim tragikomičnim dvojcem. Ako su ti “shared goals for future” ono što je Naša stranka uradila i radi u Sarajevu i Mostaru, mračnjačku islamofobnu agendu i politiku da ne spominjemo, onda je situacija krajnje alarmantna. Također je otužno, štaviše groteskno, ponašanje uposlenika Ambasade Erika Larsona, kojeg je ovlastilo da se “bori protiv korupcije” u Sarajevu. Borba Larsona protiv korupcije svodi se na to da javno traži imunitet od bilo kakve medijske i javne kritike za svoje miljenike, poput načelnika Općine Ilidža Nermina Muzura, kojeg se u medijima proziva upravo radi navodnih koruptivnih radnji. Šta tek reći za objave u kojima se ambasador Murphy slika s Elmedinom Konakovićem uz prateći tekst kojim se tvrdi da se ambasador sastao s Konakovićem kako bi “diskutirali o progresu Kantona Sarajeva kao lidera u evroatlantskim integracijama”! Koliko je američki ambasador van diplomatskog kompasa, pokazuje činjenica da je sebi dozvolio da jednom kantonu pripisuje državne atribute te tako obesmišljava državu u kojoj je ambasador. Još gore, ovim je ambasador preuzeo diskurs Milorada Dodika i njegovih ruskih sponzora koji na sve načine pokušavaju da prenese ovlasti države na niže nivoe vlasti. Ovakva demokratija s okusom banane nije ono što se očekivalo od američke politike, na koju se s bošnjačke strane vazda gledalo kao dobronamjernu i prijateljsku spram državnog integriteta BiH!

Nažalost, Murphyjevo ponašanje nije izuzetak već gotovo pravilo. Vrlo slično ponaša se i posebni izaslanik Američke vlade za Zapadni Balkan Gabriel Escobar, a posebno treba istaknuti nastup Matthewa Palmera. I Palmer i Escobar su imali vrlo upitan nastup tokom višemjesečne krize koju je izazvao Milorad Dodik, a iskoristio Dragan Čović. Izbjegavali su poduzeti ili najaviti bilo kakve konkretne i efektivne mjere spram separatista, znakovito su odbijali jasno imenovati srpsku i hrvatsku politiku kao odgovorne te su, umjesto toga, insistirali na političko korektnom pozivanju svih političara na razum, potenciranju sporednih tema te stavljanju naglaska na mir i smirivanje umjesto na kažnjavanje onih koji krše Ustav i zakone. Ukratko, išli su linijom manjeg otpora te traženju rješenja u truhlim kompromisima ili “appeasmentu” na račun bošnjačkih interesa. Palmer se na kraju toliko kompromitirao da se morao povući kao medijator, dok Escobar i dalje nastavlja da promovira politiku i političke saradnike koji se ne griju samo pod cilindrom “Ujka Sema” već i pod šubarom ruskog mede.

Tako je na Twitter stranici Ambasade Sjedinjenih Američkih Država osvanula fotografija Escobara s Konakovićem, Fortom i Magazinovićem praćena saopćenjem kako je fokus na “zdravorazumske” reforme važniji neko ikada te kako je Escobar zadovoljan da razgovara s predstavnicima NIP-a, NS-a i SDP-a o tome “kako pokreću Kanton Sarajevo naprijed”. Građanima Sarajeva, koji svaki dan vlastitim očima posmatraju kako pod vlašću “Trojke” Kanton Sarajevo svakodnevno klizi pravo unazad i strmo nadole, ovakvo predizborno saopćenje zvuči kao izrugivanje sa zdravim razumom ili neka loša šala. Nažalost, nema ničega komičnog u Escobarovom nastupu jer Escobar otvoreno podržava ne samo sarajevski “Los tres bandidos” već i podvalu zvanu “Otvoreni Balkan”, a što je ništa drugo do drugo ime za Veliku Srbiju i Veliku Albaniju.

Postavlja se pitanje i ko su uopšte ljudi koji ovdje artikuliraju američku politiku u Bosni i Hercegovini te postoji li neki “disconnect” i razmimoilaženje između oficijelnih pozicija State Departmenta i diplomatskih predstavništava i izaslanika u Bosni i Hercegovini.

Kako je moguće da se na istoj strani nalaze izaslanik Američke vlade za Zapadni Balkan Gabriel Escobar te ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov te da su istomišljenici u takvoj mjeri da se ne zna ko više od dvojice zagovara “Otvoreni Balkan”? Kako je moguće da s jedne strane SAD stavljaju na crnu listu kadrove HDZ-a koji blokiraju funkcioniranje Federacije BiH, dok izaslanici SAD-a u isto vrijeme prave pritisak da se popusti proruski naklonjenom HDZ-u oko Izbornog zakona te reklamiraju i podržavaju HDZ-ove jatake iz sarajevske “Trojke”? Kako objasniti toliko protežiranje Naše stranke od Ambasade iako su kadrovi iste donedavno sijelili kod ruskog ambasadora te pride poručivali da ulazak BiH u NATO nije prioritet jer za njega ne postoji konsenzus? Na koji način razumjeti podršku SDP-u kada postoje ozbiljne indicije da vrh ove stranke ima mutne poslovno-finansijske veze s ruskim oligarsima bliskim Putinu? A šta je tek s Konakovićem, kojeg se 2019. godine negativno spominjalo u izvještajima o vjerskim slobodama i čija se bliskost s rahmetli Muamerom Zukorlićem gledala sa zabrinutošću? Političarom sumnjive diplome koji ne krije ambiciju da diktira medijima teme kojima se imaju baviti i koji je simbol političke radikalizacije među Bošnjacima? Zašto inače cjelovitosti BiH naklonjena država poput SAD-a ohrabruje te stoga i legitimizira lokalističko-separatističke tendencije kroz projekat “Republike Sarajevo”?

Da li sve ove kontradiktornosti govore o postojanju privatnih lobističkih interesa kod ovdašnjih američkih predstavnika ili SAD, baš poput Rusije, vidi Bosnu i Hercegovinu kao jednog od balkanskih satelita čvrsto u orbiti Srbije te im stoga smeta SDA kao jedina istinski prodržavna politička opcija među Bošnjacima, jedina koja je u stanju voditi istinski samostalnu politiku?

IZGUBLJENI U PRIJEVODU ILI PRIJETVORNOST

Jedino vrijeme može dati odgovor na ova pitanja no ono što je već sada sigurno jeste da ovakva politika predstavnika SAD-a ima potencijal da ugrozi bošnjačke političke pozicije. “Republika Sarajevo”, koju zagovaraju iz Američke ambasade, nije ništa drugo već novi loše osmišljeni i krajnje nepromišljeni politički eksperiment poput zloglasne “Alijanse za potjere” ili kasnijih njoj sličnih političkih zahvata. Nakon kraha takvih eksperimenata “nadležne i odgovorne” prekrio je blaženi šaš zaborava medija i javnosti dok je bošnjačkom narodu i politici ostao toksični prtljag asimetričnih ustavnih rješenja i zakona o prebivalištu. Danas je naravno sva igranka oko Izbornog zakona, jer se SDA i Izetbegovića želi zamijeniti popustljivijim “bošnjačkim partnerima” koje se može kontrolirati no višedecenijska sklonost ka ovakvim političkim greškama otkriva suštinu problema koji predstavnici SAD imaju s ovdašnjim društvom ili društvima.

Oni kao da ne razumiju lokalno društvo te ga stalno pokušavaju oblikovati na kalup koji mu ne pristaje. Pri tome uvijek idu linijom manjeg otpora te redovno započinju eksperimente tamo gdje bi oni trebali završavati – na Bošnjacima. Proklamirana borba protiv “etnonacionalizma” nekako uvijek počne i završi na pokušaju da se bošnjačkom narodu uskrati pravo na političko organiziranje na nacionalnim osnovama, što ustvari svaki put samo dodatno oslabi Bosnu i Hercegovinu kao državu, osnaži srpsko-hrvatske nacionalizme te naruši bošnjačke pozicije. Što vrijeme prolazi, sve je izglednije da je takav rezultat više stvar svjesne i proračunate namjere umjesto neplanirana posljedica političke naivnosti.