AGRESORSKE OFANZIVE I KRŠENJA ČETVEROMJESEČNOG PRIMIRJA

Vojni potencijali pod kontrolom Miloševićevog režima, potencijali u formi Vojske SRJ, vojske takozvane Republike srpske u BiH, vojske takozvane Republike srpske krajine u Hrvatskoj i vojske takozvane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, nastavili su ofanzivna dejstva prema zoni 5. korpusa i nakon stupanja na snagu četveromjesečnog primirja. U to vrijeme, od 31. 12. 1994. do 30. 4. 1995. godine, agresorske ofanzive i raznovrsne provokacije nisu prestajale. Preko međunarodnih posmatrača i putem medija ukazivalo se na takva agresorska ponašanja, iz takozvane UNPA zone, ali je sve bilo uzaludno. Avijacija NATO djelovala je po aerodromu Udbina na okupiranim teritorijama Hrvatske, ali tek nakon što je agresorska avijacija dejstvovala po Bihaću i Cazinu. U tim dejstvima srpska avijacija u Bihaću je uništila jedan pogon za proizvodnju mina za minobacače. Sreća je bila što nije uslijedila lančana eksplozija već proizvedenih mina i zaliha eksploziva koje su se nalazile u tom pogonu. U Cazinu je agresorska avijacija letjela izuzetno nisko, a jedan avion “Orao” u takvom je letu udario u dimnjak fabrike INCEL, a zatim se srušio i udario u jednu zgradu u Cazinu.

Agresorska ofanzivna dejstva, u vrijeme četveromjesečnog primirja, zadavala su velike probleme. Branitelji RBiH željeli su pokazati pred međunarodnom zajednicom da poštuju postignute sporazume, ali je bio neki prag preko koga se nije moglo ni smjelo šutjeti na agresorske borbene aktivnosti. Nije bilo dovoljno što agresivno ponašanje neprijatelja vide međunarodno posmatrači i što je u svakoj situaciji narušavanja primirja reagirano putem medija. Tako je bilo i januara 1995. godine, kada su agresorske snage, koristeći se efektima primirja, krenule u žestoke ofanzive i zauzele neke slobodne teritorije, koje su zbog nepovoljnog odnosa snaga i iz taktičkih razloga branitelji morali napuštati.

Iako su mediji javljali o poštivanju četveromjesečnog primirja u BiH, na prostoru Bosanske krajine vođene su žestoke i krvave borbe. Srbi su težište prebacivali na prostor Velike Kladuše, gdje su im glavne snage bile jedinice NO Fikreta Abdića, logistički i artiljerijski podržane od četničke vojske. U tu svrhu formirana je Operativna grupa “Pauk”, kojom je komandovao general Mile Novaković.

PLAN KONTAKT-GRUPE U VEZI S ČETVEROMJESEČNIM PRIMIRJEM

Krajem decembra 1994. godine, uz posredovanje bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera, potpisano je četveromjesečno primirje i prekid vatre između agresora i Armije RBiH. Dok su se vodili pregovori za postizanje tog primirja i prekida vatre, Alija Izetbegović dobio je pismo od državnog sekretara SAD-a Christophera s porukom ohrabrenja da se “postigne dogovor o prestanku neprijateljstva”, što je praktički bio američki apel da Izetbegović doprinese da i on i Srbi prihvate primirje, odnosno da i Srbi prihvate plan Kontakt-grupe koji je Izetbegović bio već prihvatio. Pri tome, Izetbegović je brinuo da “Karadžić ne bi” primirje i prekid vatre “iskoristio za neograničeno produženje okupacije zemlje” pa je zbog toga ugovor o primirju “zaključen na određeno vrijeme”, znajući da u “međuvremenu trebaju otpočeti pregovori o političkom rješenju sukoba”. Za početak tih pregovora u uvjetima primirja Izetbegović je tražio da “srpska strana prihvati mirovni plan Kontakt-grupe pet zemalja”, a da “bez takve izričite izjave političkih pregovora neće biti”.

Nakon što je tek potpisano četveromjesečno primirje (1. januar – 1. maj 1995), u obraćanju građanima i borcima pred nastupajuću Novu 1995. godinu, kako je zabilježio u Sjećanjima, Izetbegović je rekao da “rat ne smije trajati nijedan dan duže nego što mora”, ali da se “ni mir neće i ne može prihvatati po svaku cijenu”, da će se, prema tome, “pregovarati gdje god možemo, ali i ratovati ako moramo”, pa je zaključio u vezi s tim: “ako neprijatelj u toku narednih četiri mjeseca” trajanja primirja “ne pokaže spremnost za razumno političko rješenje”, odnosno ako agresorska strana ne prihvati Plan Kontak-grupe, “primirje neće biti produženo” i da će se u tom slučaju “zatražiti da se ukine embargo na oružje s važnošću od 1. maja naredne godine (...)”, dakle, s važnošću na dan isteka primirja i prekida vatre.

Izetbegović je u Sjećanjima zabilježio da su tokom četveromjesečnog primirja i prekida vatre (1. januar – 30. 4. 1995) “borbe utihnule, ali ne i sasvim prestale” jer je agresorska vojska napala “Bihaćku krajinu, a mi odgovorili napadom na Vlašić”, a da je osim tih borbi “na drugim dijelovima fronta vladalo zatišje”.

STAVOVI PREDSJEDNIŠTVA RBiH O UVJETIMA PREGOVORA

Po isteku primirja postavilo se pitanje: Treba li produžiti ovo varljivo primirje u situaciji kada je 2/3 Bosne i Hercegovine pod okupacijom Karadžićeve vojske? Za odgovor na to pitanje, pod predsjedavanjem Izetbegovića, 10. 4. 1995. godine održana je sjednica Predsjedništva RBiH na kojoj je u vezi sa zahtjevima za produženje primirja Predsjedništvo zauzelo sljedeće stavove: “Ako Karadžić do 30. aprila ne prihvati plan Kontakt-grupe, primirje se formalno neće produžiti jer to u sebi nosi opasnost postepenog legaliziranja 'statusa quo', koji je za nas krajnje nepovoljan, zato što Karadžićeva vojska sada drži 65 posto teritorije; naprijed citirani stav ne znači da ćemo preduzimati ofanzivne akcije; ako Milošević prizna BiH, postoji spremnost za produženje primirja na 2-3 mjeseca, da bi se ispitalo otvara li to mogućnost političkog rješenja sukoba; ako Karadžić poslije 30. aprila prihvati plan Kontakt-grupe, primirje se isti dan automatski i formalno uspostavlja; da će se u svim slučajevima produženja primirja zahtijevati da se već u prvih sedam dana provedu sve tačke iz ugovora o prestanku neprijateljstava od 31. decembra 1994, što obuhvata obustavu vatre u zoni Bihaća, otvaranje svih 'plavih puteva', slobodan pristup konvoja svugdje, a posebno u Bihać i enklave na Drini itd., a da, ukoliko to ne bude slučaj, dogovor o primirju prestaje važiti.”

Na istoj sjednici Predsjedništvo RBiH zauzelo je stavove o uvjetima pregovora s predstavnicima Kontakt-grupe. Za te pregovore određena je jedinstvena delegacija u sastavu: Izetbegović, Zubak, Ganić, Silajdžić, Pejanović, Komšić, Ljubijankić, te Begić i Sabrihafizović, kao savjetnici delegacije. Odlučeno je “da će ta delegacija primiti predstavnike Kontakt-grupe, saslušati ih i potvrditi da mi ostajemo pri ponuđenom planu (mapi) Kontakt-grupe; da se u ime RBiH neće otvoriti nikakvi pregovori sa Karadžićem prije nego prihvati plan Kontakt-grupe, a da se u vezi s tim u ovom trenutku nije prihvatljivo posredovanje bivšeg američkog predsjednika Kartera; da se pozdravlja Karterova mirovna inicijativa, ali da njegova posjeta objektivno ne bi doprinijela miru, jer bi mogla biti protumačena kao alternativa naporima Kontakt-grupe i produžavala bi neizvjesnost; ako Karter nudi isto što i Kontakt-grupa, onda je (...) ta posjeta suvišna, jer smo mi taj plan prihvatili, a da ako nudi nešto drugo, onda je čak i štetna; ako Karadžić prihvati plan Kontakt-grupe, otvara put direktnim pregovorima u kojima su moguće izvjesne modifikacije na mapi, uz održavanje omjera 51:49 i uz obostranu saglasnost; ako dođe do direktnih pregovora, treba uključiti i SGV kao predstavnike značajnog dijela srpskog korpusa koji nije uzeo učešća u agresiji na BiH; da u budućem ustavnom uređenju BiH nije prihvatljiva konfederacija između tzv. srpskog entiteta u BiH i Srbije, a da su mogući specijalni odnosi uz uvjet istih takvih odnosa između BiH i Bošnjaka u Srbiji; da nema ublažavanja sankcija Srbiji dok ne prizna BiH, što podrazumijeva priznanje teritorijalnog integriteta BiH kao države u međunarodno priznatim granicama; da će Predsjedništvo RBiH, u kontekstu bilo kakve suspenzije sankcija Srbiji, tražiti postavljanje trupa UN-a na granici prema Srbiji i Crnoj Gori u broju dovoljnom da osigura efikasno zatvaranje (kontrolu) granice; kada je riječ o sankcijama, prihvatljiva je samo suspenzija sankcija, a da je ukidanje sankcija moguće tek kada se uz saradnju Srbije implementira mirovni ugovor o BiH.”

AMBICIJE PO PLANU KONTAKT-GRUPE

 Plan Kontakt-grupe je imao ambiciju da se nakon uspješnog Vašingtonskog sporazuma u sastav RBiH reintegriraju okupirane teritorije pod kontrolom srbijansko-crnogorskog agresora. Kontakt-grupa je tražila da teritorijalna organizacija cijele RBiH bude na multietničkim osnovama, kako je to osigurano Vašingtonskim sporazumom za Federaciju BiH. Po ovom Planu, Federaciji bi pripalo 49 posto teritorije BiH, 3 posto bi pripadalo Sarajevu s okolinom koje bi bilo u posebnom statusu, dok bi 48 posto teritorije BiH pripadalo prostorima s većinskim srpskim stanovništvom. Kontakt-grupa je zahtijevala da 13 od ukupno 28 okupiranih gradova s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom uđu u sastav Federacije, a 17 takvih gradova je trebalo ostati van Federacije. Države članice Kontakt-grupe su tada željele da se rat u BiH završi što prije, na šta su utjecali i predstojeći izbori u SAD. Kongres SAD je podržavao stavove u korist države BiH, ali je američka administracija bila kolebljiva, što se u drugoj fazi djelovanja Kontakt-grupe mijenjalo u pozitivnom smislu. Rusija je također podržavala integritet BiH, ali je podržavala i srpsku dominaciju. Čečenski problem utjecao je da stavovi Rusije naspram BiH budu u korist teritorijalnog integriteta BiH. U britanskoj i francuskoj politici prema BiH su se osjećali agresorski utjecaji. Međutim, Chiracova politika je donosila konstruktivnije stavove. Njemačka je najčvršće podržavala BiH.

Plan Kontakt-grupe, po kome 51 posto BiH pripada FBiH, a 49 posto RS-u, predstavnici legalnih organa vlasti RBiH su prihvatili “jer donosi mir. (...) Plan je nepravičan. Nastavak rata je veća nepravda za Bosnu od ovog plana. Ustvari, Izetbegović je definirao posljednji prag odbrambene politike preko kojeg se ne može ići na dalje ustupke. Prihvatanjem plana Kontakt-grupe taj prag nije prekoračen, jer se njime garantira kontinuitet države BiH kao članice UN-a, u njenim historijskim granicama, što agresorska strana nije željela prihvatiti. Plan Kontakt-grupe predviđao je “srpski entitet” u BiH, ali je predviđao i očuvanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH kao članice UN-a. Tada se postavljalo pitanje da li plan Kontakt-grupe daje veće šanse za kasniju integraciju BiH ili su veće šanse za njenu dezintegraciju. Izetbegovićev odgovor na takva pitanja je bio: “Zavisi od toga ko smo mi ovdje, da li ćemo mi na teritoriji koja je pod kontrolom Armije i legalnih vlasti i HVO-a stvoriti jedan napredan dio BiH, konkurentan dio, čiji će model, ekonomski, politički i društveni, biti izrazito nadmoćan prema ovome drugome. Da li će se tu uspostaviti jedno civilno društvo s ljudskim pravima, poštivanjem svojine, demokratije i da li ćemo sve ono što je svijet spreman da učini za Bosnu na najbolji način iskoristiti i na taj način utjecati na integraciju BiH. Ja mislim da će to biti slučaj, jer i danas je ovo jedna oaza demokratije uprkos svim manjkavostima koje tu postoje... Stvari će se mijenjati. Vrhuška gore je proglašena ratnim zločincima. Oni će morati da odu. Doći će neki drugi ljudi. Stvari će krenuti u nekom drugom pravcu. Mir mijenja poredak stvari...” To je ustvari bila Izetbegovićeva politička strategija za djelovanje nakon što se po planu Kontakt-grupe, sa svim njegovim manjkavostima, uspostavi mir. To je bila Izetbegovićeva strategija mira, ako do njega po tom Planu dođe.

Međutim, lidere Srba je trebalo ili “prisiliti” ili “uvjeriti” da prihvate mirovno rješenje po tom Planu. (...) Oni su gospodari rata. Oni su rat započeli i mogu ga, ako hoće, sutra završiti.” Za slučaj nastavka rata, ako ne bude prihvaćen, ili dok ne bude prihvaćen plan Kontakt-grupe, Izetbegović je odredio da politička i vojna strategija snaga odbrane BiH bude: “Zadavati im stotine sitnih udaraca duž veoma duge linije fronta i prisiliti ih da odustanu od svog genocidnog plana. Mi to možemo, jer imamo ljude.” Dakle, Izetbegović je znao da bez prinude vojnim sredstvima lidere Srba niko ne može uvjeriti da prihvate mirovni plan koji podrazumijeva opstanak bošnjačkog naroda i države BiH. S ciljem da zvaničnici BiH na čelu s Izetbegovićem “smekšaju”, kako bi na štetu opstojnosti države BiH dali nove ustupke, u drugoj polovini 1993, tokom 1994. pa sve do kraja rata. Milošević i Karadžić su diktirali žestoke vojne ofanzive protiv snaga odbrane BiH. Posebno su željeli: zauzeti Igman i snagama odbrane spriječiti bilo kakav ulaz u Sarajevo i izlaz iz tog okruženog grada; okupirati slobodne teritorije Bosanske krajine koje je držao 5. korpus; okupirati teritorije Srebrenice, Žepe i Goražda koje su držale 81. i 28. divizija; od Majevice prema Ozrenu i Konjuhu presjeći, a zatim okupirati zonu odgovornosti 2. korpusa u regiji Tuzle.

Izetbegović je o tome krajem 1994. godine rekao: “Najjednostavnije, to je pokušaj da se mi smekšamo, a sila je uobičajeno sredstvo. Nije slučajno da baš u jeku ofanzive na Cazinsku krajinu imamo i političku ofanzivu, invaziju posjeta čije poruke se ne odnose, kao što bi se očekivalo, na obuzdavanje napada na Bihać, nego na političko rješenje. Mnogi procjenjuju da je sada došao trenutak. Kao što znate, mi se uspješno odupiremo vojnoj ofanzivi na Peti korpus, a i političkoj ofanzivi na mirovni plan.” Dakle, dok je agresor intenzivirao vojne ofanzive, istovremeno su, ispred međunarodne zajednice, razni diplomatski posrednici dolazili kod Izetbegovića s namjerom da se za “smekšavanje” Izetbegovićeve pregovaračke upornosti iskoriste politički i psihološki efekti agresorskih ofanziva, a Izetbegović pristane na ono što je željela agresorska strana. Dok se nudio plan Kontakt-grupe, bilo je očito da je Izetbegovićev koncept borbe da se dođe do mira bio različit od koncepta međunarodne zajednice. Izetbegović je smatrao da je jačanje borbenih mogućnosti Armije RBiH i njena efikasnost u odbrani put da se postigne ravnoteža na ratištu. Govorio je: “Izgledi za mir time postaju realniji. Historija pokazuje da je problem mira u suštini pitanje ravnoteže... Morate biti jaki da bi vas pustili da mirno živite. U tome leži objašnjenje zašto je srpski agresor odbijao mirovne planove i nastavljao rat: osjećao se jačim. Ali, stvari se mijenjaju. Mi postepeno uspostavljamo ravnotežu na frontu, pa će napadači biti prisiljeni da prihvate mir.”

Međunarodna zajednica je na mir gledala drugačije, bezobzirno prema sudbini BiH, odnosno bezobzirno prema agresorskom brutalnom kršenju svih normi međunarodnog prava. Izetbegović je smatrao da je iz nekih sredina međunarodne zajednice na sceni “najopasnija tendencija” kojom se “bosanski problem želi riješiti u kratkom roku po svaku cijenu, a to praktično znači na naš račun. Mi držimo na oku tu tendenciju i mislim da primjećujete da joj pariramo”. Dakle, Izetbegovićeva upornost u zalaganju za mir putem jačanja snaga odbrane imala je odraza na ponašanje međunarodne zajednice, da pojača pritisak na agresorsku stranu, da prihvati mirovno rješenje na osnovama međunarodnog priznanja države BiH. U tom kontekstu treba sagledavati operacije međunarodnih vojnih snaga po agresorskim položajima tokom 1995. godine, pred potpisivanje Dejtonskog sporazuma, kada je faktički i od agresora priznata država BiH, što se do tada uporno odbijalo.

Prema tome, agresorska strana je “natjerana” da prihvati plan Kontakt-grupe i Dejtonski sporazum, u uvjetima kada su snage odbrane BiH na ratištu postizale rezultate oslobađanjem teritorija, odnosno u uvjetima kada je međunarodna zajednica konačno odlučila postupiti po članu 51. Povelje UN-a i po Konvenciji o genocidu. Odupirući se snagama odbrane BiH i snagama međunarodne zajednice, agresorska strana je i dalje odbijala plan Kontakt-grupe, predlažući da se uspostavi trajni prekid vatre, što je značilo da agresor nastavi kontrolu nad 70 posto teritorije BiH, uz rizike obnove oružanih sukoba i nastavka rata. Međunarodna zajednica bila je spremna prihvatiti takve ponude agresora, ali je predsjednik Izetbegović odbijao agresorski prijedlog o “trajnom prekidu vatre” zahtijevajući cjelovito mirovno rješenje, uz mogućnost privremenih prekida vatre. Dakle, Izetbegović je bio uporan da se jačanjem borbenih mogućnosti Armije RBiH agresor prinudi na što pravednije mirovno rješenje.

IZETBEGOVIĆEVA OCJENA O GLAVNOJ INTENCIJI PLANA KONTAKT-GRUPE

Glavni sadržaj Holbrookeove misije u okviru plana Kontakt-grupe je bio rješavanje statusa tada nelegalne, paradržavne tvorevine takozvane “Republike Srpske”, koja je bila instrument oružane agresije na RBiH od strane SRJ – Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Na pitanje da li će “srpski entitet” biti faktor integracije ili dezintegracije BiH, Izetbegović je glavnom uredniku RTV BiH Belminu Karamehmedoviću 13. 8. 1995. godine odgovorio: da će po planu Kontakt-grupe “biti neki srpski entitet”, a da “ne zna kako će biti organiziran”; da je on u vezi s tim nudio “federalno uređenje, koje, opet, sa svoje strane ima svoje nedostatke”, ali da je “to cijena održanja BiH”; da u tom slučaju integracija ili dezintegracija BiH “pomalo zavisi i od nas (...), od toga ko smo mi ovdje, da li ćemo mi na teritoriji koja je pod kontrolom legalnih vlasti stvoriti jedan napredan dio BiH, konkurentan dio, čiji će model, ekonomski, politički i društveni, biti izrazito nadmoćan prema ovom drugome (...), da li će se tu uspostaviti civilno društvo s ljudskim pravima, poštivanjem svojine, demokratije i da li ćemo sve što je svijet spreman da učini za Bosnu na najbolji način koristiti i na taj način uticati na integraciju BiH”. Zaključujući odgovor na postavljeno pitanje, Izetbegović je izrazio optimizam da će se u navedenom pozitivnom smislu ostvariti integracija BiH.