Aleksandar Sergejevič Puškin (1799–1837) pjesnik ruske i crnačke krvi i mesa, već je odavno romantični mit i prva ljubav za sve ljubitelje velike ruske književnosti. Njegov pradjed po majci bio je Ibrahim Petrovič Hanibal (1697–1781), Etiopljanin kraljevskog roda koji je kao rob poklonjen caru Petru Velikom. Naime, na samom početku 18. stoljeća trgovci robljem su s afričkih obala ugrabili jednog osmogodišnjeg crnog dječaka koji se zvao Ibrahim i brodom ga prebacili u Carigrad na pijacu robova. Historičari bilježe da je njegova sestra Lagan još dugo plivala za brodom koji je njenog brata zauvijek rastavio od nje, od porodice i voljene Afrike.

Gle ga, pravo je Arapče!

Sava Vladisavljević (1660–1735), Srbin rodom iz Foče, dragoman i tajni agent ruskih diplomata (kasnije grof Raguzinski, uspješne diplomatske karijere), "verovatno krade Ibrahima iz nekog turskog saraja u Carigradu i zajedno s drugim mališanima, dovodi ga (1707) na dvor Petra Velikog. Krstivši ga u Vilni, car mu daje ime Petar, koje Ibrahim ne htede nositi, već ga upotrebljavaše kao ime po ocu (srednje ime)". (M.M.Pešić, Beskrajni Puškin)

Car mu, također, daje prezime Hanibal i ženi ga ruskom plemkinjom. Tu neobičnu povijest svog pretka Puškin je s puno mašte i oduševljenja opisao u romanu Arapin Petra Velikog.

Taj afrički gen mogao se jasno vidjeti na Puškinu, pogotovo u njegovim dječačkim danima: tamna put, crna kovrdžava kosa, visoko čelo, bijeli zubi... Kada je stari ruski pjesnik I. I. Dmitrijev, pri posjeti porodici Puškin, ugledao takvog dječaka, uzviknuo je: "Gle ga, pravo je Arapče-crnac!", a Puškin mu odgovara: "A neću biti žutokljunac!"

Prvi dodiri Puškina sa Orijentom

Prvi susreti pjesnika sa svijetom islama došli su u vrijeme njegovog putovanja na Sjeverni Kavkaz, Krim i Besarabiju. Tada je vidio kulturne i vjerske spomenike muslimana i slušao njihove molitve. Na liceju je slušao predavanja prof. historije I. K. Kaidanova, koji je govorio o drevnoj perzijskoj državi, učenjima Zaratustre, o srednjovjekovnoj historiji Istoka – Arabiji i islamu. Tada je prvi put slušao i životopis poslanika Muhammeda, a.s. Sve to je ostavilo traga u njemu, te piše pjesmu „Prorok“ u kojoj je iskazao svoju viziju poslaničke misije Poslanika islama. Kažu da je Puškin toliko cijenio tu svoju pjesmu, da ju je nosio kao talisman u periodu svog progonstva u selo Mihajlovsko.

Poeme Kavkaski zarobljenik i Bahčisarajska fontana su prethodile ciklusu pjesama Podražavanje Kur’anu gdje pjesnik već uveliko koristi orijentalne motive. Posebno je to vidljivo u Bahčisarajskoj fontani. Pjesnik tu kao moto citira Šejh Sadija:

Mnogi su, kao i ja, posjećivali ovaj šadrvan;
ali nekih nema više, a neki putuju daleko.

U pjesmi se nalaze i sljedeći stihovi:

Mjesečevi trepte zraci;
I tatarske kuda žene,
Ogrnute u bijelo
Promiču, u tihom šumu,
Jedna drugoj na sijelo...

 ***

Divni li su mili čari
Istočnjačkih noći ovih,
Kako slatko teku časi
Poklonika Prorokovih.

Poslije objavljivanja Bahčisarajske fontane pjesnika su počeli zvati "naš mladi Sadi".

Puškin je čitao Kur’an u periodu 1824–1825. godine, u prevodu M. J. Verskina, prije protjerivanja iz Odese. Neki autori navodili su da je ciklus ovih Puškinovih pjesama doslovna imitacija Verskinovog prevoda. Ali, naravno, da se takav stav ne može prihvatiti, čak i ako se uzme u obzir i sam pjesnikov naziv "podražavanje", jer se u svakoj pjesmi oslikava njegov individualni, pjesnički doživljaj ajeta i kur’anskih sura. Puškin iz Mihajlovskog (1824) piše: "Ja radim za slavu Kur’ana", te je za tri mjeseca napisao cijeli ciklus od devet pjesama s motivima Kur’ana. Puškinov stav prema Istoku, islamu i poslaniku Muhammedu, a.s., uvijek je bio jasan i pun poštovanja, što je iznenađivalo njegove savremenike. Prijatelji i poznanici zvali su ga "apostol Muhammedov".

Dostojevski prepoznao duh Kur’ana u Puškinovom djelu

 U svom obraćanju povodom obilježavanja godišnjice smrti Puškina, Dostojevski je istakao da Puškin ima jedinstvenu odliku umjetničkog genija, a to je ,"sposobnost saosećanja sa celim  svetom i potpunog, gotovo savršenog  preobraćanja u genije drugih nacija". Odnosno, kako u nastavku kaže, nije riječ samo o saosjećanju, već "upravo o zapanjujućoj savršenosti preobraćanja."

Ta Puškinova sposobnost jasno se ističe i u ciklusu pjesama Podražavanje Kur’anu. Pjesnik uzima kur’anske motive, dijelove sura i poetski ih obrađuje, vjerno prenoseći svaki preuzeti segment. Držeći se sadržaja kur’anskog teksta (koji je veoma lahko prepoznati u pjesmama), ti stihovi odražavaju i njegov stil i poetsku funkciju, odnosno samu njegovu poetiku. Zato Dostojevski s pravom kaže: "...evo isto tako religioznih strofa iz Kur’ana ili Podražavanje  Kur’anu: zar to nije musliman, zar to nije duh Kur’ana i mač njegov, prostodušna uzvišenost vere...“ (Dostojevski, Piščev dnevnik).

Profesor Orijentalne filologije na Kazahstanskom nacionalnom univerzitetu Utegen Kumisbaev navodi da je to pjesničko tumačenje Kur’ana u kojem je Puškin pokušao izraziti svoja sopstvena religiozna osjećanja, crte svoje individualnosti, svoj optimistički ideal kreativnosti. Njega je Kur’an privukao kao povijesni spomenik, kao  filozofija, ali isto tako on se interesirao i za njegovu moralnu i poetsku stranu:

I

Kunem se parom i neparom,
Kunem se mačem, borbom ljutom,
Kunem se zornjačom, svim žarom,
Kunem se molitvom u suton:

Ja te ne ostavih, zacelo.
Kog u sen mira s one strane 
Uvedoh, ljubeći mu čelo,
Od zlog proganjanja ga braneć?

Zar nisam ja u dan taj žedan
Pustinjsku vodu tebi dao?
Zar ti ne dadoh jezik vredan
Pred čijom snagom um je pao?

Za borbu s lažju budi (h)oran,
Samo put pravde smelo gledaj,
Ljubi sirote i moj Koran
Dršćućoj tvari propovedaj.

(Pjesme se nalaze u: A. S. Puškin. Lirika. Beograd: RAD, 1979, str. 100-106.)

Početni stihovi koriste se različitim kur’anskim odlomcima u kojima se Bog (dž.š.) zaklinje onim što je i u prvoj  strofi pjesme spomenuto. Tako se u  suri Al-Fagr (Zora) u prvih pet ajeta to prepoznaje: ”Tako mi zore, i deset noći, i parnih i neparnih, i noći kada nestaje - zar to pametnom zakletva nije...?“ Zatim u suri Ad-Duha (Jutro) prepoznajemo ostale stihove: ”Tako mi jutra i  noći kada se utiša - Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo! Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta, a Gospodar tvoj će tebi, sigurno, dati, pa ćeš zadovoljan biti! Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio? Zato siroče ne ucvili, a na prosjaka ne podvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj!“ Dakle, jasno je da ova pjesma odražava gotovo cijeli sadržaj sure Ad-Duha. 

II

Bojažljivi, ustaj:
U pećini tvojoj, 
Gle, kandilo sveto
Do svitanja gori.

Ti molitvom strasnom, 
Proroče, obori
Sve pečalne misli
I lukavi san holi!

Čuj, molitvu svu noć
Sam skrušeno moli, 
Iz nebeske knjige
Do svitanja čitaj!

Elemente iz ove pjesme prepoznajemo u suri Al-Muddattir (Pokriveni) 1-7. ajeta: ”O ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj! I haljine svoje očisti! I kumira se kloni! I ne prigovaraj držeći da je mnogo! I radi Gospodara svoga trpi!“ Kao i u suri Al-Muzzammil (1-4): ”O ti, umotani! – probdij noć, osim maloga dijela: polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, i izgovaraj Kur’an pažljivo.“

III

Miruje zemlja – a Ti čuvaš,
Nebeski svod nam držeć plavi,
Da se na zemlju on ne surva,
Pa da nas dole ne podavi.

Ti sunce pusti vaseljenom
Da sija zemlji protiv zala, 
Ko svetim uljem natopljeno
Kandilo sjajno od kristala.

Molite Boga, On je velik:
Vetrove šalje; sparnog dana
Oblake prostre nebom celim;
I zemlji daje hlad od grana.

A On je blag: Muhamedu je
Otkrio mudrosti Korana,
Da vid nam magla ne okuje,
Da znamo i mi svetlost dana.

AJETI:

Nebo, Zemlja, Sunce, Mjesec: ”I  to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu.“ (El-Enbija, 32)  ”Allah je nebesa, vidite ih, bez stubova  podigao...(Er-R-ad, 2) ”On je Sunce izvorom svjetlosti učinio, a Mjesec sjajnim....“ (Junus, 5)

Vjetrovi: ”On je Taj koji šalje vjetrove kao radosnu vijest milosti Svoje; a kad oni pokrenu teške oblake, Mi ih prema mrtvom predjelu potjeramo, pa na njega kišu spustimo i učinimo da uz njenu pomoć rastu plodovi svakovrsni; isto ćemo tako mrtve oživiti, opametite se!“  (El-A’raf, 57)

Blagost: ”On je doista blag i mnogo prašta.“ (El-Isra, 44)

Poslanik, a.s., i Kur’an: ”A onima koji vjeruju i dobra djela čine i vjeruju  u ono što se objavljuje Muhammedu – a  to je Istina od Gospodara njihova – On  će preko hrđavih postupaka njihovih  preći i prilike njihove će poboljšati.“  (Muhammed, 2)

Navodeći kur’anske odlomke koje je Puškin upotrijebio kao motive za svoje pjesme, ne možemo a da se s divljenjem i čuđenjem ne pitamo: Kako je uspio sa tako malo znanja o islamu i Kur’anu biti tako tačan, dobronamjeran i vjeran originalu? Bez sumnje, Puškin je dobro mislio, a misao i intuicija, kako kaže Ikbal, ”vode porijeklo sa istog izvora i upotpunjuju se“. To je otkrovenje svojstveno duši i ne može  se naučiti iz knjiga. I kako neko reče: ”Pogled na Puškina daje nam mogućnost da se putevi umjetnosti i religije predstave kao dvije paralele koje teže zajedničkom cilju u jednom drugom, nezemnom, eteričnom razmjeru.“

Puškinova smrt

Zbog spletki na dvoru i anonimnih pisama sa uvredljivim porukama o vezi njegove žene sa gardijskim oficirom Dantesom, izaziva Dantesa na dvoboj. Biva smrtno ranjen, zbog teških uslova dvoboja, i umire 29. januara 1837. godine.

Napomenimo još i to da su poslije pjesnikove smrti, u njegovoj rukopisnoj ostavštini, pronađeni fragmenti prepjeva naše Hasanaginice.

O kako bi danas dobrodošao jedan takav genije, danas kada je opet aktuelan Krim, Bahčisarajska fontana i taj krvavi Istok! O kako bi dobro došao neko ko to sve razumije, voli i istinu govori! U nedostatku takve osobe utješimo se ovim riječima Dostojevskog:  ”Da je Puškin duže poživeo, i među nama bi, možda, bilo manje nesporazuma i sporova nego što ih je sada. Ali Bog je presudio drukčije. Puškin je  umro u punoj snazi i sigurno je odneo sa sobom neku veliku tajnu. I, eto, mi je sada odgonetamo bez njega... (Dostojevski, Piščev dnevnik)