Alžirska vlada nazvala je kukavičkim napad u kojem je poginulo troje njenih građana. Tvrde da je marokanska vosjka "barbarski granatirala“ konvoj kamiona na ruti koja povezuje alžirski grad Uargla i glavni grad Mauritanije. Alžir upozorava da napad "neće proći nekažnjeno".
Dvije su afričke zemlje na rubu rata a sve je počelo kada je prije godinu dana marokanska vojska ušla u demilitarizirano područje Guerguerat a nekoliko dana kasnije, Fron Polisario, čija je glavna podrška Alžir, objavio je da smatra da je prekid vatre potpisan 1991. uz posredovanje UN-a narušen.
Napetost se višestruko povećala krajem avgusta, kada je Alžir najavio prekid odnosa s Marokom, optuživši ga da ne ispunjava svoje obaveze u vezi sa Zapadnom Saharom i da podupire alžirsku grupu za neovisnost. Kasnije je takođe prekinuo opskrbu plinom i zabranio marokanskim avionima letove u svom zračnom prostoru. Maroko je ove optužbe nazvao apsurdnim. Zašto se Maroko i Alžir mrze?
Alžir i Maroko klize ka ratu i i novo su žarište na planeti, nešto poput Indije i Pakistana. Oni sebe više ne vide kao suparnike, kao što je bio slučaj u 20. stoljeću, već kao neprijatelje.
Dva diva Magreba prijateljski su koegzistirali prije i tokom francuske kolonizacije Alžira, koja je započela 1830. kada je Francuze uglavnom zanimao plodni sjever i velike alžirske sredozemne luke. Nikoga nisu previše zanimala sušna prostranstva alžirske Sahare. Prije francuske kolonizacije odnosi nisu bili loši. Glavni alžirski protivnik francuske okupacije bio je Abd El Kader, kome je sultan Maroka pokušao pomoći pa je zato Francuska granatirala Tanger 1844. godine.
Francuska je napravila granice susjednih zemalja. Godina 1963. je bila ključna jer su vođeni diplomatski pregovori o granicama dvije zemlje što je dovelo do oružanih sukoba. Kralj Hasan II vjerovao je kako nova socijalistička republika Alžir nije nastala zakonito. U borbi između Maroka i Alžira oko Španske Sahare koja će kasnije biti nazvana Zapadna Sahara, Hassan je snažno promovirao pravo Maroka na tu teritoriju, a u novembru 1975. pozvao je na "Zeleni marš" u kojem je učestvovalo oko 350.000 nenaoružanih Marokanaca koji su tako pokazali podršku narroda pripajanju te teritorije Maroku.
Zapadna Sahara je zapravo bila podijeljena između Maroka i Mauritanije (1976.), ali samo na papiru jer su gerilci Fronta Polisario na tom područku svojim akcijama vezali marokanske vojne trupe i spriječili eksploataciju fosfata.
Privremena alžirska vlada obećala je 1961. da će revidirati kolonijalne granice kako bi ispunila zahtjeve Maroka i kako bi im se zahvalila za pomoć u ratu protiv Francuske. Hassan II je otputovao na pregovore u Alžir u martu 1963. u vrijme ekada je Maroko politički ključao, sa strankama u nastajanju koje su htjele ograničiti ili ukinuti moć kralja.
Hassanu II. je trebala teritorija kako bi se opravdao pred svojim sunarodnjacima, koji su 1963. trebali glasati za prvi demokratski parlament. Maroko je krenuo u osvajanje Tindoufa, oaze koju je Francuska dodijelila Alžiru, što je pokrenulo "rat pijeska" koji će okončati bez pobjednika. Granice su ostale nepriomijenjene, one koje su po Africi crtali kolonizatori.
Alžir je dobio vojnu pomoć od Kube, Sirije i Egipta a mladog oficira i pilota Hosnija Mubaraka, budućeg predsjednika, zarobili su tada Marokanci. Podrška Alžiru potvrdila je sumnje Hassana II o nakanama struja koje je predvodio egipatski čelnik da okmončaju postojanje arapskih monarhija, uključujući i one zaljevske.
Od svoje nezavisnosti pa sve do 1990-ih, Alžir je bio najjača, prosperitetnija država Magreba. Ima brojne energetske resurse, veliki međunarodni prestiž zbog svoje pobjedu nad kolonizatorima i modernu socijalističku državu dok je Maroko 60-ih i 70-ih godina bio krhka monarhija. Stvari se počinju mijenjati 1990. godine kada se Maroko pridružuje koaliciji za oslobađanje Kuvajta. I otvara se stranim investitorima i EU, za razliku od Alžira.
Danas je Maroko taj koji ima više i bolje inozemne saveznike (SAD, Zaljevske monarhije, Izrael, Bruxelles), otuda i hrabrost da zatvori plinovod ka Španiji i to koristi kao najjači adut.
Plinovod Magreb-Europa (GME), kojim se alžirski plin distribuira u Španiju preko marokanskog teritorija, prva je kolateralna žrtva eskalacije napetosti između Rabata i Alžira, što je dovelo do prekida diplomatskih odnosa između te dvije zemlje.
Alžirski ministar energije Mohamed Arkab najavio je da će od jeseni njegova vlada sav plin koji izvozi u Evropu usmjeravati kroz plinovod Medgaz, koji direktno povezuje Španiju i Alžir preko Alboranskog mora. Izjava implicira njihovu namjeru da ne obnove sporazum kojim se omogućava korištenje plinovoda GME nakon što krajem oktobra istekne ugovor.
Alžirska podrška Frontu Polisario i ponovno oživljavanje starog spora dio su kontraofanzive na koju je Rabat, koji se osjeća snažnim, odgovorio političkim udarom, marokanski ambasador u UN-u je zatražio da se manjini kabila koja živi u Alžiru da pravo na nezavisnost. Stvari između dvije zemlje su ozbiuljne, nikada nisu otiđle takmo dakleko i cijeli je sjever Afriuke zbog toga na ivici ratnog sukoba.