Emmanuel Macron prvi je francuski predsjednik rođen nakon nezavisnosti Alžira (1962), što je još uvijek kolektivna trauma u francuskoj svijeti ali se Macron zbog toga može suočiti s ovim pitanjem na racionalniji način od svojih prethodnika.
Prošle je srijede Macron primio izvještaj na 150 stranica koji je prije šest mjeseci naručio od hostoričara Benjamina Store, porijeklom iz sefardske jevrejske porodice, jednog od vodećih stručnjaka za Alžir. Dokument uključuje tridesetak preporuka za otkrivanje istine, očuvanje sjećanja na sve uključene strane i korake ka pomirenju.
Macron namjerava učiniti s Alžirom ono što je Jacques Chirac učinio 1995. godine, konačno priznajući odgovornost kolaboracionističkog Vichyjevog režima u progonu i deportaciji Jevreja u nacističke logore smrti.
Alžir je rana koja i dalje peče. Procjenjuje se da sa njim u Francuskoj još uvijek direktno ili porodičnim vezama povezano najmanje sedam miliona ljudi. Riječ je takozvanim pied-noire (Francuzi i Evropljani koji su živjeli u Alžiru, neki generacijama) i koji su morali bježati i napustiti sve, zatim o francuskoj vojsci koja se tamo borila, o takozvanim Harkijima (Alžircima koji su se borili zajedno s Francuzima i koji su zlostavljani nakon nezavisnosti) te useljenicima koji su stigli u Francusku '60-ih.
Pričati o kolonijalnoj prošlosti i dekolonizaciji, sa zlostavljanjima i zločinima koje je nosila za sobom, bolan je zadatak. Francuska je zemlja velikog ega, vjeruju da su pozvani u univerzalnu misiju. Misle da je njihov zadatak širenje ljudskih prava i vrijednosti prosvjetiteljstva, vlastite profinjene kulture, sekularizma i razuma nasuprot fanatizmu i netrpeljivosti.
Macron mora biti oprezan da nikoga ne uvrijedi. Tijekom predizborne kampanje, 2017. godine, rekao je da je kolonizacija "zločin protiv čovječnosti". Ta se izjava nije svidjela nekim dijelovima društva i Macron je jasno dao do znanja da je neće ponoviti, barem ne na isti način. Njegova je temeljna ideja da se kaže istina o onome što se dogodilo u Alžiru te da se "pomiri sjećanje". Ali se ne smatra prikladnim da se šef države opravdava ili izražava grižnju savjesti u ime cijele nacije.
Preporuke historičara Store uključuju uspostavljanje zajedničke francusko-alžirske komisije za promicanje sjećanja i istine, kao i veću univerzitetsku saradnju, uzajamne posjete studenata i stvaranje zajedničkog arhiva.
Mora se znati koliko je nestalih i otkriti, ako je moguće, kako i gdje su umrli. Moraju se znati i razmjere posljedica nuklearnih ispitivanja francuske vojske u alžirskoj pustinji.
Zajednička analiza historije suočava se s problemima socijalne i političke osjetljivosti na obje obale Sredozemlja. Pričom o kolonizaciji i ratu za nezavisnost manipulira alžirski režim kako bi opravdao korumpirani i autoritarni sistem.
U Francuskoj se tumačenje razlikuje između desne i lijeve strane. Stvarnost protjeranih pied-noara služi, čak i danas, da objasni snagu ekstremne desnice na jugu Francuske, od Perpignana do Marseillea.
Ni na ljevici alžirsko pitanje nije bez kontroverze. O tome svjedoči mutna prošlost socijalističkog predsjednika Françoisa Mitterranda (1981-1995), koja je u svoj svojoj surovosti ponovno izašla na vidjelo u nedavnoj knjizi filozofa Michela Onfraya, Vies parallèles (De Gaulle i Mitterrand).
Tokom alžirskog rata Mitterrand je bio ministar unutarnjih poslova i pravosuđa te je kao takav pečatom potpisao desetke osuda na giljotinu i dao zeleno svjetlo represivnim akcijama vojnih snaga protiv alžirskih pobunjenika.
Macron voli simboliku. Prije pokušaja ponovnog osvajanja predjedničkog mandata, u maju 2022., imat će nekoliko prilika da govori o Alžiru. On će 25. septembra učestvovati na nacionalnom danu sjećanja na Harkije. Onda će 17. oktobra prisustvovati obilježavanju 60. godišnjica krvave represije nad alžirskim demonstracijama u Parizu. Zatim, 19. marta 2022. biće obilježeno šest desetljeća od Évianovih sporazuma o kraju rata i putu do nezavisnosti.
Počast bivšim neprijateljima ključni je faktor „pomirenja sjećanja“. Prošlog jula Francuska je vratila u Alžir lobanje 24 pobunjeničkih vođa koje su francuske trupe strijeljale i odrubile im glave 1849. Posmrtni ostaci pokopani su zajedno s "mučenicima alžirske revolucije" u državnoj ceremoniji.
Jedna od Storinih preporuka je da Francuska pokopa u Panteonu Gisèle Halimi, nedavno preminulu feminističku pravnicu i braniteljicu alžirskih aktivista za nezavisnost. Macron vjerojatno neće zanemariti ovaj savjet.
