BORAC VESELOG DUHA

Cijena agresorskog nasrtaja na Republiku Bosnu i Hercegovinu i herojskog otpora pripadnika njene armije plaćena je velikim ljudskim gubicima. Zlo u kojem se u proljeće 1992. godine našla većina bosanskohercegovačkih građana prekinulo je mir i slobodu, ali i onemogućilo ostvarenje snova i planova mnogim mladim ljudima. Jedan od bosanskohercegovačkih vojnika kojem je rat prekinuo mladost bio je i Almir Alešević, poznatiji kao Apir, koji je sa svega 20 godina uzeo pušku da brani domovinu. Odanost ideji opstanka domovine, osim brojnih podviga, Apir je potvrdio i vlastitim životom; poginuo je na velikokladuškom ratištu u decembru 1994. godine. Njegova mladost i dvije i po godine staža na bojnom polju amanet su preživjelima da ga se ne smije skrajnuti ustranu i nehajno prepustiti zaboravu.

Almir Alešević (sin Fikreta i Munire) rođen je 1972. godine u Lubardi kod Bužima. Sa suprugom Senadom imao je dvoje djece, sina Aldina i kćerku Almiru. Od izbijanja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu uključio se u njenu odbranu. Pored dužnosti borca, od 15. augusta 1992. do 20. aprila 1994. godine bio je komandir odjeljenja, a nakon toga, sve do pogibije i komandir voda, te zamjenik komandira čete. Više puta pohvaljivan je od Izeta Nanića, komandanta 505. brigade 5. korpusa Armije RBiH.  Almir Alešević Apir poginuo je 10. decembra 1994. godine u rejonu Trnovi kod Velike Kladuše prilikom višednevnog odbijanja napada srpske vojske  i snaga paradržavne tvorevine Fikreta Abdića.

PRIPADNIK PRVOG LUBARDSKOG DOBROVOLJAČKOG VODA

Na samom početku rata, još 8. aprila 1992. godine Almir se priključio jedinicama Teritorijalne odbrane Bužim, postavši dio prvog lubardskog voda, koji je vodio Hasan Musić Musa. Tada je Lubarda imala dva voda; jedan naoružan, drugi nenaoružan. Pored učešća u odbrani Bosanske Krupe u aprilu 1992, Apir i njegovi saborci sudjelovali su u držanju linije na Dobrom Selu, Banjanima i Babincu, ali i odbijanju neprijateljskog napada u Kekićima 11. juna 1992. godine. Jedan od njegovih saboraca bio je Šefket Bajrić, kojem je Apir ostao u lijepom sjećanju. “Kod Apira mi je bilo najupečatljivije to da je on bio veseljak. Uvijek neka šala i pozitiva. Nije kod njega bilo mjesta primitivnim šalama, uvijek šala s ukusom i za svakoga. Nikad ga nisam vidio zabrinutog ili neraspoloženog. Bio je tip za kojeg su se vezali ljudi. Mogao se prilagoditi svakome i zato je i lahko zadobijao simpatije i povjerenje saboraca. Sve to predodređivalo ga je da vrlo rano postane komandir odjeljenja, a kasnije voda i čete. Zajedno smo sudjelovali u oslobađanju Ćorkovače,  u akciji 'Munja '93', te dugi period rata proveli skupa na liniji”, kazuje Bajrić.

Nakon Hasana Musića, lubardski vod vodili su Sajo Bajrić i Ahmet Dekić. Od osnivanja 505. brigade pa sve do proljeća 1994. Apir je bio na dužnosti komandira odjeljenja. U to vrijeme, pored Saje i Ahme, Apirovi saborci još su bili: Medin, Muhamed i Senad Sijamhodžić, Mrkela i Beso Abdić, Zado, Ramiz, Isko, Sinđo, Seno, Smajo, Remzo i Ibro Alešević, Eno Bešin, Ismet Ćosić, Abdija Muminović, Fikro Tahić, Aziz Dekić, Emir Muminović, Semir Odobašić, Asim, Šefket i Nićo Bajrić, Sajo Bajrektarević...

U akciji “Munja '93” Almir Alešević Apir predvodio je grupu boraca u kojoj je bio i Emir Muminović. “Naš drugi vod bio je podijeljen u nekoliko grupa, a našu grupu, koja se zvala 'Zebra 4', predvodio je Apir. Sajo Bajrić je bio na čelu voda, a Šefik Veladžić na čelu čete. Po mom sjećanju, pored Apira i mene, tu grupu još su činili Nisvet Abdić Mrkela, Šefket Bajrić, Aziz Dekić, Ibro Alešević, Asim Bajrić, Semir Odobašić, te Fikro Tahić, koji je i poginuo u toj akciji. Noć uoči akcije dobili smo zadatak da napadnemo i zauzmemo Lovriće. Svaki borac je imao pušku, dva okvira metaka i po dvije bombe cazinke koje su imale fitilj i pripaljivale se ručnim upaljačem. Krenuli smo rano ujutro, oko 4, i otišli iza leđa neprijateljskim jedinicama. Akcija je počela prije nego što smo izišli na mjesto odakle smo trebali otpočeti borbu. Bilo je tu jakog puškaranja, bacanja bombi cazinki... Naš dio akcije išao je sporije jer nam je na samom startu akcije poginuo Fikro Tahić. Zbog toga smo s malim zakašnjenjem i iz drugog pokušaja stigli na cilj. Tu smo zarobili jednog četnika”, prisjeća se Muminović i ističe neke od vrlina koje su krasile rahmetli Apira: “Apir je bio vrlo hrabar, uostalom, kao i svi njegovi Aleševići, koji su nadaleko bili poznati po svojoj smjelosti. Nije on bio osoba s kojom si mogao razglabati neke visokointelektualne teme, ali je imao niz lijepih društvenih i socijalnih vrlina. Bio je čovjek od povjerenja, vazda uljudan i druželjubiv. Brzo je stupao u kontakt s ljudima i imao je dosta prijatelja. Onda vrlo duhovit, pa su se momci lahko vezali za njega i voljeli njegovo društvo. Apsolutno pozitivan čovjek s kojima sam se poznavao od rane mladosti.”

UČEŠĆE U AKCIJAMA “OGANJ” I “MUNJA '93”

Od formiranja Drugog odreda 2. augusta 1992. godine Apir je ušao u njegov sastav. Taj odred je od 15. 8. 1992. godine preustrojen u Drugi bataljon, koji je u nastavku rata dobio epitet jurišni. Na čelu Prve čete, čiji je pripadnik bio i rahmetli Apir, do februara 1993. godine nalazio se Šefik Šeki Veladžić: “Od samog početka rata Apir se priključio Musinom dobrovoljačkom vodu, čiji su momci sudjelovali u napadu na Kekiće, a neki od njih prethodno išli braniti i Bosansku Krupu. Prvi ratni susret s Apirom imao sam prilikom formiranja linija na Dobrom Selu, Banjanima i Santračevoj Glavi još u vrijeme Teritorijalne odbrane. Svakodnevno smo se susretali, jer sam redovno išao u obilazak linije. U to vrijeme vodio sam varoški vod i s lubardskim i elkasovačkim vodom smo se mijenjali na liniji, a nekad i bili uporedo zajedno. Formiranjem brigade 15. augusta 1992. godine prešao sam na čelo Prve čete, u čiji su sastav ušla navedena tri voda. I dalje, nakon što sam 15. 2. 1993. godine prešao u komandu bataljona, kao pripadnici istog bataljona, često smo se susretali. Onda je on u proljeće 1994. godine prešao u novoformiranu četu 'Žutih mrava', gdje je postavljen za komandira četvrtog voda... Zajedno smo sudjelovali i u oslobađanju Ćorkovače i u 'Munji '93'. Taj lubardski vod je bio strašno dobar, sve momci hrabri i odlučni, kad je mirno, pomalo i nestašni, ali kad je o borbi riječ, na njih se uvijek moglo računati. Naša četa je s 'Hamzama' i 'Gazijama' oslobađala Ćorkovaču. Varoški vod je išao u pravcu Latinovca, Elkasovčani su udarali na Ćulumak, a Lubarđani od Ćulumka do Ćorkovače. Tu je i Apir sa svojim odjeljenjem odigrao važnu ulogu. Tako je bilo i u 'Munji '93', gdje je Apirova grupa imala jedan od težih zadataka jer su išli iza leđa i nisu bili uvezani s drugim našim jedinicama. I zaista su neko vrijeme bili u vrlo teškoj situaciji. Apir je bio izuzetan borac, pouzdan starješina i za svoje godine vrlo ozbiljan i zreo kao ličnost. A uvijek je bio spreman na šalu. I dva brata su mu bila u brigadi, a mlađi Juso je ostao bez noge, tako da su kao porodica puno dali u odbrani zemlje.”

POGIBIJA U BORBAMA PROTIV LEGIJINIH SPECIJALACA

U proljeće 1994. godine od stotinjak mladih regruta koji su prošli obuku u Gornjoj Koprivni kod Cazina oformljena je četa mladih vojnika. Ta formacija imala je četiri voda, a za komandira četvrtog voda postavljen je Almir Alešević. Od tad pa sve do Aleševićeve pogibije jedan od njegovih najbližih saradnika bio je Admir Ćatić, referent u komandi čete. “I Apir i ja smo iz Jurišnog bataljona prešli u četu 'Žutih mrava'. Neko vrijeme smo boravili u Čavi, gdje smo imali dodatnu obuku s mladim regrutima koji su dolazili iz Koprivne. Na čelu prvog voda bio je Sead Ćehić, na čelu drugoga Kasim Šišić, treći je vodio Jasmin Šahinović, a četvrti Apir. Komandir čete nam je bio Suljo Isaković. Ta naša četa je pridodana Četvrtom bataljonu, koji je u početku vodio Rasim Suljić Rus, a nakon njega Suljo Mirvić. Skoro svakodnevno sam sarađivao s Apirom, a u borbama u kojima je poginuo danima smo bili zajedno na IKM-u i liniji. Prva borbena dužnost te naše čete bilo je držanje linije na potezu Ramina Glavica – Radoč, te od Rudnika do Čaglice. Poslije toga, išli smo skupa u brojne akcije, od Pećigrada, oslobađanja Velike Kladuše, 'Breze '94', Grabeža kod Bihaća te Trnova početkom 'Druge autonomije'. Jedna od najvažnijih uloga naše čete bilo je učešće u deblokadi naših jedinica na Mostobranu. Naša jedinica udarala je iz tri pravca i uspjela probiti obruč. Tu smo Apir i ja sudjelovali kao komandiri vodova, jer sam ja na čelu prvog voda mijenjao Ćehića. Nakon Mostobrana, na Grabežu smo bili 12 dana. Kad smo došli, dočekao nas je kamenjar. Neprijateljski vojnici bili su desetak metara ispred nas. Tu su nam poginuli Jasmin Mahmutović i Mirzet Hotić, te ranjen Nijaz Veladžić Veljun. Unatoč vrlo teškim okolnostima, uspjeli smo odraditi velikog posla, odbili smo tenkovski napad, uspostavili i uvezali liniju”, prisjeća se Admir Ćatić ratnog puta s Apirom Aleševićem.

Nakon boravka u Bihaću, borci iz čete “Žutih mrava” stigli su kući na odmor, gdje su se zadržali 24 sata. Budući da se desio napad na Veliku Kladušu, već sutradan je oko 140 boraca njihove čete upućeno u Veliku Kladušu u zaustavljanje prodora Ćićminih i Legijinih jedinica. “Neprijateljske snage su već bile zauzele Stari grad i Piskanu, tako da je početni plan bio vratiti izgubljene položaje. Međutim, kad su u neprijateljskoj komandi shvatili da smo mi krenuli prema Starom gradu, udarili su iz pravca Drmaljeva na Trnove. Tu su vrlo brzo rasturili položaje 506. brigade, došli do džamije u Trnovu s ciljem da nas stave u okruženje. Komandant Nanić nam je naredio da se odmah vratimo i izvršimo kontranapad. Sve se dešavalo u blizini današnjeg Abidovog restorana u Trnovu. Tu nam se pridružio Suljo Karajić sa svojim saborcima, te jedno odjeljenje 'Hamzi' i mi smo udarili kontru, vratili izgubljene položaje i uspostavili linije. U međuvremenu nam je ranjen komandir čete Suljo Isaković, potom Zeid Bajrić, koji je ubrzo podlegao, te poginuo Zijo Duranović. U navedenim borbama povratili smo zarobljeni kamion i likvidirali nekoliko neprijateljskih boraca. Nakon Suljinog ranjavanja, Apir je stao na čelo čete. Onda smo nas dvojica uspostavljali liniju i s momcima iz 506. brigade koji su bili na Džaferovića brdu uspostavili vezu. Apir je na Džaferovića brdo poslao Ramiza Sijamhodžića, koji je s pozicije komandira odjeljenja preuzeo vođenje prvog voda. Ubrzo nakon toga naše jedinice su se spojile s Prvim bataljonom, koji je bio na Plazikuru. Uslijedile su žestoke borbe koje su trajale nekoliko dana. To su one poznate bitke na Plazikuru o kojima je na televiziji govorio Arkanov pukovnik Rade Rakonjac. Tu je i Asim Bajrektarević sa svojim momcima iz Prvog bataljona odigrao važnu ulogu. Apir i ja smo bili na obližnjem IKM-u. Navečer smo obilazili borce koji su ostajali sami i sutradan bili odsječeni do navečer. Prilikom naše posjete Apir ih je ohrabrivao i šalio se s njima. Svaku noć bi im ponavljao: 'Momci, izdržite, nema nam druge.' I uvijek je imao osmijeh na licu. Zračio je pozitivnom energijom. Tu se posebno istakao borac Amir Tahić, koji je kasnije poginuo u Rajnovcu. To su bili nevjerovatno teški dani. Sjećam se kad smo išli na referisanje komandantu Naniću da nam je bilo čudno što smo dobijali duplo više naoružanja nego što smo tražili. Po tome smo zaključivali kakve nas jedinice napadaju. Šta god smo tražili, komandant nam je odobravao. Tražimo 5 RPG granata, a dobijemo 10, tražimo 20 punjenja za nitroglicerinku, a dobijemo 40, tražimo određeni broj bombi, dobijemo daleko više. Na kraju će se ispostaviti da su nas te bombe i spasile, jer svaki borac je imao po najmanje 10 bombi i nije bilo lahko prići našim položajima. Bile su to dotad najteže borbe za našu četu. Na hiljade projektila je ispaljeno na naše položaje, osamdesetčetvorka je 'brijala' po cijeli dan, razrušeni su nam i ispreturani rovovi, naši borci su bili u okruženju, ali linije nisu pale. Za desetak dana imali smo 6 poginulih i oko 30 ranjenih. Pored Apira, Zeida i Zije, u tim borbama još su poginuli Sejfo Bajrić, Amir Odobašic i Suad Mulalić.”

Bez obzira na žrtve i stradanja, Apirovi momci danima su odolijevali neprijateljskim napadima. I upravo u jednom od tih napada i sam Apir je poginuo. “Padaju granate, puca, imaš osjećaj da zemlja gori. U jednom navratu šalje mene, Ramiza Sijamhodžića i rahmetli Ilfada Tahića da obiđemo liniju. Borbe se nastavljaju i sutra. Desno od nas u nekim kućama je bio Jasmin Šahinović sa svojim vodom. Apir zove Jasmina, a on se ne javlja. Zove drugoga borca, ni on se ne javlja. Kaže: 'Ja moram tamo ići.' Odgovaram ga da ne ide jer je dan, vidno je, pogodit će ga. Kaže: 'Moram vidjeti šta se dešava.' I otišao je. Pretrčao je preko neke čistine i došao do rova u kojem su bili naši momci i gdje je bilo puno ranjenih. Tu u blizini Jasmin i njegovi saborci bili su u okruženju. Kako su mi kasnije pričali, onda je otišao do jedne stare kuće koja je bila razrušena. Valjda je pokušao uspostaviti vizualni kontakt s Jasminom. I upravo je u to vrijeme pored njega pao neprijateljski projektil od kojeg je poginuo. Njegova smrt me baš pogodila. Od silnih borbi koje su se i dalje vodile nisam mu mogao otići na dženazu”, prisjetio se Admir Ćatić.

“HVALA TI, ŠKOLSKI”

Apirov ratni, ali i školski drug bio je i Dževad Halilagić, danas ratni vojni invalid: “Kad god se prisjetim školskih dana, prvi u sjećanju su mi ljudi koji su bili veseli i širili pozitivnu energiju na druge. Upravo takav bio je i moj drug Almir Alešević Apir. Razigrani i nestašni momak koji je svojom pojavom, šalama i doskočicama razbijao uobičajenu školsku monotoniju. Lahkoću komunikacije i uklapanje u društvo Apir je znao iskoristiti za uveseljavanje sviju oko sebe. Kako je bio prilično nestašan, napravili smo dogovor da budem njegov osmatrač koji je imao zadatak da ga obavijestim da je nastavnik blizu. A to je bilo vrijeme kada su nastavnici bili vrlo strogi. Svaki put kad bih mu skrenuo pažnju na dežurnog nastavnika, on bi odgovarao: 'Hvala ti, školski.'”

Nakon završetka osnovne škole, dvojica drugova dugo se nisu vidjeli. Međutim, u ljeto 1994. godine vihor rata ponovo ih je spojio. Našli su se u istoj jedinici, ali ovaj put u puno ozbiljnijoj ulozi. Dževad Halilagić je bio vojnik u četi 'Žutih mrava', a Apir već iskusni i dokazani starješina koji je svojim zalaganjem zaslužio poziciju komandira voda. “Pri našem prvom susretu rekao mi je: 'Ako Bog da, školski, bit će nam dobro u ovoj jedinici.' Pitao me je li sve OK i stavio se na raspolaganje za sve što mi bude mogao pomoći. Lice mu je bilo vedro, nasmijano i zračilo je optimizmom. Nekoliko mjeseci kasnije bio sam počašćen da i sam vidim hrabrost 'mog školskog'. U bitkama prilikom akcije 'Mostobran '94' naša jedinica je bila pod jakom pješadijskom vatrom na nepristupačnom šumskom terenu. Okvir mi je prazan, ne vidim metu, ali na trenutak vidim plamen i cijev osamdesetčetvorke. Nemam bombu, kolega mi iznenađeno vrišti. 'Tuče nas praga', mrmlja uz viku. Brzo sam shvatio da sam mu bio preblizu i da je poistovjetio zvuk moje puške s dejstvom neprijateljske prage. Mijenjam okvir, uzvraćam na vatru i na lijevoj strani od mene primjećujem Apira. Nekim čudnim gestom me upozorio da je neprijateljska bomba u mojoj blizini. U posljednjem trenutku sam je primijetio i izbjegao. Taj je dan puno bombi bačeno na nas. Ležao sam na boku i opet gledao u Apira, koji je pripremao dvije bombe. Zubima je oslobodio osigurače, ustao i bacio obje bombe. Rafalima smo ispratili njegov potez i  vrlo brzo uz gromoglasan tekbir priveli kraju veliku bitku. Naš zadatak je bio uspješno izvršen. Nakon toga, Apir je otišao u obilazak linije, a nama je naređeno da oprezno učvrstimo nove položaje i to smo uradili pod okriljem noći i uz gustu jutarnju maglu. Na proplanku sam iskopao ležeći rov i, dok sam prilagođavao i maskirao grudobran, posljednji put sam vidio 'mog školskog', koji mi reče: 'Školski moj, ja ću u taj rov kad je tako lijep, a ti odi kod Dervića da pojačaš desno krilo.' Zahvalio sam mu na jučerašnjem upozorenju i otišao do položaja na koji me uputio. Upravo na tom novom položaju, nakon nekoliko sati, teško sam ranjen, ostajući bez desne ruke. Mjesec kasnije, u toku oporavka neugodno me iznenadila vijest o Apirovoj pogibiji. Osjećam veliku čast zbog poznanstva s njim. I danas ga u društvu često spomenem i prisjetim se njegovog herojstva i doprinosa u odbrani domovine Bosne i Hercegovine.”

Izjava pukovnika Rade Rakanjca, jednog od 40 Legijinih specijalaca s velikokladuškog ratišta

“Taj Peti korpus, naročito ta neka bužimska 505, to su strašni borci... Ta 505. bužimska, to je neverovatno nešto. O tim ljudima, koliko god oni bili neprijatelji, ja sam uvijek govorio reči hvale, jer su stvarno mnogo, ali mnogo hrabri. Ako može da se kaže ludo hrabri, onda su to oni ludo hrabri. Da l' su to neki moralisti, hodže, da l' je taj fanatizam... Nekad su se vodile akcije na nekih 100 metara, ili bliže, da ne možemo mi njih da pomerimo. Sedamnaest akcija na Plazikuru, na jednom brdu pored Kladuše. Sedamnaest napada, sedamnaest akcija nismo mogli da ih pomerimo. Za ne poverovati… Tako da su se borbe vodile vrlo blizu...”

(“Goli život”, TV “Happy”, 22. 8. 2013. godine)