Politika | 20.01.2021.

Američke straže đenerala Draže (2)

Američke institucije koje izražavaju duboko razočarenje zbog stvari koje im tuknu na antisemitizam i pronacističko ponašanje trebale bi prvo pogledati u vlastito dvorište i objasniti i sebi i građanima Bosne i Hercegovine, ali i brojnoj bošnjačkoj i hrvatskoj emigraciji u svojoj zemlji, kako je moguće da u Sjedinjenim Američkim Državama postoje spomenici podignuti u čast Draže Mihailovića, komandanta Jugoslavenske vojske u otadžbini, koja je tokom Drugog svjetskog rata počinila genocid nad Bošnjacima i Hrvatima, a kojeg su jugoslavenske vlasti 1946. godine osudile na smrt “za izdaju i ratne zločine”  

MAHIR SOKOLIJA

Ne postoji tema u Bosni i Hercegovini o kojoj se, saopćenjem ili statusom na društvenim mrežama ne oglasi ambasada Sjedinjenih Američkih Država. Od zagađenog zraka i ćevabdžinice u njihovom komšiluku do promjena Ustava, luđačke košulje koju su iza leđa Bosni i Hercegovini svezali upravo američki diplomati.

I umjesto da odveže taj čvor i pomogne državi da prodiše, iz ambasade svako malo neko saopćenje, uglavnom podrška populističkim inicijativama ili čak otvorena podrška nekim od ovdašnjih političkih opcija, posebno onih u Kantonu Sarajevo, što je diplomatski prvorazredan skandal jer se u pristojnom svijetu to, jednostavno ne radi. Barem ne javno.

Iz ambasade su se, tako, oglasili i sinoć, kada su “pozdravili usvajanje inicijative zastupnika Naše stranke Damira Arnauta u Zastupničkom domu PSBiH kojom se od općina i gradova u BiH traži da promijene nacističke i fašističke nazive ulica, škola i drugih javnih površina”, te napisali na Twitteru: "Pozdravljamo usvajanje inicijative da se u BiH konačno promijene nazivi ulica po ratnim zločincima i fašistima kao važan korak pomirenju i uzajamnom poštovanju. Općinske vlasti trebale bi to uraditi bez odlaganja kako bi unaprijedile put BiH preka EU.

O promjeni naziva ulica i škola, jasno, mora se razgovarati i o tome mora biti izglasana ista i istovjetna odluka u svim krajevima Bosne o Hercegovine.

Problem nastaje kada diplomate zemlji u kojoj službuju zahtijevaju od bosanskohercegoivačkih vlasti da ukinu nazive ulica sa imenom ratnog zločinca kojeg, u isto vrijeme, veličaju u vlastitom dvorištu. Odmah da bude jasno, naravno da se mora ukloniti svako obilježje sa likom i imenom Draže Mihailovića, o tome je suludo i polemizirati, no licemjerno je to tražiti od Bosne i Hercegovine a u isto vrijeme održavati na desetine spomenika tom ratnom zločincu kojem čak nikada nisu ni oduzete medalje kojima ga je nagrađivala slobodarska američka vlast.

Ovo nije prvi put da se iz ambasade SAD bave komunalnim problemima, 17. augusta 2017. godine iskazano je duboko razočarenje zato što su sarajevske kantonalne vlasti imenovale školu po jednoj kontroverznoj osobi. Budući da Twitter karakterizira kratku izričajnu formu, a da ovakvo stajalište potrebuje i neko objašnjenje, uz poruku je stavljen i link na kojem možemo saznati o čemu je zapravo riječ, ko je i zbog čega proglašen kontroverznim, i to u takvoj mjeri da je neko iz ambasade odlučio iskazati duboko razočarenje.

Link nas je tada vodio na stranicu State Departmenta, na njegov Biro za demokratiju, ljudska prava i rad, odnosno na njihov izvještaj pod nazivom International Religious Freedom Report for 2016. Ondje nailazimo na samo tri kratke rečenice koje se odnose na ovaj tweet Američke ambasade u Bosni i Hercegovini: “U oktobru, Skupština Kantona Sarajevo imenovala je ulicu i osnovnu školu po Mustafi Busuladžiću, antisemiti koji je glorificirao Hitlera u razdoblju Drugog svjetskog rata. Predsjednik Jevrejske zajednice oštro je osudio ovaj čin. Škola do kraja godine još nije službeno promijenila naziv.”

Već na početku prve rečenice uočavamo neozbiljan pristup cijelom slučaju, odnosno nepoznavanje osnovnih činjenica o onome o čemu se piše. Ulica nazvana po Mustafi Busuladžiću nije to ime dobila u oktobru 2016. godine i nije o tome odlučivala Skupština Kantona Sarajevo. Ova ulica današnji je naziv dobila dvadeset godina ranije, tačnije 1994. godine, a na prijedlog stručne multietničke komisije, kada još nije postojao Kanton Sarajevo, pa time ni njegova Skupština. Iz tog perioda bilježimo i jedan kuriozitet.

Naime, u ratnim uvjetima i bez postojanja odgovarajućih baza podataka, u sarajevskoj Općini Centar dvije su ulice nazvane po Busuladžiću, i tek je sredinom 2003. godine Skupština Kantona Sarajevo donijela odluku da se jednoj od njih promijeni ime. Takve odluke Kanton donosi na prijedlog Općine. Zanimljivo je da tadašnje ni kantonalne ni općinske vlasti – a podsjećamo da je tada većinu i u Kantonu Sarajevo i u Općini Centar imala Alijansa za promjene na čelu s SDP-om – nisu čak ni pokrenule zahtjev za preimenovanje obiju ulica.

Zašto SDP nije mijenjao ime Ulici Mustafe Busuladžića onda kad je to mogao jednostavno učiniti ako je smatrao da je riječ o fašisti i antisemiti u vrijeme kada je i bez koalicionih partnera imao u Općinskom vijeću Općine Centar natpolovičnu većinu, a s koalicionim dvotrećinsku u Skupštini Kantona Sarajevo?

Nakon što su sačinitelji izvještaja na koji se poziva Američka ambasada u Sarajevu pokazali da ne znaju šta je i kad nazvano po Mustafi Busuladžiću, odnosno da nisu najbolje upoznati s temom o kojoj kratko izvještavaju, dolazi ključni dio, da je Busuladžić bio antisemita koji je glorificirao Hitlera.

O Busuladžićevom antisemitizmu do sada je ponuđen samo jedan iz konteksta izvađeni “dokaz”, a o glorificiranju Hitlera još nijedan. Možda bismo mogli pretpostaviti da su sačinitelji izvještaja imali neke nove dokaze, nešto što do sada nisu pronašli brojni kopači po Busuladžićevoj biografiji u potrazi za detaljima koji bi makar i izvan konteksta pomogli njihovim tezama da je riječ o fašisti, nacisti, ustaši, handžarevcu, glorifikatoru Hitlera, Musolinija, Pavelića…

Podsjećamo da takvim dokazima nisu raspolagali ni komunisti koji su ga 1945. godine osudili na smrt i da su tada među dokazima ponudili samo Busuladžićevu brošuru Muslimani u sovjetskoj Rusiji; pismo Mehmeda Handžića koje je Busuladžić preveo i predao palestinskom muftiji El‑Husejniju; kopiju pisma na italijanskom jeziku koje je napisao i predao muftiji El‑Husejniju radi intervencije za Pandžu, bošnjačkog uglednika tada zatvorenog u Zagrebu; Busuladžićev članak Naša tolerancija objavljen u Osvitu i pozdravna pisma koja je dobio nakon svojih govora pred Carevom džamijom.

Vratimo se na sadržaj tweeta i pokušajmo se sjetiti da li je ista ambasada ovako ili slično reagirala zbog imenovanja ulica, trgova i obrazovnih ustanova po “kontroverznim” osobama koja nailazimo u cijeloj Republici Srpskoj i dijelovima Federacije BiH koji su nekada bili u sastavu Hrvatske Republike Herceg-Bosna.

Imena ustaških i četničkih komandanata koja su se našla u nazivima ulica u ovim krajevima Bosne i Hercegovine, te gradnje spomenika Draži Mihailoviću, ni tada a ni sada nisu izazvala preveliko zanimanje američke ambasade u Bosni i Hercegovini. Doduše, ova ambasada svojevremeno je imenovanje studentskog doma na Palama po Radovanu Karadžiću nazvala “nepotrebnom provokacijom”. I ništa više. Nije bilo dubokog razočarenja, niti je Karadžić okarakteriziran kao barem kontroverzan, niti je prozvana institucija koja je iza imenovanja stajala.

Ali, ima tu i gorih stvari od zatvaranja očiju pred onim što se radi u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine i od izostanka mjerenja stvari po istim aršinima po kojima Dražina bista u Višegradu i Brčkom ili ulice ustaških komandanata Rafaela Bobana i Jure Francetića u Grudama i Mostaru padaju u sjenu “kontroverznog” Busuladžića, kojem se nakon sedamdeset godina opet sudi bez dokaza.

Američke institucije koje izražavaju duboko razočarenje zbog stvari koje im tuknu na antisemitizam i pronacističko ponašanje trebale bi prvo pogledati u vlastito dvorište i objasniti i sebi i građanima Bosne i Hercegovine, ali i brojnoj bošnjačkoj i hrvatskoj emigraciji u svojoj zemlji, kako je moguće da u Sjedinjenim Američkim Državama postoje spomenici podignuti u čast Draže Mihailovića, komandanta Jugoslavenske vojske u otadžbini, koja je tokom Drugog svjetskog rata počinila genocid nad Bošnjacima i Hrvatima, a kojeg su jugoslavenske vlasti 1946. godine osudile na smrt “za izdaju i ratne zločine”.

Moguće je da Amerikanci ne uvažavaju odluke komunističkog suda koji je osudio Mihailovića, ali šta bi onda tek trebali kazati za presudu po kojoj je strijeljan Busuladžić i okolnosti pod kojima se to dogodilo: “Njegov slučaj postat će urnek ponašanja spram društveno angažiranih vjernika tokom cijelog tog perioda. U ovim suđenjima optuženi nisu uživali presumpciju nevinosti, tj. pretpostavku da je neko nevin dok se na objektivnom sudu ne dokaže suprotno. Također, teret dokazivanja nije bio na tužitelju već na optuženom. Optuženi nisu imali nikakve pravne zaštite, pravnog zastupnika ili prava na žalbu. K tome, organizirana je snažna medijska kampanja koja je trebala dijabolizirati optužene i stvoriti pretekst za drakonske kazne koje su se izricale i za najsitnija djela. Najtragičnije je što su ovakve presude postajale zvanična istina koja je važila više decenija u Bosni i Hercegovini. Istina koja se nije smjela dovesti u pitanje.”

U Sjedinjenim Američkim Državama postoje najmanje četiri biste četničkog komandanta, generala Draže Mihailovića. O njemu je Twentieth Century Fox 1943. godine snimio film Chetniks! The Fighting Guerrillas, njega se “glorificiralo” na naslovnim stranicima časopisa Time i Liberty, njemu je američki predsjednik Harry Truman dodijelio 1948. godine postuhmno “Orden za zasluge” zbog spašavanja američkih vojnika tokom 1944. godine nazivajući ga organizatorom i vođom otpora okupaciji Jugoslavije, iako je dvije godine prije toga osuđen i strijeljan zbog izdaje i zločina koje su njegove trupe počinile.

Biste Draži Mihailoviću nalaze se u dvorištu Srpske pravoslavne crkve Sveti Sava u gradu Milwaukee u Saveznoj državi Wisconsin; u dvorištu Srpske pravoslavne crkve Sveti Sava u blizini Clevelenda, u gradu Broadview Heights, u Saveznoj državi Ohio; u dvorištu manastira Sveti Sava u mjestu Libertyville, u predgrađu Chicaga, u Saveznoj državi Illinois i u dvorištu manastira Nova Gračanica u selu Third Lake također u Illinoisu. Različita četnička udruženja i četnički spomenici širom su Sjedinjenih Američkih Država, a ima ih i u Kanadi i Australiji.

Ali, nije to sve. Nakon Drugog svjetskog rata u Sjedinjene Američke Države dovedeno je u okviru “Operacija spajalica” (Operation Paperclip) približno 1.600 njemačkih naučnika, inžinjera i tehničara među kojima i mnogi nacisti čije su intelektualne, stručne i naučne sposobnosti američke vlasti smatrale korisnim za svoju zemlju. Njima se progledalo kroz prste i njihova nacistička prošlost gurnuta je pod tepih. Slučaj Wernhera von Brauna, raketnog stručnjaka i tvorca američkog svemirskog programa “Apollo”, a koji je bio član njemačke nacističke partije, poslije i oficir SS-a, samo je jedan od mnogih.

Osim što je Von Braun dobitnik nekoliko ordena, što nacističkih, što američkih, danas se po njemu na Univerzitetu Alabama zove i zgrada Istraživačkog instituta koji je osnovao – Von Braun Research Hall. Među poznatijim imenima osoba pristiglih u okviru “Operacije spajalica” bio je i Hubertus Strughold, fizičar i istaknuti medicinski istraživač, po kojem je čak pedeset godina nazivana prestižna nagrada američke “Aerospace Medical Association”. Tek iza njegove smrti u javnost izlaze vijesti o Strugholdovoj nacističkoj prošlosti, a objavljeni su i tajni podaci koji su pokazali da su ga američke vlasti još 1945. godine stavile na listu ratnih zločinaca zbog eksperimenata koje je provodio nad logorašima u koncentracionom logoru Dahau. To im nije smetalo da ga dovedu u Sjedinjene Američke Države, u kojima je do smrti uživao visoki ugled gradeći veliku naučnu karijeru.

Ipak, dvostruki američki aršini nisu nešto na šta bi se iko, pa ni Bosna i Hercegovina, trebao ugledati. Ako postoje provjerljivi i neoborivi dokazi – koji ne ostavljaju dileme, koji nisu izvađeni iz konteksta i koje se ne može različito tumačiti – da je Busuladžić bio član ustaškog, fašističkog ili nacističkog pokreta, da je glorificirao Hitlera, da je na bilo koji način sudjelovao u progonu Jevreja tokom Drugog svjetskog rata, po njemu se ništa ne bi trebalo zvati – ni škola, ni ulica… naprosto ništa.

 

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

NIPOTIZAM NA DJELU: Glas za Kanižu koštao je 20 maraka

Troprste trojke: Crveno-crna koalicija za zaborav i nestanak

TITO I SANDŽAK: Devet objektivnih činjenica o stravičnom uništavanju Bošnjaka

UMRO JE DRUG TITO: Riječi s kojima je počeo raspad Jugoslavije