Udahnuo sam duboko i skočio u bazen. Ronio nošen inercijom koliko sam mogao. Ne izdurah dugo. Kilogrami su se nakupili, godine bez ikakve vježbe, a izoliranost od samog sebe uzela je danak. Nekada sam mogao daleko dobaciti nakon skoka s mola na Lopudu, mladalačka pluća držala su zrak dugo, dugo. Ali danas...

Potrefilo se da sam sâm u bazenu kuće koju smo iznajmili u okolini Woodstocka, popularnog mjestašca udaljenog tri sata vožnje od New Yorka. Većina vas koji ovo čitate čuli ste sigurno za čuveni koncert iz 1969. godine, kada su pred pola miliona ljudi svirali Jimi Hendrix, Janis Joplin, The Who, Joe Cocker, Jefferson Airplane... E pa taj se koncert nije desio u Woodstocku, nego sat i kusur dalje, u mjestu Bethel, na farmi jednog lika koji nije imao pojma šta mu se sprema.

Soundtrack ploču s koncerta kupio sam u Robnoj kući “Sarajka” tamo neke 1981. godine, kada sam još bio “hašišar”. Po cijeli sam dan znao vrtjeti ploču i posmatrati fotografije s omota. Ko bi mogao pretpostaviti da ću se ikada motati po ovim krajevima u kojima je ama baš sve ispalo suprotno od onoga kako sam zamišljao. Nigdje hipika ni hašišara, nigdje slobodne ljubavi, nigdje ništa iz mladalačke mašte, osim klasične američke suburbije, odnosno mjestašca gdje dolaze imućni ljudi u svoje fensi preplaćene vikendice, turisti koji se zgražavaju nad cijenama i u najjeftinijoj samoposluzi.

Nisam se dao omesti viđenim, krenuh sa suprugom naokolo obijati vrata kojekakvih naizgled neobičnih hipi lokacija, koje su se pokazale sasvim običnim i komercijalnim. Vožnja autom kroz country side itekako je ugodna, daleko od usijanog betona i gradskog stresa. Zastali bi tu i tamo jer su srne prelazile put, neka stara kuća bi nas privukla svojom zasebnošću. A onda bi krenula svađa oko promašene raskrsnice i trgnuli bi se verbalni pištolji, ko je kriv za šta od početka veze, a ko nije.

Dok sam stajao s maskom na glavi u “covid” redu ispred pekare, da kupim kruh za jutarnju paštetu i majonezu (uz jogurt), vidjeh u izlogu sliku iz davnih vremena, kada je ispred te iste pekare pozirao Bob Dylan. I on je tih davnih šezdesetih bježao iz grada u selendre pa se najvjerojatnije prvi dovukao ovdje i napravio famu koja je zatim privukla druge. Sve je tada, naravno, izgledalo drugačije, pekara je bila pekara, a ne prodavnica svega i svačega s prodavačima iza pulta koji tetovirani od glave do pete rade svoj ljetni posao mrzeći ga. Nije se tada moglo platiti telefonom nego samo papirnatim dolarima, koji su još imali pokriće u zlatu.

Upoznah malo dalje i nekog piljara koji prodaje dobar paradajz i jagode. Njegovi su 1930. godine pobjegli iz New Yorka kada je krenula strašna kriza nakon pada Wall Streeta i kupili zemlju daleko od grada. Lik živi sam na četrdeset hektara, nema zuba u glavi, ali posao mu ide odlično. Ljudi vole kupiti paradajz na pijaci, makar u pitanju bio i onaj uvezen iz Holandije koji nikada nije vidio sunce.

Kuća u kojoj smo iznajmili sobu pripadala je nekada Davidu Bowieju. U njoj je jedno vrijeme živio s Iman. Kasnije su napravili mnogo veću, na mnogo boljoj, javnosti nepoznatoj lokaciji, na kojoj je čuveni muzičar uglavnom živio do posljednjeg dana. Gazdarica je svašta napričala, teško se moglo bilo šta pohvatati. Nisam ništa od svega toga (za nekog fana vjerovatno bitno) zapamtio, a vala i nije mi do toga bilo toliko stalo. Gledao sam kako da se opustim i udahnem duboko. Sat otkucava, povratak kući je neminovan, bitnije mi je da vidim gdje koji zečić trči, gdje vjeverice kake, medo ganja žirafu sa “sijačem”. Moje privatno ludilo ponekad traži otklon od civilizacije koji je tako teško naći. Taman pomisliš da si sam i da čuješ samo cvrkut ptica i vjetrić kako njiše grane, a onda upadne idiot s kosilicom ili te preleti helikopter.

Plutao sam u bazenu kao stari aligator i posmatrao obližnju šumu, još šokiran činjenicom da oko mene nema gomile ljudi i gradske vreve. Nekada davno mogao sam se uhvatiti rukama za mol i izvući svoje tijelo napolje u jednom potezu. Dječiji instinkt ponese me i pokušah uraditi to isto. Nisam se ni počeo dizati, kad me gravitacija povuče unazad. Mišići kao da su nestali. Totalno razočaran, otplivah do izlaza iz bazena. Ako ništa, barem mogu skočiti “bombu” i napraviti valove kakve prije nisam mogao. Na tome bi mi svako na molu Lopuda mogao pozavidjeti.