Iako se za njegovo ime znalo u krugovima naših legendi sevdaha i prije, ipak prvo javno izvođenje ilahija i kasida u SFR Jugoslaviji, koje je održano u Olimpijskoj dvorani “Zetra” u Sarajevu 17. marta 1990, iznijet će tada na svjetlost šire javnosti mladića od svega 20 godina. Bio je to Muaz Borogovac, umjetnik na sazu, ime koje nam i danas budi predratna sjećanja na velike skupove nacionalnog buđenja gdje je bio nezaobilazni element.
A upravo ta večer bila je jedinstveni kulturni događaj na kojem su zajedno ilahije, kaside i sevdah prvi put prezentirane širokoj javnosti u tadašnjoj Jugoslaviji. Ovaj antologijski koncert izveli su članovi Horske sekcije Gazi Husrev-begove medrese uz doajene sevdaha: Safeta Isovića, Zehru Deović, Zekerijaha Đezića, Hanku Paldum, Omera Pobrića i mladića na sazu Muaza Borogovca, koji se predstavio s pjesmom Puče puška, a bio je i pratnja ilahiji koju su izvodili hfz. Bugari i Aziz Alili.
I autor ovog teksta sjeća se tih događaja koje je zajedno s familijom, u nekim bajramskim danima, gledao putem videokasete koja je tih dana kružila po Sandžaku i rečenice koju izgovara amidža dok onako zabezeknuto gleda u televizor: “Bogami Alija napravi državu.”
Borogovac u razgovoru za bajramski broj Stava otkriva da je njegovo prvo interesiranje za saz počelo još dok je imao tek napunjenih 14 godina, u ljeto davne 1983.
“Moj otac rahmetli kupio je saz u Turskoj i, slušajući ga kako svira, brzo sam zavolio taj zvuk. Jednostavno, to je bilo dio mene. Kao da je neko davno u meni posadio klicu sevdaha koja je tada proklijala. Ništa je nije moglo zadržati. Kada sam uzeo saz, vjerujte da sam svirao dan i noć. Kasnije sam shvatio da se radi o našoj duši bosanskoj koja je na taj vanvremenski način vezana za Bosnu, za sve naše pretke i sve što Bosnu čini Bosnom, a svakako je to i sevdah i taj zvuk saza”, kaže nam Borogovac.
“Bilo je to nevjerovatno. Moj talenat se brzo razvio tako da sam svega poslije pola godine 1984, u vrijeme olimpijade u Sarajevu, imao svoj prvi nastup u “Morića hanu”. Tu smo svirali moj otac Mumamed i ja. Sjećam se da smo pratili Eminu Zečaj iz noći u noć i tako punih 20 noći u tom prekrasnom ambijentu koji je djelovao kao rodna kuća sevdaha”, priča nam sazlija Muaz.
Nedugo zatim Borogovac dobija i poziv iz Beograda da snima ploču. Ipak, tek kad je 1989. za “Diskoton” snimio staru sevdalinku Puče puška, nastalu u našem narodu, a koja govori o Gazi Husrev-begu, velikom bosanskom vakifu, koja se prije toga vrlo stidljivo izvodila u zatvorenim krugovima, Muaz postaje poznato ime i glas.
“Dobijam poziv iz Medrese da nastupim na manifestaciji 450 godina od osnivanja, a nakon toga se javlja i ta ideja da se napravi još veći program s ilahijama u kojem učestvujem na velikim koncertima s našim legendama Safetom, Hankom, Džezom, Omerom...”, kaže za Stav Borogovac.
Bile su to godine nacionalnog sazrijevanja i buđenja Bošnjaka. Godine kada je sve ono zapostavljeno i zabranjeno iz bogate kulturne sehare htjelo izaći na pozornicu i predstaviti se. Kao ona rijeka ponornica koja jednim dijelom svog toka teče ispod zemlje ulazeći u ponore i nestajući iz vidokruga, a onda se na drugom mjestu pojavi, izavre nanovo, iako joj je stvarni izvor miljama daleko. Upravo su tako i Bošnjaci, u vremenu kada na scenu stupa Borogovac, ponovno izvirali, pa i kroz duhovno-muzičko naslijeđe ilahije, kaside i kroz sevdalinku.
A onda počinju i te godine političkog organiziranja Bošnjaka. Veliki skupovi u Novom Pazaru, Foči, Bihaću itd. Na svima njima omiljeno lice bio je Muaz Borogovac.
“To su bili veliki skupovi širom Bosne, Sandžaka, Amerike i Kanade. Reakcije su budile emocije. Naš narod je volio saz i sevdalinku. Poslije svakog stiha slijedili su aplauzi. Bio sam mlad i vjerovatno sam kao takav slao jednu poruku da se naša mladost vraća svojim korijenima, iskonu, svojim vrijednostima”, sjeća se Muaz i dodaje da su tih dana to bila druženja “u kojima smo svi disali jednom dušom”. Kaže da su u tom vremenu mnogi roditelji djeci davali ime Muaz baš po njemu. Svjedočio je izravno i rađanju jednog lidera kojeg su Bošnjaci čekali još od Spaha.
“S Alijom rahmetli sam bio skoro na svim velikim skupovima ali i kućnim sijelima i znam da mi je često govorio: 'Drago mi je da je naš Muaz tako mlad zavolio naš instrument saz.' Sjećam se Festivala 'Vogošća' 1990, kad mi je rahmetli predsjednik prišao. Bilo je tu mnogo izvođača, ali samo smo rahmetli Safet i ja pjevali uživo. A ja sam pjevao ono: Pod Tuzlom se zeleni meraja / na meraji prostrta serdžada / na serdžadi đumrukdjija Mujo, pa se onda Fata obraća Muju: Uzmi Mujo mene i đerdana / haj rodicu ti sina od megdana. To je posebno dojmilo rahmetli Aliju, koji je došao do mene, stegao mi ruku i zahvalio se što sam pjevao ovu divnu pjesmu”, prisjeća se sa sjetom tih dana naš sagovornik.
Ipak, Muaza životni vrtlozi odvode izvan Bosne, u Njemačku, gdje i danas živi i radi. U razgovoru za Stav kaže da je saz uspio da preživi modernu tehnologiju.
“Mislim da je saz u ovom vremenu mnogo više zaživio jer preko interneta vidim mnogo zainteresovane omladine. Lično se meni dosta javljaju i pitaju o sazu, tako da ima još Muaza što sviraju saz”, kaže nam uz osmijeh.
Borogovac ističe da se često vraća Bosni.
“Naravno da Bosna nedostaje i ja često odem, imam i poziva i dosta pjevam u Etnoavliji 'Banovići' kod Tuzle. To je jedan ambijent gdje napojim dušu. Međutim, saz i sevdah su živi i u dijaspori. Često nastupam na bajramskim sijelima i drugim kulturnim programima. Vidim reakcije ljudi, emotivni su kad se pjeva o Bosni i Sandžaku”, napominje Muaz.