Sve je, zapravo, počelo nakon slučaja pokrštavanja ostarke Fate Omanović u maju 1899. godine. Kako Austro-Ugarske okupacione vlasti nisu pokazivale nimalo volje da riješe slučaj u koji je debelo bilo upleteno tadašnje čelništvo Katoličke crkve, mostarski muslimani sastali su se u gradskoj Kiraethani odlučni da istjeraju stvari na čistac. Tom prilikom pozvali su muftiju Ali Fehmi Džabića da im se pridruži i preuzme koordinaciju pokretom, nadajući se kako će njegov autoritet biti značajan kada se zahtjevi budu predstavljali bosanskim upraviteljima.
Skup je ovaj događaj otmice vrlo konkretno ocijenio kao atak na islam, tako da je formiran odbor od dvanaest članova sa zadatkom da preuzme dalje zastupanje kod vlasti u cilju rješavanja slučaja Fate Omanović. Admir Mulaosmanović u Kratkoj političkoj historiji Bošnjaka podsjeća da su u Odbor s muftijom Džabićem ušli su još i Hamza-efendija Puzić, Ahmed-efendija Džabić, Salih-efendija Alajbegović, Hasan-beg Lakišić, Mujaga Kajtaz i Muhamed-efendija Ćemalović, a u ime Kiraethane predloženi su Mujaga Komadina, Ahmed-efendija Karabeg, Hafiz-aga Drače, Muhamed-aga Arpadžić, Alaga Pekušić i Šerif Arnautović-Zuban. Muftija Džabić je, dakle, uslijed spleta historijskih okolnosti, svojom pojavom i značajem ne samo za mostarsku regiju, “isplivao” kao prvi značajniji politički lider među Bošnjacima u 20. stoljeću.
Pola godine poslije, trećeg decembra 1906. godine, u Brodu na Savi (Slavonskom Brodu) održan je sastanak bošnjačkih prvaka iz cijele zemlje, na kojem je utemeljena Muslimanska narodna organizacija (MNO). Prva politička organizacija u historiji Bošnjaka kojoj će na čelo stati livanjski zemljoposjednik Ali-beg Firdus.
Šta je prethodilo osnivanju prve bošnjačke političke partije, šta ih je izazvalo na takav korak? Ključan je, dakako, bio odnos austrougarskih vlasti, ali i Katoličke crkve, prije svih biskupa Stadlera, za kojeg se tvrdilo da je javno govorio kako ne priznaje nikakva pravila niti da za njega važe ikakvi zakoni. Nakon skupa u mostarskoj Kiraethani odlučuju da traže vakufsku autonomiju za područje Hercegovine, kao svoje “uže domovine”. Nakon četiri mjeseca rada, piše Mustafa Imamović u Historiji Bošnjaka, odbor je pripremio dvije predstavke o nacrtu autonomnih statuta za vakufsko-mearifsku zakladu u Hercegovini. Jedna je od tih predstavki predata Benjaminu Kállayu, upravitelju Bosne i Hercegovine, u Beču 14. oktobra 1899. godine, a druga 19. oktobra iste godine caru Franji Josipu u kraljevskom dvoru u Budimu.
Zemaljska vlada je 12. decembra 1899. godine, nakon opširne analize, predložila da se predstavke i cjelokupni koncept nove organizacije Islamske zajednice odbiju kao neosnovani. Naknadno je Hugo von Kutschera, rukovoditelj civilne administracije u Bosni i Hercegovini, predložio Kállayu da se smijeni muftija Džabić. Predstavnici mostarskog odbora obaviješteni su drugog februara 1900. godine da je car odbio njihovu predstavku, ali uz napomenu da će i ubuduće kao do tada štititi bošnjačke vjerske ustanove i interese.
Zemaljska vlada je u aprilu 1900. godine smijenila muftiju Džabića, zatvorila mostarsku Kiraethanu, kao mjesto okupljanja bošnjačke opozicije, a njenog sekretara Šerifa Arnautovića otpustila iz općinske službe. Ove mjere, posebno smjenjivanje Džabića, imale su za vladu neočekivane i nepovoljne posljedice. Nezadovoljstvo bošnjačkog naroda proširilo se na cijelu Bosnu, u kojoj Travnik, slično Mostaru u Hercegovini, postaje središte opozicije.
U isto vrijeme dolazi do povezivanja bošnjačkog i srpskog pokreta za autonomiju. Kada je u proljeće 1900. godine u Budimpeštu otputovala prva bošnjačka delegacija da iskoristi zasjedanje austrougarskog parlamenta za svoju političku akciju, Kállay je konačno vidio da ne može ignorirati bošnjački pokret za autonomiju pa je izrazio spremnost da primi jednu delegaciju i sasluša želje i žalbe bošnjačkog naroda.
Delegacija, koju je predvodio muftija Džabić, predala je Kállayu 19. februara 1900. godine u Sarajevu opširan memorandum, zajedno s nacrtom statuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovinu. Počeli su pregovori između Kallaya i bošnjačke delegacije, a odmah na početku bilo je jasno da vlasti neće pristati da se i u čisto islamska vjerska pitanja miješa sultan, jer bi se time faktički priznao njegov suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom. Sve to jasno pokazuje da je vjerska autonomija bila u prvom redu političko pitanje, smatra Imamović.
Nakon nekoliko sastanaka pregovori su propali pa je bošnjačka delegacija predala 10. juna 1901. godine caru Franji Josipu u Beču memorandum u kojem opisuje tok pregovora i ukazuje da krivicu za njihov neuspjeh snosi Zemaljska vlada. U toku boravka delegacije u Beču pojavili su se glasovi o sporazumu između Bošnjaka i Srba o daljoj zajedničkoj akciji. Kállay u septembru iste godine procjenjuje da je bošnjačko-srpska opozicija jednodušna u namjeri da nastavi borbu protiv Austro-Ugarske, te da radi na političkoj autonomiji Bosne i Hercegovine ili čak njenom vraćanju Osmanskoj carevini. Zato se pooštravaju policijske mjere. To izaziva val seobe bošnjačkog stanovništva u Tursku.
Krajem januara 1902. godine u Istanbul odlazi delegacija s muftijom Džabićem na čelu da kod najviših islamskih foruma traži savjet i uputstva u pitanju vjerske i vakufsko-mearifske autonomije. Vlast to koristi i 4. marta 1902. godine zabranjuje mu povratak u zemlju, a u isto vrijeme zatvaraju Šerifa Arnautovića. Zbog ovakvih postupaka vlade jedna brojna bošnjačka delegacija predala je 28. maja 1902. godine u Budimpešti protest austrougarskom parlamentu. Nakon Džabićevog odlaska Bošnjake su zastupali Ali-beg Firdus i Bakir-beg Tuzlić.
Ko je, zapravo, bio Ali-beg Firdus? Prema nekim podacima, rodio se 1864. godine u Livnu. U internetskim enciklopedijama stoji da je u rodnom gradu završio osnovnu školu (ruždiju), a kasnije se samostalno obrazovao. Tokom boravka u Istanbulu naučio je turski, perzijski i arapski jezik. Nakon što je bio općinski zastupnik, izabran je za livanjskog načelnika 1895. i na toj dužnosti ostaje pet narednih godina kada daje ostavku.
Godine 1900. postaje članom Zemaljske vakufske komisije za Bosnu i Hercegovinu, a naknadno je ušao u Odbor muslimanskog autonomnog pokreta za Bosnu i Hercegovinu, koji je izabran na sastanku bošnjačkih prvaka u Sarajevu u jesen iste godine. Prvih godina političkog djelovanja (1900–1903) nastupao je pomirljivo i pokazivao sklonost saradnji sa Zemaljskom vladom, ali nije želio ni otvorenu konfrontaciju s pristašama radikalne struje u muslimanskom autonomnom pokretu.
Firdusi su srednjovjekovna bosanska aristokratska porodica. Njihov odžak nalazio se u Livnu u predjelu koji se zvao Rajčevac. Od 1740. do 1835. godine Firdusi su bili kapetani Livanjske kapetanije. U historiji svakako najznačajniji je Ibrahim-beg Firdus, posljednji livanjski kapetan, pojašnjava Husnija Kamberović u svojoj knjizi Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine.
Kamberović nastavlja kako je Ali-beg Firdus bio najznačajniji predstavnik ove porodice u austrougarsko doba kao vođa muslimanskog autonomnog pokreta i prvi predsjednik Bosanskog sabora. Njegov politički uspon pomogla je Zemaljska vlada jer ga je smatrala umjerenom strujom unutar muslimanskog političkog pokreta, koji se sve snažnije razvijao krajem 19. stoljeća. Po Kamberovićevom istraživanju, Ali-beg je imao velike zemljišne posjede, koje je, uglavnom, naslijedio od svog oca. Za Firduse fra Lovro Karaula kaže da su u osmansko doba u Livanjskom polju bili drugi carevi. “Na njihovu jeziku stajaše smrt i život i najpravednijeg čovika, a grabež, otimačina i nemili udarci bijaše njihova dika i ponos. Oni su silom pootimali najplodnije zemlje od nejačih turakah i keršćanah, i pomnožali sebi kmete kao u Ljubunčiću, tako i u drugim selim.”
Nema dovoljno dokaza, piše Kamberović, za ispravnost ove tvrdnje, ali se ne raspolaže ni podacima o tome kako se razvijao zemljišni posjed Firdusa. Zna se da su imali posjede u Čelebićima i Crnom Lugu u kotaru Livno, a 1815. godine svoj posjed u selu Vinica, u Duvanjskom kotaru, prodali su duvanjskom ajanu Mustafa-begu Teskeredžiću. Imali su i posjede kod Fojnice, što je poznato na osnovu činjenice da se Ibrahim-beg nakon pobune 1836. godine jedno vrijeme bio sklonio na to svoje imanje, odakle je otišao veziru u Travnik.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća porodica Firdus svrstavala se u vrh bosanske begovske zemljoposjedničke elite. Imali su posjede najznačajnijim dijelom na području kotara Livno, zatim na prostoru od Livna preko Bosanskog Grahova do mjesta Osredci i Trubar, zapadno od Drvara, koja su se nalazila na području kotara Bosanski Petrovac.
Firdus 1901. godine učestvuje u pregovorima s predstavnicima Zemaljske vlade, a 1905. na sastanku prvaka muslimanskog autonomnog pokreta u Brodu na Savi potpisuje pismo s istomišljenicima o pokretanju lista koji bi trebao biti glasilom muslimanskog naroda i baviti se vjerskim, ekonomskim, kulturnim i političkim pitanjima. U historiji će ipak ostati upamćen kao osoba koja je pozvala bošnjačke prvake u Brod na Savi 1906. na sastanak na kojem je 3. decembra utemeljena Muslimanska narodna organizacija (MNO) i izabran njezin Egzekutivni odbor. Predsjednik je postao upravo Firdus.
Prije nego što je MNO uopće bila osnovana, trajao je snažan sukob između muftije Džabića i njegovih pristalica te zemljoposjedničkog krila autonomnog pokreta koji je vodio upravo Ali-beg Firdus. Vođe pokreta za autonomiju znale su da se teško politički organizirati u takvim okolnostima, tražili su način da pomire ova dva krila, pa su u februaru 1906. godine otišli posjetiti Džabića u egzilu kako bi im dao odobrenje da zastupaju bošnjačke interese. Nakon što je Džabić na to pristao, Firdus je pozvao bošnjačke prvake na sastanak u Slavonski Brod, gdje je osnovana Muslimanska narodna organizacija, čija je centrala bila u Budimpešti.
Novoformirana MNO odlikovala se ortodoksnim tumačenjem islama i društvenim konzervativizmom prethodnog pokreta, tvrdi Robert Donia u knjizi Islam pod dvoglavim orlom. Jedino je među sarajevskim Bošnjacima znatan broj aktivista uskratio podršku novoosnovanoj stranci. U augustu 1908. godine neki bošnjački intelektualci i vladini službenici, pod vodstvom sarajevskog gradonačelnika Esada Kulovića, osnovali su Muslimansku naprednu stranku kao rivalsku stranku Muslimanskoj narodnoj organizaciji.
Kulović i njegove pristalice bili su posljednji ostaci sarajevskih zemljoposjednika i njihovih urbanih saveznika koji su preferirali postizanje ustupaka putem neformalnih odnosa s vlastima u zemlji nad organiziranim otporom. Stranka, koja je 1910. godine promijenila naziv u Muslimanska samostalna stranka, značajnu podršku zadobila je samo u Sarajevu, otkrivajući nedostatak podrške za saradnju s vlastima u svim krajevima izuzev u glavnom gradu. Vladine subvencije i usluge stranku su održale na životu do augusta 1911. godine, kada je, u naglom raskidu s vladinim zvaničnicima, pristupila Muslimanskoj narodnoj organizaciji i usvojila njen program stvarajući novu stranku pod nazivom Ujedinjena muslimanska organizacija.
Osnovnu socijalnu bazu Muslimanske narode organizacije činilo je bošnjačko gradsko stanovništvo, sitni trgovci i zanatlije. Od ukupno 44.034 vlasnika raznih obrta u Bosni i Hercegovini krajem 1907. godine, njih 20.178 bili su Bošnjaci, od toga 12.145 u proizvodnim obrtima, a 8.033 u trgovini, prometu i ostalim privrednim djelatnostima. Ako se uzme u obzir da je od ukupnog broja obrtnika, zemaljskih pripadnika BiH bilo 40.077, onda su Bošnjaci činili više od polovine svih obrtnika u zemlji. Pregledom oglasa i reklama po ondašnjoj bosanskoj štampi, može se utvrditi da su postojala svega dva-tri bošnjačka poduzetnika koji su raspolagali znatnim kapitalom i ulazili u veće trgovačko-izvozne poslove. To su prije svih bili Esad-efendija Kulović iz Sarajeva, Mujaga Komadina iz Mostara i naročito Adem-aga Mešić iz Tešnja. Nerazvijenost i pretežno esnafski karakter bošnjačke gradske privrede pokazuje činjenica da se poslovima novca, kredita i osiguranja bavilo svega pet Bošnjaka kao vlasnika, s ukupno 37 namještenika.
Vodstvo MNO, koje je uglavnom pripadalo veleposjednicima, pretežno se bavilo vlastitim ekonomskim interesima. MNO nije uživala podršku velike većine tadašnje bošnjačke inteligencije. Faktički je to bila stranka bez inteligencije i intelektualnog vodstva. Na tu činjenicu žalio se predsjednik MNO Ali-beg Firdus u intervjuu koji je novembra 1908. u Istanbulu dao uredniku mladoturskog lista Ikdam (Progres). Tom je prilikom Firdus rekao da je bošnjački narod “bez temelja”, jer je “sva naša inteligencija na strani vladinoj i vlada njima diktira po svojoj volji i to oni izvršavaju kao sa nekom čašću”. Uz ovakvu pasivnost i direktno oponiranje inteligencije, MNO nije mogla na kulturnom polju postići značajnije rezultate, mada je u tom smjeru činila izvjesne napore, zaključuje Mustafa Imamović
Dodaje kako je jedini veći uspjeh na tom polju MNO postigla preuzimanjem kontrole nad bošnjačkim humanitarnim i kulturno-potpornim društvom “Gajret”, koje je 20. februara 1903. godine osnovala i vodila grupa intelektualaca političkih protivnika MNO. Na šestoj skupštini Gajreta 5. jula 1907. većinu su odnijele pristalice MNO, pa je za novog predsjednika “Gajreta” izabran Mahmud-beg Fadilpašić, član Egzekutivnog odbora stranke. Ukupno gledajući, MNO nije uspjela u pregovorima s okupacionim vlastima postići nikakav sporazum o ekonomskim i agrarnim pitanjima, o šerijatskim sudovima, o iseljavanju, progonima, internacijama i kolonizaciji, o kojima je skoro neprekidno vodila duge i zamršene pregovore.
Zlatko Hasanbegović smatra kako je Firdusov dolazak na čelo MNO bila pobjeda onih snaga u muslimanskom autonomnom pokretu koje su najautentičnije zastupale interese muslimanskih zemljoposjednika. U aprilu 1907. godine Zemaljska vlada priznala je Egzekutivni odbor kao predstavnika bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini, pa otada Firdus kao njegov čelnik nastupa kao legitimni predstavnik bošnjačke opozicije, predvodi deputacije, uručuje predstavke i u junu te godine obnavlja pregovore sa Zemaljskom vladom.
U to je doba, podsjeća Hasanbegović u svojoj knjizi Jugoslovenska muslimanska organizacija, Firdus sve češće nastupao s predstavnicima Srpske narodne organizacije, a 10. februara 1910. godine priznao je aneksiju Bosne i Hercegovine i izrazio lojalnost caru, koji ga je desetog juna imenovao predsjednikom prvog saborskog zasjedanja. Zbog teške bolesti prvoj sjednici nije predsjedavao, a uskoro je umro – 1. augusta 1910. godine. Kako je još 14. juna Egzekutivni odbor MNO obavijestio bošnjačku javnost da ustupa vodstvo stranke “našim saborskim poslanicima koji stoje na programu organizacije”, to je za predsjednika Kluba narodnih poslanika Bošnjaka i ujedno novog vođu stranke izabran Derviš-beg Miralem.
LOBIRANJE PROTIV ANEKSIJE
Firdus se na sve načine borio protiv austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, lobirao protiv tog čina “i na istok i na zapad” no, jasno, nije mu uspjelo, njegova je misija propala, što je detaljno opisao Adnan Jahić u knjizi Vrijeme izazova. Naime, proklamacijom Bosancima i Hercegovcima od sedmog oktobra 1908. godine austrijski car i ugarski kralj obavijestio ih je da je na njihovu domovinu protegnuto pravo njegove suverenosti, ali da će ona dobiti konstitucionalne ustanove, što će stvoriti “zakonsku podlogu za predstavništvo njihovih želja i koristi”.
Navedena obavijest nije bila lišena cinizma i kontradiktornosti, jer je narod bio uskraćen u izražavanju svoje elementarne želje – one u pogledu državnopravnog statusa svoje domovine. Vladar je svejedno obećao da će, usljed novog poretka, kultura i blagostanje u Bosni i Hercegovini naći sigurno ognjište.
Dok su Srbi gledali na aneksiju kao na prepreku sjedinjenju Bosne i Hercegovine sa Srbijom, Bošnjacima je ona bila udarac njihovim težnjama za obnovom osmanske vladavine. Dok su Hrvati pozdravili aneksiju, Srbi i Bošnjaci su izražavali nezadovoljstvo i zabrinutost. Srbi su namjeravali demonstrirati protiv nadbiskupa Stadlera, dr. Nikole Mandića, te uredništava Hrvatskog dnevnika i Sarajevoer Tagblatta, nazivajući ih izdajicama svoje domovine i naroda. Bošnjaci su se osjećali potištenim jer su vjerovali, osobito od dolaska na vlast mladoturaka, da će ponovo doći pod sultana, “a sada [...] im ova nada pada i to ih vrlo boli”, piše Jahić.
Nekoliko mjeseci nakon aneksije vođe MNO nije napuštala nada u povoljan međunarodni rasplet, koji bi obesnažio carsku proklamaciju o aneksiji Bosne i Hercegovine. Početkom novembra 1908. godine Ali-beg Firdus zaputio se u Carigrad s namjerom da od mladoturskog komiteta dobije podršku u pogledu prisustva bosanskohercegovačkih narodnih zastupnika na eventualnoj međunarodnoj konferenciji posvećenoj aneksiji, “da istoj memorandum predlože sa protestom proti aneksiji i sa zahtjevom, da Bosna i Hercegovina dobije autonomiju pod jednim turskim princom kao guvernerom”.
Firdusova misija bila je u funkciji političkih ciljeva MNO, ali i zajedničkih napora Bošnjaka i Srba na poništenju aneksije i osiguranju autonomije. Kad je Ali-beg Firdus odlazio u Carigrad, izvještava vladin informator, i neki Srbi su s njim htjeli poći, ali im je Firdus poručio da “najvoli sam ići”, nakon čega su oni odustali od svoje namjere i dali mu, s Glišom Jeftanovićem na čelu, povjerenje “da pristaju na to što on uradi”. Ako mladoturci ne odobre Firdusov plan, oni se ipak neće pokoriti, već će samostalno djelovati.
Ali-beg Firdus je sa sobom u Carigrad ponio nekoliko hiljada potpisa protiv aneksije. Došavši u Carigrad, zaputio se u još neka mjesta prikupiti potpise emigranata i susresti se s narodnim poslanicima kako bi ih zamolio da se zauzmu za bosansku stvar u osmanskom parlamentu. Potpise je Ali Ševki-efendija Aličehić, u svojstvu predsjednika novoformiranog odbora protiv aneksije, predao velikom veziru Ćamil-paši, a ovaj dan poslije pozvao Firdusa zanimajući se za položaj Bošnjaka i narodno držanje u pogledu aneksije.
Firdus je, piše Jahić, dramatično objasnio velikom veziru da Bošnjaci ni po koju cijenu ne žele ostati u trenutnom položaju, “te ako bi ovako Bosna ostala, mi ćemo se morati seliti”. Na to mu je veliki vezir obećao da će sve sile uložiti “da stvar ne ostane ovaka kao što je sada”. Firdus je bio i u audijenciji kod sultana, a zatim se zaputio u Bosnu i Hercegovinu, kako bi se nastavili pregovori s vladom radi stiliziranja teksta statuta za autonomne poslove muslimanske vjerske i vakufsko-mearifske uprave.
Firdus se vratio u Bosnu i Hercegovinu razočaran i zabrinut. Pristalicama i partnerima izrazio je svoje nezadovoljstvo držanjem sultana, koji ga je primio veoma hladno. Međutim, jedan od mladoturskih ministara obećao mu je da će se na konferenciji raditi da Bosna i Hercegovina dobije autonomiju, a to isto žele Rusija, Italija, Srbija i Crna Gora. Ako bi došlo do sukoba s Austro-Ugarskom, rat se ne bi vodio u Bosni i Hercegovini, jer bi se Austrija svetila Bošnjacima i Srbima, već bi Crna Gora upala u Dalmaciju, a Srbija i Turska u Banat i Slavoniju.
Firdus je također prenio priče iz Carigrada da je Austrija nudila Osmanlijama deset miliona napoleona kao kompenzaciju za Bosnu i Hercegovinu, ali da tu ponudu mladoturci odbijaju da se ne bi reklo da je Turska prodala Bosnu i Hercegovinu. Firdus je, svejedno, iznio mišljenje da bosanska stvar trenutno ne stoji najpovoljnije.
Ipak, veliki vezir Ćamil-paša prihvatio je ponudu Austro-Ugarske da Osmansko carstvo bude obeštećeno za anektiranu pokrajinu, a šest dana prije potpisivanja definitivnog protokola između Austro-Ugarske i Osmanskog carstva od 26. februara 1909. godine, kojim se Austro-Ugarska obavezala isplatiti Osmanskom carstvu 2,5 miliona turskih funti u zlatu za osmanske nekretnine u Bosni i Hercegovini, bošnjačka javnost počela se miriti s realnošću da je bosansko pitanje skinuto s dnevnog reda velikih sila.
Povjerljivi izvještaj od 20. februara 1909. godine govori da su sarajevski Bošnjaci, kad su čuli da je u Istanbulu postignut dogovor oko pogodbe, pozitivno primili konačni austrijsko-osmanski sporazum, o čemu ih je u muslimanskoj Kiraethani obavijestio Mustaj-beg Halilbašić. MNO je, međutim, tvrdoglavo odbijala da prizna novi poredak, čak i kada je početkom maja 1909. godine srpska delegacija predvođena advokatom Danilom Dimovićem pred ministrom Stephanom Buriánom priznala aneksiju i izrazila lojalnost Monarhiji.
Po sklapanju sporazuma između Austro-Ugarske i Osmanskog carstva, naročito nakon što je sporazum u aprilu 1909. godine prihvatio i osmanski parlament, nestajalo je ozbiljnijih poticaja otporu aneksiji na teritoriji Osmanske države; samo su još pojedini bosanskohercegovački emigranti gorljivo branili stav da aneksiju ne treba prihvatiti. Svjesna da su nove pravne i političke datosti u zemlji realnost, s kojom će se kad-tad morati suočiti, MNO se pažljivo počela očitovati o predstojećem ustavnom poretku, svejedno ustrajavajući na svom opozicionom držanju spram austrougarskih vlasti i njihove politike.
Novi ustavni poredak i izbori za prvi bosanski sabor otvorili su novu stranicu bosanskohercegovačke historije. Samo deset dana prije svečanog proglašenja Zemaljskog ustava (Štatuta) za Bosnu i Hercegovinu i čelništvo MNO je 10. februara 1910. godine konačno priznalo aneksiju, čime su upotpunjeni uvjeti za novu etapu političkog razvoja Bosne i Hercegovine.
“Pošto je danas aneksija gotov čin; pošto je promjena državno-pravnog položaja gotova stvar”, izjavio je pred baronom Pitnerom vođa izaslanstva Egzekutivnog odbora Ali-beg Firdus, “smatramo za svoju dužnost, da kao predstavnici Muslimanske Narodne Organizacije dođemo i izjavimo svoju lojalnost; da smo spremni, da smo voljni sa zemaljskom vladom zajednički raditi na korist zemlje i naroda”. Ove riječi označile su i završetak jedne faze u političko-društvenom razvoju Bošnjaka, koju je obilježilo opoziciono držanje spram austrougarske uprave.
