Alois Mock bio je ne samo politički nego i moralni kompas

Kada je agresija na Bosnu i Hercegovinu praktično već bila počela, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović tražio je prijatelje u svijetu koji bi shvatili dramatičnost nastale situacije. Karađorđevski dogovor od 20. marta 1991. godine, koji su kreirali predsjednici Hrvatske i Srbije, otpočeo je svoju praktičnu primjenu. Srbijanski režim imao je kroz različite oblike angažiranih oko 600.000 vojno sposobnih, voljnih da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu, a Bošnjake rasele i pobiju. Nezavisnost Bosne i Hercegovine u tom trenutku priznalo je sedam država.

Predsjednik Predsjedništva BiH, koji nikad politiku nije odvajao od morala, tražio je u svijetu političare istog ili bar sličnog svjetonazora. U rijetko nesretnom stjecaju političkih okolnosti (Boutros-Ghali, Bush stariji, Mitterrand, John Major...) ipak je bilo malo sreće – mogao se osloniti na ministra vanjskih poslova Austrije Aloisa Mocka. U telefonskom pozivu Izetbegović ga je zamolio da učini “sve što je u njegovoj moći da spriječi da nasilje trijumfira nad demokratijom”. Mock nije bio političar koji je znao samo saslušati one na koje su se sručili nasilje i nepravda, nego je bio čovjek koji je djelovao.

Mock, koji je taj poziv nazvao “dramatičnim”, odmah je razgovarao sa svojim portugalskim kolegom Joáom de Deusom Pinheirom, tadašnjim predsjednikom Evropske zajednice. Austrijski ministar prenio je poruku prvog čovjeka Bosne i Hercegovine predsjedniku Konferencije EK za mir, lordu Carringtonu i specijalnom izaslaniku UN-a Cyrusu Vanceu. Druga sretna okolnost bila je da Austrija, koja, kako je poznato, nema bitnu ulogu u UN, u tom trenutku predsjedava Vijećem sigurnosti. Bosna i Hercegovina ne samo da tada nije imala predstavnika u UN nego nije imala ni prostorije, čak ni vlastiti telefon. Mock je naložio ambasadoru Austrije u Washingtonu da u Austrijskoj ambasadi ustupi prostorije za Bosnu i Hercegovinu i ispuni sve drugo neophodno za funkcioniranje bosanskohercegovačkih diplomata.

Otpori članica UN-a za prijem BiH u ovu krovnu svjetsku instituciju bili su snažni. Neprijateljska diplomatija je u pripremi agresije radila svoj prljavi posao. Uprkos tome, nedugo zatim, 22. maja 1992. godine, naša zemlja postat će punopravnom članicom Ujedinjenih nacija. Oni koji dobro poznaju situaciju iz tog vremena (ministar vanjskih poslova BiH Haris Silajdžić, naprimjer) podvlače da bi bez pomoći Austrije, oličene u njenom ministru vanjskih poslova Aloisu Mocku, prijem bio gotovo nemoguća misija. Da Bosna nije uspjela ući u UN, ishod agresije bio bi mnogo drugačiji i nepovoljniji za našu zemlju.

Za razliku od ostalih evropskih političara, Mock je znao stanje u Srednjoj Evropi i Bosni i Hercegovini tako da mu je bilo posve jasno na što je bio spreman režim u Beogradu. Podvlačio je u svojim istupima da je Bosna i Hercegovina država koja ima nepromijenjene granice preko 500 godina i da se ne smije ravnodušno gledati njeno nestajanje. Dobro je znao kakvim je politikama opkoljena. Bio je to glas cijenjen ne samo u Evropi nego i u svijetu.

Kako je djelovao 1992. godine, Alois Mock je nastavio sve do teške bolesti i kasnijeg odlaska s ovog svijeta. Do trenutka kada je, po zapažanju onih koji su ga izbliza poznavali, nešto dobro otišlo s ove nepravedne planete.

Poslije svih strahova za Bosnu i Hercegovinu, okrivljavanja Evrope pa i svoje zemlje za njeno teško stradanje, 2009. godine na tradicionalnoj manifestaciji Bosanskohercegovački bal u Beču (pokrenuta u vremenu agresije, značajno pomogla otpor istoj), gledajući mlade Bosance u Austriji, Mock je podijelio uvjerenje da BiH ima perspektivu.

Alois Mock, austrijski političar, rođen je 10. juna 1934. u Euratsfeldu, Donja Austrija. Bio je vicekancelar, ministar obrazovanja i ministar vanjskih poslova Republike Austrije. Nakon studija prava na Univerzitetu u Beču, doktorirao je 1957. godine. Nastavio je s usavršavanjem na Univerzitetu “Johns Hopkins”  i na Université Libre de Bruxelles. U međuvremenu je bio savjetnik za univerzitetska pitanja u austrijskom Ministarstvu obrazovanja. Od studentskih dana bio je član različitih organizacija kao i Bečkog akademskog udruženja. Godine 1961. Alois Mock je raspoređen u Saveznu kancelariju kao savjetnik za pitanja EEZ-a i EFTA-e, a od 1962. do 1966. u austrijsko predstavništvo OECD-a u Parizu. S početkom jedine vlade ÖVP-a 1966. godine postao je sekretar i šef kabineta saveznog kancelara Josefa Klausa i uposlenik saveznog Ministarstva vanjskih poslova. Od 1969. do 1970. bio je najmlađi austrijski ministar u Klausovoj vladi.

Nakon pobjede SPÖ-a pod vodstvom Brune Kreiskog na izborima za Nacionalno vijeće u Austriji 1970. godine, postao je članom Nacionalnog vijeća ÖVP-a i gradonačelnik Euratsfelda. Njegova dugogodišnja aktivnost za demokršćanske radnike učinila je Mocka saveznim predsjednikom ÖAAB-a od 1971. do 1979. U početku je bio izvršni predsjednik ÖVP-a, prije nego što je službeno bio i predsjednik ÖVP-a u Nacionalnom vijeću od 1979 do 1987. godine. Uz to, Mock je bio od 1979. vođa savezne stranke ÖVP-a do 1989. godine, poslije čega je bio počasni predsjednik. Od 1979. Alois Mock je bio predsjednik Evropske demokratske unije (EDU), u čijem je osnivanju odigrao presudnu ulogu i predsjedavao je sve do 1998.

Mock je bio ministar vanjskih poslova Austrije od 1987. do 1995. i vodio je austrijske pristupne pregovore s EU. U velikoj medijskoj kampanji on i njegov mađarski kolega Gyula Horn simbolično su 27. juna 1989. srušili željeznu zavjesu u blizini Soprona (Ödenburg). Demontaža granice i njeno otvaranje 11. septembra 1989. omogućili su mnogim građanima DDR-a da napuste zemlju i pridonesu krahu Istočnog bloka.

Mock je poznat kao otac austrijskog pristupanja EU. Dana 17. jula 1989. podnio je austrijski zahtjev za pridruživanje Evropskoj zajednici i s Brigitte Ederer, koja je zastupala kancelara Franza Vranitzkog kao državna sekretarica, zaključio pristupne pregovore u Bruxellesu 1. marta 1994. godine. Na referendumu 66,6 posto Austrijanaca odlučilo je pristupiti tadašnjoj Evropskoj zajednici.

Saveznu Republiku Njemačku, posebno njezinog kancelara Kohla i ministra vanjskih poslova Genschera, 1991. godine pozvao je da što prije priznaju jugoslavenske republike Sloveniju i Hrvatsku kao nezavisne države. U prvoj polovini devedesetih intenzivno se angažirao u humanitarnim i ne samo humanitarnim poslovima. Mock je 1992. kreirao zaključne ocjene pregovora o Južnotirolskom paketu i rješavanje sporova pred UN-om, a sljedeće godine vodio je Svjetsku konferenciju UN-a o ljudskim pravima u Beču, koja je uspjela potvrditi temeljna načela univerzalnosti i nedjeljivosti ljudskih prava uprkos razlikama između zapadnih zemalja i takozvanih zemalja u razvoju.

Od 1990, uz položaj ministra vanjskih poslova, Aloisu Mocku nakratko je povjereno da nastavi upravljanje Saveznim ministarstvom odbrane, budući da je prethodni ministar Robert Lichal preuzeo dužnost drugog predsjednika Nacionalnog vijeća.

U februaru 1995. potvrđena mu je dijagnoza Parkinsonove bolesti, tada u blagom obliku koji nije ometao njegov rad. Od 2014. imao je samo mogućnost kratkotrajne koncentracije i ozbiljno je ograničila njegovu pokretljivost sve do kraja života.

Umro je 1. juna 2017. u Beču.

Otišao je čovjek koji nije imao dilema kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, za čiji se opstanak borio iskreno i, kako njegovi savremenici ističu, veoma kreativno. Za vlastitu zemlju čiji je ministar bio govorio je da ne smije zauzimati neutralnu ulogu. Ocjene tadašnje pozicije naše zemlje i odnos svijeta prema nastaloj situaciji nije uvijao u nemušte jezičke oblande, tako karakteristične za predstavnike najvećeg broja diplomata međunarodne zajednice, nego je bio precizan i nedvosmislen: “Kamo vodi agresija i etničko čišćenje, kamo vodi činjenica da se ne sudi ratnim zločincima? Kamo vodi evropske zemlje nepoštivanje vlastitih ustava? Kamo vodi silom ostvarenje ciljeva? UN nisu zaštitile ovaj narod i zemlju.”

I poslije agresije prisutan je u Bosni i Hercegovini. Otvorio je austrijsku biblioteku u Tuzli dragocjenog fonda koja čini dostupnim razumijevanje odnosa između BiH i Austrije. Pridružio se fondu koji je formirao direktor Centra za istraživanje ratnih zločina Simon Wiesenthal, koji je pomagao djeci bez roditelja u Kantonu Sarajevo...

Za njegov nesebičan angažman izvjesno vrijeme ugrožene države i narodi našli su načina da se očuva spomen na Aloisa Mocka. Kroz različite oblike zahvalnosti i počasti prisutan je od Rumunije do Argentine, od Albanije do Indonezije. Austrija je po njemu nazvala 19. bečki okrug (bizirk).

Bosna i Hercegovina je neprestano iskazivala (i iskazuje) poseban senzibilitet za ovog čovjeka. Još 1993. godine proglašen je počasnim doktorom Univerziteta u Sarajevu, dobio je orden Zmaja od Bosne 2005. godine, godinu dana kasnije Centar za mir i multietničku saradnju dodijelio mu je nagradu Mostar Peace Connection Nelson Mandela, ove godine dobio je bistu u Sarajevu, čime se pridružio Madeleine Albright, Mahathiru bin Mohamadu, Paddyju Ashdownu, Tadeuszu Mazowieckom...

Bio je i ostao ne samo politički nego i moralni kompas.