Za većinu mladih igranje videoigara na računaru, videokonzolama ili drugim uređajima postalo je dio svakodnevice. Mnogi igrači uspješno izlaze na kraj i sa zadacima u školi, na fakultetu ili poslu, u porodičnom životu. Videoigre postaju ovisnost onog trenutka kada prekomjerno igranje počne utjecati na svakodnevni život. Kompjuterske i druge videoigre, pogotovo “massive multi-online role-playing games” (MMORPG), kao što su World of Warcraft, Star Wars: Old Republic, Perfect World, Runescape, omogućavaju igračima da se dok igraju ponašaju sasvim drugačije nego što to čine u stvarnom svijetu. Stidljivi u stvarnom životu nerijetko postaju izuzetno društveni u svijetu igara, a inače mirne i tihe osobe često bivaju vrlo agresivne jer se poistovjećuju sa svojim avatarom. Mladi ljudi, koji se često osjećaju bespomoćnim u nerijetko turobnoj i za njihovo shvatanje dosadnoj svakodnevici, u igrama komandiraju velikim vojskama, voze, a potom lupaju aute, prave pustoš unutar virtualnog svijeta i to bez ikakvih posljedica za stvarni život. Problem pronalaska prijatelja u realnom svijetu rješava se jednostavno u svijetu videoigara. Ondje se interakcije s osobama iste ili slične dobi ostvaruju bez poteškoća koje jedno nevirtualno prijateljstvo može donijeti. Stid, nelagoda, to kako smo odjeveni, imamo li bubuljice, jesmo li debeli ili premršavi, lijepi, ružni, niski, zdepasti, je li nam stisak ruke preblag ili odveć jak, kakve nam je boje glas, jesmo li kul ili smo luzeri, ne igra nikakvu ulogu za stjecanje virtualnog prijatelja.

OVISNOST SLIČNA KOCKANJU

Poremećaj igranja igri na internetu (Internet Gaming Disorder) definira se u izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika (DSM 5) Američkog psihijatrijskog udruženje kao “stanje koje zahtijeva dodatno istraživanje”. Riječ je, smatraju autori, o poremećaju prisutnom najčešće kod osoba muškog spola u dobi između dvanaest i dvadeset godina. Neka istraživanja pokazuju da je ovaj poremećaj prisutniji u azijskim zemljama nego u Sjevernoj Americi i Evropi. Može biti blag, umjeren i težak, a stepen intenziteta poremećaja određuje se na osnovu vremena provedenog u igranju i utjecaja toga na svakodnevni život. Treba primijetiti da se fokus stavlja samo na igranje igara preko interneta. Mnogi stručnjaci za mentalno zdravlje mišljenja su da je ovisnost o videoigrama slična ili identična ovisnosti o kockanju, a prema nekim procjenama, deset posto igrača videoigrica izloženo je ovisnom ponašanju.

Profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Enedina Hasanbegović-Anić objašnjava da je ovisnost o videoigrama relativno nova i nedovoljno istražena pojava te je stručnjaci još nisu jasno ni klasificirali. “Sasvim je jasno da igranje igara uzrokuje određene poteškoće i neku vrstu ovisnosti, ali kakvu tačno i kako ona nastaje, nije potpuno jasno. Ovisnost o videoigrama najčešće uključuje specifične internetske igre, ali isto tako može obuhvatati i one koje se ne igraju preko interneta, ali je ova druga kategorija sasvim malo istražena. Može se sa sigurnošću reći da je ovisnost o videoigrama oblik pretjeranog i prolongiranog igranja koje rezultira skupinom kognitivnih simptoma i simptoma ponašanja, uključujući progresivni gubitak kontrole nad igranjem, tolerancije i simptoma sustezanja, analogno simptomima poremećaja uzimanja psihoaktivnih tvari. Kao i u poremećajima povezanim s psihoaktivnim tvarima, osobe s ovisnošću o videoigrama nastavljaju sjediti za računarom i sudjelovati u igrama, uprkos zanemarivanju svih ostalih životnih aktivnosti”, pojašnjava profesorica Hasanbegović-Anić. Dodaje da ovisnici o videoigrama u igri provode između osam i deset sati dnevno, a najmanje trideset sati sedmično, potpuno se predajući ovoj aktivnosti, a ako ih u tome ometaju, postaju izrazito srditi. “Vrlo često provode duge periode bez hrane i spavanja, a uobičajene obaveze vezane za školu, posao ili porodicu, djelomično ili sasvim zanemaruju”, istaknula je Hasanbegović-Anić.

Po mišljenjima stručnjaka, neke od motivacija za igranje videoigara leže u zadovoljavanju potreba za kompetentnošću, autonomijom i socijalizacijom. “Osobe koje na odgovarajući način zadovoljavaju ove svoje potrebe u svakodnevnom životu nemaju izražen rizik od opsesivnog igranja igara. Međutim, hronično nezadovoljavanje ovih potreba predstavlja rizik. Pojedinci kojima vrlo brzo postaje dosadno, koji nemaju dobro razvijene veze s porodicom i prijateljima, a u školi se osjećaju isključeno, pate od socijalne anksioznosti ili su skloni tražiti uzbuđenje, lakše postaju ovisni o igrama, jer time popunjavaju prazninu i zadovoljavaju potrebe koje ne mogu zadovoljiti drugdje”, rekao nam je Mustafa Šuvalija, profesor psihologije.

NASILJE U VIRTUALNOM I STVARNOM SVIJETU

Stručnjaci za ovisnost o videoigrama pretpostavljaju da je fiziološka osnova opsesivnog igranja povezana s djelovanjem neurotransmitera dopamina koji se aktivira tokom ugodnih i nagrađujućih aktivnosti, kao što su hrana ili tjelovježba. Videoigre motiviraju igrača da nastavi igrati preko “principa bihevioralnog uvjetovanja”, tako što se nagrađuju ponavljanja određenih aktivnosti, izvršavanja postavljenih zadataka i postizanja zadanih ciljeva. Prelazak na naredni nivo igre nagrađuje se posebno, pa težnja da se dosegne taj cilj navodi igrača na studioznije igranje. Istraživanja su pokazala da dosezanje obećanih nagrada u igrama luči dopamin, odnosno iskazuje se na fiziološkom nivou. “Dopamin učini da kod nekih život u virtelnom svijetu postane poželjniji od od stvarnog života, od druženja, porodice ili spavanja. Neki smatraju da se ovisnost o igranju igrica razvija slično kao kompulsivno kockanje te da ju zbog toga treba posmatrati kao poremećaj kontrole impulsa”, navodi Šuvalija.

Neke od negativnih posljedica opsesivnog igranja videoigara jesu neispavanost, nedostatak interesa za druge aktivnosti, nemogućnost samokontrole u vremenu koje se provodi u igranju, otuđivanje od prijatelja i porodice, zanemarivanje lične higijene, neodgovorna upotreba novca (prekomjerna potrošnja novca za kupovinu predmeta povezanih s igricom), neizvršavanje školskih obaveza (ako je riječ o djeci i adolescentima), kašnjenje na posao i neispunjavanje zadataka na poslu (kada su igrači odrasle osobe), nestrpljivost i nervoza u trenucima kada iz nekih razloga ne mogu igrati.

Odavno traju rasprave o povezanosti povećanog rizika od agresivnog ponašanja i igranja videoigara s nasilnim sadržajem. Američko udruženje psihologa formiralo je posebnu radnu grupu da na osnovu analize različitih istraživanja o ovom problemu pokuša odgovoriti na ovo pitanje. Grupa je 2015. godine objavila izvještaj i zaključila da videoigre s nasilnim sadržajem predstavljaju faktor rizika za agresivno ili nasilno ponašanje i da negativno utječu na socijalizaciju i empatiju; igranje nasilnih videoigrica otupljuje osjećaj prema nasilju, smanjuje susosjećanje sa žrtvama nasilja, povećava uvjerenje o prihvatljivosti nasilnog ponašanja i potječe isključivanje moralnih vrijednosti. Ovi efekti potvrđeni su kako za stariju djecu i adolescente tako i za odrasle. U mnogim igrama igrači koriste oružja kao što su puške ili rakete da bi ubili što više protivnika i načinili što veću štetu. Neki psiholozi smatraju da to u virtualnom svijetu utječe direktno na svakodnevna ponašanja, pa zbog toga vikanje, guranje i slične manifestacije agresivnosti ovisnicima o videograma mogu izgledati relativno bezopasne i neagresivne.

VJEČNI STUDENT NA VJEČNOJ LISTI REKORDERA

Tridesetpetogodišnji aktivni igrač videoigrica Damir O. iz Sarajeva prisjetio se toga kako su videoigre prije više od dvadeset godina ušle u njegov život. “Uvijek sam volio igrati videoigrice. One su, otkako znam za sebe, dio mog života. Bio je rat, otprilike 1994. godina, kada se otvorio nekakav računarski klub na Dobrinji u tadašnjim prostorijama Gimnazije. Računarski kurs bio je besplatan za djecu i mi smo ga manje-više svi pohađali. Jedini razlog zbog kojeg sam išao na kurs nalazio sam u igranju igrica, jer su nastavnici desetak minuta pred kraj časa dopuštali igranje. A nekada su nas puštali da igramo dosta duže. Tada su bile popularne igrice Prince of Persia, Operation Wolf i The Lost Vikings. Čim bih izašao iz kluba, željno sam očekivao sljedeći čas da opet zaigram. Tako je, zapravo, počela moja strast prema videoigricama. Danas su one dio moje svakodnevne rutine bez koje dan ne može početi”, ispričao nam je Damir.

Naš sugovornik nikada nije imao stalni posao. Sebe ne smatra “velikim radnikom”. Kaže da je oduvijek radije sjedao za računar da odigra koju igricu, a da mu je od poslovne karijere važnije proći neki novi level. “Jednom se okupila moja uža familija pa je započela ‘opuštena priča’ o obavezama, poslovima, radnom vremenu, nedostatku slobodnog vremena, o subotama i nedjeljama koje su doživljavane kao svjetlo na kraju sedmičnog tunela. Naposlijetku je moj devedesetogodišnji dedo, koji ima penzionog staža koliko i radnog, rekao: ‘Vidite, mom unuku i meni apsolutno ništa ne znači subota i nedjelja’”, prisjetio se Damir iz Sarajeva.

Postoji mnoštvo primjera, ponajviše među učenicima i studentima, da mladi ljudi zanemarujući svoje svakodnevne obaveze satima igraju videoigre, često gubeći sve veze sa stvarnošću i pojam o vremenu. Igrači nerijetko provedu po desetak sati dnevno sjedeći za računarom, a dešava se da zbog ovisnost o igranju učenici i studenti obnove godinu u školi ili na fakultetu.

“Čim se probudim, to je najčešće oko podne, sjedam za računar i igram makar sat vremena da se malo razbudim. Ako ne moram nikamo ići, igram do četiri ili pet popodne. Tada nešto prezalogajim i nastavim s igranjem. To nekada potraje, a čim završim jedan ‘raid’, odmah krenem u drugi, tako da je, dok se okrenem, već pola noći. Ako nisam pretjerano umoran, nastavim do tri ili četiri ujutro, a nekada i osvanem za računarom. Takav je, otprilike, moj uobičajeni dan”, priča nam dvadesettrogodišnji Sanjin, student informatike na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu koji već treći put obnavlja prvu godinu.

Zanimalo nas je koliko je bez prekida najduže proveo igrajući, jer među igračima igrica postoji svojevrsno natjecanje u izdržljivosti. “U mojoj raji ja držim rekord. U cugu sam jednom igrao 74 sata. Ne poznajem nikoga ko je igrao duže. Čudan je to osjećaj kada izgubite pojam o danu i noći, pa čak i o prostoru. Refleksi su pojačani, vid i čula izoštreni, cijelo tijelo od umora i napetosti treperi. Imate potrebu da još igrate, da završite ono što ste počeli, da vidite hoćete li u idućem ‘raidu’ imati više sreće, ili jednostavno morate još jednog igrača, koji se nalazi na ko zna kojem dijelu planete, razbiti i poraziti, dokazati i sebi i drugima da ste zaista najbolji u onome što radite. Poslije tog trodnevnog ‘bdijenja’, spavao sam trideset sati bez prestanka”, s nekim čudnim ponosom prisjetio se ovog događaja Sanjin iz Sarajeva.