U toku proteklog rata na slobodni prostor Bihaćkog okruga došlo je više od 1.300 boraca koji su se, ostavljajući ugodnosti života u srednjoevropskim zemljama, pješice zaputili prema zavičaju. Najviše njih stiglo je iz prvog pokušaja, dok je veliki broj, u nemogućnosti prvotnog prelaska, odlazio na posavsko, srednjobosansko, hercegovačko, pa čak i goraždansko ratište. Jedan od onih koji se nakon višemjesečnog ratovanja u Srednjoj Bosni uspio vratiti u Hrvatsku i iz drugog pokušaja doći u rodni Bužim bio je i Mirsad Odobašić. Sa svojih 19 prijatelja u dvodnevnom maršu Mirsad je prepješačio teritorij tzv. SAO Krajine i 22. januara 1993. godine stigao u Cazin. Po dolasku je raspoređen u civilnu policiju, a od septembra 1993. godine u interventno odjeljenje Policijske stanice Bužim, s kojim je sve do pogibije odlazio na mnoga ratišta širom Bihaćkog okruga.

Mirsad Odobašić (sin Hašima i Selime) rođen je 1969. godine u Lubardi kod Bužima. Bio je oženjen suprugom Hasnijom, s kojom je imao kćerku Merjem. Po odsluženju JNA zaposlio se u austrijskom gradu Welsu, a nedugo nakon toga prešao je u München. Sredinom 1992. godine napušta posao u Njemačkoj i dolazi u Srednju Bosnu, gdje se priključuje jedinicama Sedme krajiške brigade Armije Republike BiH. Nakon pada Jajca, vratio se u Hrvatsku, odakle je došao u Bužim. Poginuo je 4. novembra 1994. godine u mjestu Ostružnica kod Bosanske Krupe u vrijeme operacije “Mostobran '94”. Posthumno je nagrađen Zlatnom policijskom značkom.

Mirsad Odobašić bio je jedan od trojice sinova svojih roditelja. Kako je otac Hašim radio u Njemačkoj, Mirsad je imao dosta novca i bio rado viđen među prijateljima i poznanicima, svjedoči njegov brat Nijaz.


Mirsad Odobašić

U osnovnoj i srednjoj školi jedan od najboljih Mirsadovih prijatelja bio je i Nihad Varcar. Određeno vrijeme putovali su autobusom u Bosansku Krupu, gdje su stanovali u domu, trenirali karate i slično: “U domu su uglavnom bili učenici iz najudaljenijih krajeva, iz Lušci Palanke, Majkić Japre, Bužima i sl. U našem društvu još su bili Halid Bajrektarević, Nevzet, Osman i Arif Nanić te Rasim Šahinović Kamenica. Mirsad je bio ozbiljniji od nas u školi. On je išao u građevinsku, a mi ostali u poljoprivrednu školu. Bio je dobar đak. Kad god su bile neke nemile situacije, on se držao po strani. Svi smo mi trenirali karate, a on nekako najmanje jer je živio podaleko od čaršije, pa je rjeđe dolazio na treninge. Imao je neku posebnu harizmu. Bio je veliki vjernik, ali ne samo onaj koji formalno drži do molitve nego koji svojim ponašanjem pokazuje islamski moral. Taj ni u šali ne bi slagao, opsovao, nije volio nepravdu, a onda još lijep k'o lutka, zgodan i pametan. Eto, to je bio naš drug Mirso.”

NA RATIŠTU U SREDNJOJ BOSNI

Početak rata Mirsada Odobašića zatekao je u Njemačkoj. Odluka da se vrati u Bosnu i Hercegovinu i uključi u odbranu domovine odvela ga je u Srednju Bosnu. Na tom putu s njim je bio i Hamdija ef. Kovačević. U ovaj dio Bosne i Hercegovine došli su u augustu 1992. godine i tu su, boraveći na više ratišta, ostali sve do početka 1993. godine. “Mirsada Odobašića upoznao sam na putu za Travnik. Na prvi susret izgledao je vrlo prijatan, uljudan i veseo čovjek. Dolazeći u Travnik, tačnije u objekat osnovne škole u Han-Biloj, gdje je bila stacionirana Sedma krajiška brigada (kasnije 17. krajiška), već nas je čekalo oružje i uniforme, a ubrzo smo i raspoređeni u vojne jedinice. Dok smo boravili u Han-Biloj, Mirso i ja smo se redovno družili i upoznali, često odlazeći na namaz u obližnju džamiju. Bila je to prilika za razgovor o svemu i svačemu, iz čega se izrodilo veliko prijateljstvo. Nakon nekog vremena, stigla je naredba da idemo u Karaulu, u blizini Travnika. Tu smo proveli nekoliko sedmica i držali liniju na okolnim brdima. Potom je naša brigada dobila zadatak za odlazak na Jajce, koje je tih dana bilo pred padom. Sve vrijeme našeg zajedničkog ratovanja Mirso je bio dosta hrabar, energičan i odlučan borac, vazda spreman pomoći svakom od nas. Sjećam se, dok smo bili u Karauli, da nam je efendija sa svojim džematlijama pripremio dobar ručak. Ispekli su nam janje i, kad je već bilo pečeno, došao je kurir i tražio da odmah krenemo prema Jajcu. Većina nas je prokomentirala da nas dižu od gotova ručka, na šta se Mirso nasmijao i dodao: 'Nije nam nafaka da jedemo, valja ići braniti zemlju i ovaj narod.' Kasnije je došao u rodni Bužim, nekoliko mjeseci prije mene. I tu mu je bila sudbina da pogine. U sjećanju mi je ostao kao vrlo čestit i rijetko moralan insan”, priča Hamdija ef. Kovačević.


Sa suprugom Hasnijom 10. augusta 1994. godine

Po svjedočenju Jusufa Juke Bajrektarevića iz Cazina, saborca sa srednjobosanskog ratišta, Mirsad Odobašić bio je jedan od najodlučnijih i najpredanijih saboraca, pun hrabrosti i energije za borbu na Allahovom putu, a protiv agresora na Bosnu i Hercegovinu. “Iz Mirsadovog ponašanja i držanja u toku rata, ali i riječi kojima je iskazivao ljubav prema vjeri i domovini, svi njegovi saborci su mogli predosjetiti da će poginuti. Jednostavno, želja da bude šehid kod njega je bila tako primjetna. Osim o borbenom zadatku, on je puno mario o svom namazu. Često smo zajednički obavljali namaz kao vojnici. Iz želje da postupa kao pravi borac na Allahovom putu, Mirso nam je predložio da odemo u Zenicu kod Hasana ef. Makića, koji je tada bio imenovan za bihaćkog muftiju, i da se s njim posavjetujemo kako treba da se ponaša i izgleda borac na Allahovom putu. Muftija Makić nam je kroz kur’anske ajete i hadise Muhameda, a. s., dao potrebne upute i savjete kako se nositi sa svim tim iskušenjima. I držali smo se tih uputa, a Mirso pogotovo. Najupečatljiviji detalj po kojem sam upamtio Mirsada odnosio se na dan kad smo na liniji odbrane Karaulska gora između Travnika i Jajca imali 6 poginulih i više ranjenih Krajišnika. To je bilo veliko iskušenje i ispit za sve nas. Tad nam je Mirso predložio da spalimo svoje vize i radne dozvole da nas ne bi šejtan nagovorio da se vratimo nazad na svoja radna mjesta u Austriju, Njemačku i druge države iz kojih smo došli braniti Bosnu. Po povratku iz Srednje Bosne došli smo u rodnu Krajinu. Sretali smo se još nekoliko puta prije njegove pogibije. Da mu Allah da Džennet, a njegovoj porodici, sugrađanima i sunarodnjacima podari osjećaj ponosa što je jedan takav 'insanski cvijet' živio, hodio i šehidsku krv prolio po zemlji bosanskoj.”

NEVJEROVATAN PODVIG

Prvi Mirsadov komšija bio je Šefket Bajrić, s kojim je proveo značajan dio rata. “Mirso je imao zanimljiv život. Vojsku je odslužio u Sloveniji, gdje sam i ja išao u srednju školu, pa smo znali ponekad i izići u grad. Onda se zaposlio u Austriju, pa poslije toga i u Njemačku. Imao je para, bio lijep i cure su bile lude za njim. Dobro pamtim kad je vozio bijelog nisana, koji je bio moćan auto jer je imao na 'hiljade kubika'. Pa onda neke opele, audije i tako. Kad se počela 'zakuhavati' politička situacija, jedno vrijeme je dopremao oružje izvana. U vrijeme rata snažno se okrenuo vjeri i bio predan vjernik. Bio je vrlo iskren čovjek”, kaže Šefket Bajrić, napominjući da je Mirsad došao kući početkom 1993. godine u grupi od oko 20 ljudi. Njihov zajednički ratni put započinje u Cazinu, kada su sudjelovali u zauzimanju Policijske stanice i oslobađanju Cazina od autonomaških jedinica. Kasnije su sudjelovali u borbama u Čajićima, Ćatićima, Skokovima, Golubovićima... “Mirso, Hama Durić i ja smo bili među prvima koji smo ušli u Policijsku stanicu u Cazinu. To je bilo 1. oktobra 1993. godine, kad su autonomaši bili privremeno zauzeli grad. Hama i Mirso su ušli u kancelarije, a ja sam prošao kroz zgradu, otvorio prozor i iz sveg glasa izgovorio tekbir. Tad smo u trenu ovladali gradom. Petnaest dana kasnije Cazin je ponovo pao u ruke autonomaša. Ja sam taj dan bio ranjen i, dok sam boravio u Cazinu u bolnici, nisam ni znao da je grad ponovo izgubljen. To je bilo moje prvo od ukupno tri ranjavanja u toku rata. Po povratku s bolovanja, nekad u proljeće 1994. godine, prešao sam u interventni vod policije, gdje smo se Mirso i ja ponovo sreli. Pored Mirse, u toj našoj ekipi još su bili Suljo Šahinović, Enver Nahić, Rifet Šekić, Mućo Dizdarević, Namir Makić i ja. I ostali su upadali s vremena na vrijeme, poput Envera Alića, Ese Duranovića, a nekad su s nama išli i Husnija Cinac, Mujaga Talić, Feho Salkić i neki drugi. Najviše puta nas je Mirso predvodio. U to vrijeme smo prošli mnoga ratišta. Bili smo jedna od ključnih jedinica u oslobađanju Tabakovića i Golubovića u junu 1994. godine. To je bila naša najznačajnija zajednička borba i jedan od ključnih preduvjeta za kasnije oslobađanje Pećigrada”, prisjeća se Šefket Bajrić i nastavlja svoje kazivanje: “Naš cilj je bilo jedno brdašce iznad Čelinje, koje smo s uspjehom zauzeli. Tu smo Mirso i ja odigrali ključnu ulogu. Da smo samo 5-6 minuta zakasnili, vjerovatno ne bismo zauzeli te položaje. Krenuli smo u rano jutro. Nas dvojica smo išli ispred, a ostali borci na dvadesetak metara iza nas. Bombe su padale oko nas kao kruške. Jednom on viče tekbir, a ja Allahu ekber, a drugi put obrnuto. Bio bih neiskren kad bih rekao da se nisam bojao, ali nisam ni pomišljao da ga ostavim. Znao sam da će ići do cilja bio ja s njim ili ne. I onda me bilo stid ostaviti ga jer sam znao da on mene ne bi ostavio. Kad smo ugledali prve ljudske siluete ispred nas, otvorili smo vatru i vrlo brzo zauzeli prvu kotu. Malo smo ih zatekli. Mirso je filmski uskočio u prvi rov i jednog neprijateljskog borca udario kundakom. Tu su im poginula dva vojnika, jedan je teško, a jedan lakše ranjen. Druga grupica je malo pružala otpor, ali i njih pet se ubrzo predalo. Onda ih je Mirso malo ohrabrio i rekao da se ne sikiraju i da će se s njima lijepo postupati. Rekao im je da uzmu od poginulih iz džepova ako ima novca, cigareta ili nešto drugo i da to njima pripada. Tu je demonstrirao human pristup u duhu konvencije o postupanju sa zarobljenicima, ali i u duhu samog islama. Jedan od njih ostao je u redovima Petog korpusa. Kako sam u toj akciji ranjen od bombe u rame, pod okom i još na nekoliko mjesta, pokupio sam dvojicu ranjenih autonomaša i odvezao ih u Bužim u vojni stacionar. Nakon što sam ja otišao, Mirso je krenuo na lokalitet Šumica i napravio još jedan nevjerovatan podvig. Tu je uspio zarobiti i razoružati 28 neprijateljskih vojnika.”


S braćom i komšijama 1994. godine

Svojim lijepim ponašanjem i odgovorim pristupom Mirsad je vrlo brzo zadobijao poštovanje saboraca. Tako je bilo i sa Šefketom. “I Pedagošku akademiju sam završio iz poštovanja prema njemu. Naime, u toku rata, 1994. godine, obojica smo upisali Pedagošku akademiju, smjer Matematika i fizika. Inače, on je dobro učio u školi i bio natprosječno inteligentan. I tako, s jednog od predavanja on je i otišao na Bosansku Krupu, gdje je i poginuo. Kasnije sam to završio, jer sam osjećao pritisak da to moram zbog njega”, dodao je Bajrić.

“KO SE S MIRSADOM DRUŽIO, TAJ JE I KLANJAO”

Mirsad Odobašić i Namir Makić upoznali su se prije rata, kada je Mirso oženio njegovu rodicu Hasniju. U toku rata sve do Mirsadove pogibije bili su skupa u interventnom vodu policije. “Asim Bajrektarević je bio načelnik sektora uniformisane policije pri MUP-u Bihać. Kad su krenula dešavanja oko autonomije, on je izdao naredbu za formiranje tog voda u kojem nas je bilo oko 40. Poslije uspješno obavljenog zadatka u Cazinu taj vod se rasformirao, ali su ostala odjeljenja po stanicama čiji su pripadnici i dalje išli na liniju. Stanica javne bezbjednosti Bosanska Krupa imala je četiri ispostave: Krupa sa sjedištem u Pištalinama, potom Otoka, Jezerski i Bužim. Nas desetak je činilo bužimsko interventno odjeljenje. Po mom sjećanju, s nama su još bili rahmetli Rifet Šekić i Mućo Dizdarević, potom Šefik Šefko Dizdarević, pa onda Enver Enko Alić, Eso Nahić, Eso Duranović, Šefket Bajrić, jedno vrijeme je bio i Bajro Sijamhodžić, onda Šemso Dervić i još neki. U početku smo bili u Cazinu, gdje smo uspostavljali javni red i mir. Kasnije smo sudjelovali u skoro svim važnijim akcijama i borbama na 'Prvoj autonomiji', od Todorova, preko Visoke glave, Brkića koplja, Dautovića glavice, Vrnogračke glavice, pa sve do pada Velike Kladuše. To naše odjeljenje je propustilo 'Brezu '94', ali je Mirso kao dobrovoljac učestvovao i u toj akciji. Nije imao nikakvu naredbu, ali je sam otišao”, prisjeća se Makić i nastavlja kazivanje o ulozi njihovog odjeljenja u borbama na Ostružnici iznad Bosanske Krupe: “Poslije 'Breze '94' sudjelovali smo i u operaciji 'Mostobran '94', gdje smo uvedeni u noći s 3. na 4. novembar 1994. godine. Kad smo prešli Unu, izgubio nam se vodič i većini je bilo drago zbog toga, jer smo se nadali da ćemo se vratiti nazad. Tad je istupio Mirso i rekao: 'Momci, sad sam vam ja vodič. Hvala Allahu, bitno je da smo prešli Unu, a sad će sve biti lakše.' Neko je upitao kako ćemo proći kroz minska polja, na šta je on odgovorio da ima kabal od neprijateljske veze i da ćemo se držati tog kabla i polahko naprijed. I pomoću tog kabla u toku noći smo i došli do komande na Ostružnici, gdje su nas rasporedili. Iako su se borbe vodile i na Johovici i Kolajevcu, naša grupa je bila na Ostrožnici. Kad je svanulo, krenule su žestoke borbe i taj dan je poginuo Mirso. Tu su tukle ose, zolje, nema šta nas nije gađalo. Pa dovoljan podatak je da je u tim višednevnim borbama brigada imala više od 130 ranjenih i oko 25 poginulih.”


Mirsad Odobašić 1994. godine

U vrijeme pogibije Mirsad Odobašić je bio u jednoj kući s Jasminom Mehićem. “Mirso i Jasmin bili su zaklonjeni od smjera iz kojeg je pucalo. Kasnije mi je saborac Mehić ispričao da mi je Mirso pokazivao da vidi četnike kako prilaze kući u kojoj sam se ja nalazio, a što ja nisam vidio. Valjda mi je kroz prozor išaretio da izbacujem bombe napolje. I ja sam onako nasumice bacao bombe, ne videći da mi Mirso skreće pažnju na dolazak četnika. U vrijeme tih borbi Mirso je pogođen. Nakon nekoliko minuta Mehić je pretrčao u našu kuću i javio nam za Mirsu. Onda je ranjen Mehić, kojeg sam ja previjao. Došli su neki momci u ispomoć, mislim da su bili Krupljani, i izvukli su Mirsu. Imao je na sebi prsni rap kroz koji ga je odbijeni metak pogodio tačno iznad rapa, kroz onaj džep, i pravo u srce. Odmah je bio mrtav. Imao je želju da postane šehid i Allah mu je ispunio tu želju. I danas mi je u sjećanju to njegovo lijepo lice i crna kosa, a posebno nurli čehra nakon pogibije. Kad danas razmišljam o njemu, prvo što mi pada na pamet jeste njegovo samopouzdanje i njegova predanost vjeri. Dok smo boravili na liniji u Pećigradu, pripremao nam je iftar. Kad smo kretali na neki zadatak, na liniju ili negdje drugo, on bi nam kazao: 'Hajmo, momci, klanjati dva rekjata džematile za puta.' Ma nema da bi neko rekao da neće. Ko se s njim družio, taj je i klanjao”, posvjedočio je Makić.


Sa dženaze Mirsadu Odobašiću