Književnik Almir Bašović diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje predaje na Odsjeku za komparativnu književnost i informacijske znanosti. Kao profesor je angažiran i na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Radio je kao dramaturg na više predstava u Narodnom pozorištu Sarajevo. Bio je selektor pozorišnih festivala u Jajcu i Brčkom, kao predsjednik i član žirija bio je angažiran na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim pozorišnim festivalima (Jajce, Brčko, Skoplje, Novi Sad, Živinice…). No, tvrdi da se u sarajevskom teatru više izvode mađarski pisci nego oni domaći. Doduše, izvodi se Peđa Kojović, što bi bio skandal bilo gdje drugdje gdje nije direktor pozorišta Dino Mustafić.
Zašto ne prepoznajemo vlastite kulturne vrijednosti? Iz kojeg defekta to proizlazi, objašnjava Almir Bašović koji je niz godina uređivao i časopis “Život” Društva pisaca u BiH. Kada je riječ o kulturnom aktivizmu, Bašović svoje djelovanje opisuje kao donkihotovsko.
“Naše institucije često pokazuju infantilnost naše kulture. Ponekad je stav ljudi u institucijama kulture ovakav: 'Ako institucija neće služiti meni, neka propadne.' Kao dijete koje ne želi dijeliti igračku s drugim djetetom pa će je radije razbiti nego podijeliti“, kaže Bašović, donoseći niz definicija koje opisuju stanje u kojemu se nalazimo, a koje se širi na sve sfere društva.
Zašto je izbačen Šekspir iz lektire? Šta predstavlja književni kanon i šta je kanon u književnosti? Imamo li pisce koji su do te mjere kanonizirani da se mogu parodirati? Ko su bili književni boemi, a ko su naučni snobovi među nama? Ko drži monopol u kulturi, ko glumi ugrožene, a živi na državnim jaslama decenijama? „Žive od naših para, a tvrde da su ugroženi“, upozorava Bašović, ali ustvrđuje da voli takve ljude jer ga tjeraju da radi još bolje. Naime, Bašovića pozivaju u strana pozorišta, a cenzuriraju u Sarajevu.
„U pozorištu nema laganja“, govori Bašović i objašnjava o nezdravoj estetici i ideologizaciji u našim teatrima. „Velike kulture te plaćaju da ih kritiziraš, a ne da ih hvališ“, govori Bašović te zatim poentira ističući fenomen koloniziranog bošnjačkog uma.
Govorilo se i o modi i šminkeraju, ali i o Sarajevu kojega Bašović, rođeni Sarajlija, porijeklom Sandžaklija, pamti iz osamdesetih godina.
Šta je evropska kultura smrti, a šta je islamska kultura šehida? Šta se čuva u pozorištu islamskih zemalja, a izlazi iz okvira razuma? Zašto se neki čude što bosanskohercegovačku kulturu omeđuje islamska kultura? Zašto je gotovo nestala književna i pozorišna kritika?
Na Festivalu bh. drame u Zenici 2004. godine Almir Bašović je za dramu “Priviđenja iz srebrenog vijeka” dobio nagradu za najbolji dramski tekst napisan na bosanskom, hrvatskom, crnogorskom ili srpskom jeziku. Drama “Priviđenja iz srebrenog vijeka” je u izboru Evropske teatrske konvencije (ETC) uvrštena među 120 najboljih suvremenih evropskih komada. Bašović je dobitnik još niza drugih prestižnih nagrada u Bosni i Hercegovini i svijetu te autor niza književnih i stručnih knjiga. Trenutno završava naučnu knjigu o bošnjačkoj drami.
