Refik Lelo Hot u posljednjih nekoliko godina jedan je od najinteresantnijih pisaca koji dolaze iz Bijelog Polja. Iako su njegovi prvi radovi bili pjesnički, koji su kasnije objedinjeni u zbirku pjesama Istinom ti želim reći, čitalačku publiku posebno je zaintrigirao pisanjem o događajima s pozicije čovjeka koji potječe iz sredine koja se u javnosti percipira kao izuzetno multietnički skladna, a u kojoj su Bošnjaci ipak nailazili na različite izazove. Najprije je 2016. godine objavio knjigu Gledaj istinu u oči, koja je jedno svjedočenje, sjećanje i zapis autora, jedna vrsta njegove lične, porodične, zavičajne, ali i socijalne slike našeg vremena. Kada bismo na najjednostavniji mogući način opisali sadržaj ove knjige, kazali bismo da se ona bavi bošnjačkim mentalitetom. Kao svojevrsni nastavak na Gledaj istinu u oči, u novembru prošle godine predstavio je novu knjigu Bošnjačke zablude i stradanja.

Bjelopoljac Refik Lelo Hot već neko vrijeme boravi u Sarajevu. Kaže da je upravo u Sarajevu i napisao veći dio svoje knjige Bošnjačke zablude i stradanja. Zbog svoje otvorenosti, govorenja i pisanja o najosjetljivijim temama, često je na udaru, ali on tvrdi da je za istinu, što je ujedno i najkorištenija riječ u njegovom opusu i ideal kojem trebamo težiti, vrijedno i život dati. On hirurški precizno raščlanjuje sve probleme s kojima smo se susretali i s kojima se susrećemo, a za neke od njih ističe da su i sami Bošnjaci u velikoj mjeri odgovorni. Jedan je od onih ljudi koji smatraju da politika i književnost korespondiraju, da među njima postoji čvrsta spona, što znači da obje ove ljudske djelatnosti mogu biti iskorištene za velike iskorake naprijed, ali mogu biti i jako štetne.

U nastavku pročitajte šta je Refik Lelo Hot imao reći za Stav o svom dosadašnjem radu.

STAV: Šta Vas je ponukalo da počnete bilježiti vlastita promišljanja o historiji i položaju Bošnjaka, o historiji i položaju Bosne i Hercegovine, ali i domovinskih zemalja našeg naroda, koja ćete kasnije uobličiti i u dvije knjige?
HOT: Nama su uvijek punili glave pričama da živimo idealnim životom. To je jedna neistina i glupost koja se teško može opisati. Sama historijska dešavanja su najbolji demant ovoj izmišljotini. Primjerice, bratstvo i jedinstvo je samo floskula, čista laž koja nikada nije ni bila istina. Primijetio sam da naše biće iznova i iznova prolazi kroz strašna selektiranja, prestrojavanja, ali i degradiranja. Cijeli svoj život pratim politička i društvena kretanja i u BiH i u Crnoj Gori, ali i čitavom regionu i uporno upozoravam na neke negativnosti koje se tiču Bošnjaka. Međutim, shvatio sam u jednom momentu da me niko ne sluša. No primijetio sam i jednu mnogo opasniju stvar od toga što me niko ne sluša – nakon svih strahota kroz koje je prošao naš narod, i više je nego jasno da ponovno u centar interesovanja vraća onu političku matricu koja je nastala i razvijala se na ovim prostorima nakon 1945. godine. Nejasno je kako uvijek nos razbijemo na istoj stvari. To više nije pitanje ideologije, to je pitanje naše elementarne inteligencije. Da ukažem po ko zna koji put na naše greške, to je bio glavni motiv da počnem pisati knjige ove sadržine.

STAV: Godine 2016. objavljujete knjigu Gledaj istinu u oči, a krajem prošle i Bošnjačke zablude i stradanja. Šta ove knjige spaja, a šta razlikuje?
HOT: Gledaj istinu u oči zapravo je moje viđenje cjelokupne situacije na ovim prostorima, posebno od pucanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije pa do te 2016. godine, kada je knjiga i objavljena. Naravno, dotakao sam se perioda i prije raspada te tvorevine, ali ti detalji se vežu za položaj moje porodice i porodica u okruženju u tom sistemu, to su ukrasi koje sam namjerno ubacio, što daje ovom djelu i elemente hronike.

U knjizi Bošnjačke zablude i stradanja dosta sam decidnije opisao dešavanja vezana za naš narod u zadnjih 200 godina. Ono što je highlight kompletne knjige Bošnjačke zablude i stradanja jeste dio u kojem opisujem da je samo jedan čovjek uspio kompletan sistem pobijediti, što je zaista veliko čudo. Taj čovjek je rahmetli Alija Izetbegović, koji je sam uspio pobijediti one koji su ga zatvarali. Bošnjaci bi upravo trebali nastaviti koračati njegovim stopama, on nam je utabao stazu. Kod njega nikada nije bilo želje za revanšizmom. Bez imalo dileme, mogu kazati da je rahmetli Alija Izetbegović najznačajnija bošnjačka ličnost u posljednjih 500 godina. Uvažavajući i Husein-kapetana Gradaščevića, ipak moram kazati da je rahmetli Alija Izetbegović neprikosnoven. On je primjer čovjeka s velikim Č za svakog normalnog, ne samo za Bošnjaka.

STAV: Možete li uporediti život Bošnjaka u BiH, u zemlji matici, i u državama u regionu? Pošto dolazite iz Crne Gore, možete se posebno osvrnuti na taj kraj.
HOT: Identitet je jedan, bez obzira na to gdje se nalazili pripadnici jednog naroda. Ipak, često se zapitam jesmo li mi dorasli svom identitetu. Kada govorimo o životu Bošnjaka u zajednicama u kojima su manjina, ogroman problem jeste asimilacija, ali i progoni većine, i to na vrlo perfidne načine. Prije stotinu godina Bošnjaci su bili većina u Crnoj Gori, većina u Podgorici, Nikšiću, Danilovgradu, Kolašinu, Mojkovcu, Žabljaku... Gdje su sada ti Bošnjaci?! Osim vanjskih faktora, trebamo biti pošteni i dio odgovornosti preuzeti i na sebe, tj. trebamo sami sebi postaviti pitanje kako smo dozvolili da od većine u nekim mjestima postanemo manjina. Godine 2006. Bošnjaci su bili tas na vagi na referendumu o nezavisnosti Crne Gore, a vidimo da ta država Bošnjacima to nije adekvatno vratila. Umjesto da stalno radi na unapređenju prava našeg naroda, ona na državnu zastavu stavlja krst koji je vjerski simbol samo jedne grupe ljudi. Uredu, meni ne smeta krst, ali stavite pored i zvijezdu i polumjesec. Slična je situacija i u Srbiji, u sandžačkom dijelu Srbije. Bošnjaci svoje djelovanje u zadnje vrijeme usmjeravaju kroz Bošnjačko nacionalno vijeće, a ostalo je sve slabo. Je li do Crnogoraca i Srba što ne postoji niti jedno jedino odjeljenje na bosanskom jeziku u Crnoj Gori?! Naravno da nije, to je do nas. S druge strane, Bošnjaci u svojoj matici, u Bosni i Hercegovini, imaju problem što svoj identitet uzimaju zdravo za gotovo, kao neku sporednu stvar za koju se nisu morali boriti u prošlosti.

STAV: Vi ste uz politiku isturili i književnost kao vrlo bitnu komponentu u oblikovanju nacionalnog identiteta. Kako imate običaj reći, koliko god književnost može biti afirmativna, isto toliko može biti i pogubna za jedan narod. Možete li nam podrobnije objasniti na šta tačno mislite?
HOT: Nažalost, mi imamo običaj cijeniti pisce po nagradama, a ne po djelu. Nagrade su dodjeljivane i dodjeljuju se pojedincima koji ih objektivno i ne zaslužuju. U djelima nagrađivanih autora, među kojima uvijek istaknemo Ivu Andrića, mogu se naći dijelovi koji imaju visoko izraženu šovinističko-fašističku dimenziju. Nagrađivani pisci su u principu nemoralni pisci. Kako Ivi Andriću smrdi sve što je muslimansko?! Svako djelo pored estetike mora imati i etiku. Ja pisce poredim s ljekarima i uvijek postavljam pitanje da li mi zdravimo od njih ili postajemo još više bolesni. Od mnogih pisaca koji se nazivaju bošnjačkim, nažalost, ne zdravimo. Ćamila Sijarića spominjem u izuzetno negativnom kontekstu, kakav mu i stoji. On je kroz svoje pisanje toliko ponizio bošnjački svijet Sandžaka da je to prosto za ne povjerovati. Posebno mjesto u našim životima imaju naše majke. Ćamil Sijarić je muslimansku ženu u svojim pričama u najmanju ruku predstavio kao nemoralnu ženu. On je, kako bi bio što upečatljiviji, kako bi udovoljio glorifikatorima njegovog lika i djela, na tako grozan način opisivao naše majke da se to ne može pojmiti. Svima bi nam lakše bilo da je književna fikcija zamijenjena književnom istinom. Nonsens je da je jedan Milovan Đilas u Hronici propadanja besudne zemlje pisao o genocidu u Šahovićima, a to nije uradio Ćamil Sijarić.

STAV: Govorili ste da je naš veliki problem i nepostojanje institucija.
HOT: Tako je, a odmah ću ispričati i jedan doživljaj koji na najbolji način ilustrira ko se danas sve naziva Bošnjakom i šta to zastupa. U organizaciji Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) u novembru 2019. godine prisustvovao sam jednom skupu na kojem je učešće uzeo i profesor Suad Kurtćehajić. Priča koju su nametali panelisti na tom okupljanju identična je onoj koja se promovirala na sva zvona iza 1945. godine, taj klasični ideološki bezobrazluk. Pričali su da je bio rat 1990-ih, ko je poginuo da ga ne možemo vratiti te da naprosto krenemo dalje. Suad Kurtćehajić sve vrijeme govorio je o Josipu Brozu Titu i njegovim tobožnjim zaslugama za BiH. Kada je završio sa svojim referatom, ja sam ustao i postavio mu pitanje kako je moguće da je kao izuzetno zaslužnog za BiH sve vrijeme isticao Josipa Broza Tita, a nikako nije spomenuo Aliju Izetbegovića ni “Mlade muslimane”. Usred mog pitanja, u prvom redu ustao je već sada rahmetli Galib Šljivo, naš veliki historičar, koji je izrekao jednu istinu od životne važnosti: “Ja sam historičar i bio sam u dva mandata predsjednik udruženja koje je okupljalo sve historičare Jugoslavije. Nije tajna da je Beograd imao svoju historiju koju je učio, da je Zagreb imao svoju historiju koju je učio, a da je Sarajevo učilo jugoslavensku historiju.” To je suština cijele priče. Eto, zamislite šta su naše akademije, zamislite šta su naše institucije. Zapitajte se šta su i za koga rade.

STAV: Pošto često spomenete rahmetli Aliju Izetbegovića, čiji se lik nalazi i na prednjoj korici Vaše knjige Bošnjačke zablude i stradanja, možete li nam reći kako gledate na Stranku demokratske akcije, političku organizaciju koju je upravo on utemeljio?
HOT: Ja mislim da je jedino politička norma koja je ljudska i utemeljena na časti i dostojanstvu uspjela da održi Bošnjake na okupu u konkretno posljednja dva izborna ciklusa u BiH. Bošnjaci su pod takvim udarom, takvim pritiskom naših komšija da je to zaista teško izdržati. Udara nas Beograd, Zagreb, zašto ne reći i Budimpešta, pa i Ljubljana je udarala dok je premijer Slovenije bio profašistički nastrojeni Janez Janša, a mi uvijek ostanemo nekako stabilni. Pod silinom takvih udara mogu opstati samo oni čisti i čestiti. Implementator te čiste i čestite politike ovdje je Bakir Izetbegović i SDA, naslanjajući se upravo na političke ideje i filozofiju rahmetlije Alije Izetbegovića. U svakom žitu ima kukolja, svugdje ima pogani, možemo čak krenuti i od svojih familija, ali ako neko opstaje toliki niz godina uprkos konstantnim udarima, to je znak da nešto radi dobro i da njegove riječi prate i djela. Istina na kraju pobijedi. Istina bi trebala biti smisao života. Ja u istini vidim i opstanak naroda i opstanak države. Bez nje, mi smo poraženi. Ako istinu ne govorimo, mi najprije doživljavamo poraz u sebi. To je slučaj s ovim novoosnovanim političkim strankama. Uprkos hiperprodukciji političkih organizacija, ovdje uopće ne postoji novi politički proizvod. Njih osnivaju neki totalno istrošeni ljudi, rezervni sastav matične stranke, tog narodnog sveopćeg pokreta koji se zove SDA, koji je u krajnjoj liniji i odbranio državu.

STAV: Također, jasno je da kroz cijeli razgovor upozoravate na ideologiju koja je ovim prostorima zavladala nakon 1945. godine. Zašto to činite, zašto je ta ideologija toliko opasna?
HOT: Projugoslavenska ideologija je isto što i prosrpska ideologija. Nećemo se lagati, Srbi su u Jugoslaviji bili najdominantniji. Ko danas najviše zagovara tu ideju? Srbi. Stvar je riješena.

STAV: BiH je multietnička država. Bošnjaci u njoj žive s komšijama Srbima, Hrvatima, ali i ostalim narodima. Na koji je način moguće osigurati trajni mir na ovim prostorima? Je li to uopće moguće postići?
HOT: Naravno da jeste, ali postoji samo jedan način – potrošenu ideologiju bratstva i jedinstva treba zamijeniti uspostavljanjem ravnoteže na principu partnerstva. Ti budi šta hoćeš, ali zato pusti i mene da budem šta ja hoću. To je rješenje. Dajte da se poštujemo, da pronađemo ono zajedničko što nas čini ljudima. Dajte da sarađujemo kroz kulturu, sport, privredu... Dajte da sačuvamo resurse, iskoristimo na zajedničku korist naše potencijale. Je ne želim biti Refik Lelo Hot koji će kazati da je Sarajevo samo njegovo jer u njemu trenutno živi. Ono je i Đurino i Perino. Ovakav koncept se dobro uklapa i u liberalno-demokratske okvire, što je također bitno.

STAV: Bošnjaci se stalno upozoravaju na opasnosti, ali nikako da ih nauče izbjegavati. Kako možemo “doći do pameti”? Vrijedi li uopće raspravljati o ovim stvarima kada smo uporni u tom da ne učimo iz vlastitih, skupo plaćenih grešaka?
HOT: Ako ne raspravljamo, u startu smo se predali. Trebamo i dalje promišljati o ovoj temi, pa šta Bog da.

STAV: Mnogi su autori sami sebi kazali da više neće pisati, ali opet pišu. Pretpostavljamo da radite i na novim rukopisima?
HOT: Do kraja godine bi, uz Božiju pomoć, iz štampe trebala izaći moja nova zbirka pjesama. O njoj ćemo svakako imati priliku razgovarati.