Prema navodima medija, uključujući Axios, dio demokratskih zastupnika u američkom Kongresu pokrenuo je inicijativu za opoziv američkog ministra odbrane Petea Hegsetha, kroz šest tačaka optužnice koje obuhvataju zloupotrebu položaja, neodgovorno rukovanje vojnim operacijama i potencijalna kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Ključ optužbi odnosi se na navodnu "neautoriziranu vojnu akciju protiv Irana", izvođenje operacija bez odobrenja Kongresa, kao i moguće civilne žrtve.

Optužnica dodatno problematizira upravljanje povjerljivim vojnim informacijama, uključujući navode o curenju planova operacija putem neosiguranih komunikacijskih kanala, te uskraćivanje informacija zakonodavnoj vlasti. Također se ističe politizacija oružanih snaga i postupci koji, prema kritičarima, narušavaju reputaciju američke vojske.

Paralelno s unutrašnjim političkim tenzijama u Washingtonu, Sjedinjene Američke Države nastavljaju snažnu vojnu i logističku podršku Izraelu u njegovim operacijama prema Libanu. Ta podrška uključuje višegodišnje finansiranje od približno 3,8 milijardi dolara godišnje, uz dodatna izdvajanja nakon 2023. godine, čime se omogućava nabavka savremenih borbenih sistema, uključujući avione F-35 i precizno navođeno naoružanje.

Diplomatski napori su, međutim, i dalje aktivni. Dana 14. aprila, američki državni sekretar Marco Rubio organizirao je prve direktne razgovore na visokom nivou između Izraela i Libana od 1993. godine. Ipak, taj sastanak izazvao je kritike dijela političkih aktera u Libanu, koji ga smatraju narušavanjem ustavnog poretka i nacionalnog političkog balansa.

Istovremeno, vojni pokazatelji na terenu sugeriraju drugačiju sliku od zvanične diplomatske retorike o smirivanju situacije. Prema podacima organizacija koje prate vojni zračni saobraćaj, Sjedinjene Američke Države nastavljaju intenzivno prebacivanje vojnih kapaciteta prema Bliskom istoku. Od početka sukoba zabilježeno je više od 1.000 vojnih letova u regiju, dok je i nakon formalnog primirja realizirano dodatnih 70-ak letova.

Posebno je indikativno da se značajan broj transportnih aviona, uključujući C-17, i dalje upućuje prema bazama u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtu, Jordanu i Izraelu, dok su Saudijska Arabija i Katar u ovom segmentu logistike znatno manje zastupljeni. Ovakav raspored sugerira strategiju tihe redistribucije snaga u državama koje su politički manje izložene pritiscima javnosti, ali operativno ključne za projekciju sile.

Dodatnu složenost situaciji daje i netransparentnost dijela operacija – pojedini letovi nemaju jasno evidentirano porijeklo, dok se određeni vojni pokreti odvijaju uz ograničenu dostupnost podataka. Zabilježeni su i letovi povezani s bazama koje podržavaju operacije bespilotnih letjelica, što ukazuje na kontinuiranu pripremu za potencijalne operacije visokog intenziteta.

U takvom operativnom okviru, Hormuški moreuz, kao ključna energetska arterija, prelazi iz zone strateškog nadmetanja u prostor potencijalne direktne konfrontacije. Povećana militarizacija i prisustvo suprotstavljenih snaga pretvaraju ga u visokorizično područje gdje i ograničeni incident može imati disproporcionalne posljedice po globalnu sigurnost i tržišta energenata.

Istovremeno, širi strateški efekti američke politike prema Iranu postaju sve vidljiviji. Slabljenje ranijih nuklearnih sporazuma i prekid diplomatskog kontinuiteta doprinijeli su percepciji da je nuklearno odvraćanje jedini pouzdan sigurnosni mehanizam, što dugoročno povećava rizik od proliferacije. Paralelno s tim, vanjski pritisak doveo je do veće unutrašnje kohezije Irana, jačajući političke strukture koje zagovaraju tvrđi odgovor prema Sjedinjenim Američkim Državama.

U vojnom smislu, američko prisustvo u regiji sve se manje percipira kao stabilizirajući faktor, a sve više kao skup potencijalno ranjivih tačaka – posebno u scenariju koordiniranog odgovora Irana i njegovih saveznika. Time se mijenja i sama logika odvraćanja, gdje raspoređene snage mogu istovremeno predstavljati i prednost i izvor izloženosti.

Iran je, prema Bloomberg, uspio značajno ublažiti učinak američkih udara zahvaljujući vojnom planiranju. Uprkos velikoj šteti, zemlja je zadržala svoje raketne i bespilotne (dron) kapacitete, kao i sposobnost odgovora. Iran je, kako se navodi, unaprijed razvio sistem rotacije komande i decentraliziranog donošenja odluka ("mozaička strategija"), što je spriječilo paralizu nakon udara. Raspršivanje naoružanja i mobilnost lansirnih sistema otežali su njihovo uništavanje. Zapadne procjene ukazuju da Iran i dalje raspolaže značajnim zalihama projektila i hiljadama dronova, te da čak ni višesedmični udari ne bi garantovali njihovo uništenje.

Suština je da, kada je riječ o Donaldu Trumpu i Bliskom istoku, on s jedne strane ima Benjamina Netanyahua i Izraelce koji mu iznose zahtjeve, a s druge Miriam Adelson, koja je ispred the Adelson Foundations, donirala 100 miliona dolara republikanskoj kampanji za jesenske izbore u zakonodavna tijela. Adelson je ranije podržavala i političke kampanje državnog sekretara Marca Rubia. Porodica Adelson, Jared Kushner i posebno Steve Witkoff imali su ključnu ulogu u oblikovanju Trumpove politike na Bliskom istoku - od Abrahamskih protokola do pitanja Jerusalema i Golanske visoravni.

Osim toga, na jednom samitu u Washingtonu neposredno prije početka rata s Iranom, naftni lobisti iz kompanija poput ExxonMobil, Chevron i Shell izjavili su da je Iran mnogo bolja investiciona prilika od Venecuele - i zapravo imaju korist, jer više cijene nafte i plina uzrokovane zatvaranjem Hormuškog moreuza donose veće prihode, dok američki građani snose troškove kroz skuplje gorivo.

Stalno stanje rata i korporativna oligarhija/strani lobisti koji povlače konce zapravo donose ključne političke odluke, bez obzira na to ko je predsjednik ili koja je stranka na vlasti. Upravo ti interesi nastoje profitirati i obogatiti se kroz ekonomiju zasnovanu na eksploataciji resursa, dužničkom ropstvu i vojnim ugovorima, dok industrijska proizvodnja u zemlji propada.

Na nivou međunarodnih odnosa, sve su izraženije dileme među američkim saveznicima u pogledu dugoročne pouzdanosti sigurnosnih garancija, posebno u kontekstu gore pomenute situacije, te shodno tome povlačenja unilateralnih poteza i kratkoročnih strateških odluka. Istovremeno, visoki troškovi vojnih angažmana dodatno opterećuju unutrašnje ekonomske prioritete, što ovu krizu čini ne samo sigurnosnim, već i fiskalnim pitanjem.

Zaključno, iako formalno primirje može sugerirati deeskalaciju, operativni pokazatelji ukazuju na suprotno – kontinuirano jačanje kapaciteta i pripremu za moguću novu fazu sukoba. Američki "zračni most", redistribucija snaga i promjene u strateškom okruženju potvrđuju da se ne radi o smirivanju krize, već o njenoj transformaciji u dugotrajniji i kompleksniji sigurnosni izazov.