Ove sedmice otvorena je izložba u Muzeju savremene historije u Moskvi kako bi se razotkrili "zločini" NATO-a tokom 73 godine njegovog postojanja, a na istaknutom je mjestu bombardovanje Beograda u proljeće 1999. godine. Kremlj čini sve što je u njegovoj moći da ojača pupčanu vrpcu koja je stoljećima povezivala Rusiju sa Srbijom, a zauzvrat, Beograd ostaje glavni izvor problema Evropske unije u području njezina uticaja.

Ti vrlo intimni odnosi Rusije i Srbije znače miješanje Moskve u evropski politički krajolik i pobjeda nacional-populiste Aleksandra Vučića na izborima u prošlu nedjelju nimalo ne pomaže da se problem ublaži. Za sada, unatoč činjenici da je Ugovor o pridruživanju s EU obavezuje da svoju vanjsku politiku uskladi s politikom zajednice, Srbija i dalje gleda na Moskvu kao na svog osnovnog saveznika i odbila je primijeniti sankcije za rat u Ukrajini.

U posljednjem desetljeću Putin i srbijanski predsjednik susreli su se petnaestak puta, a kada je Rus posjetio Beograd, euforično su ga dočekale hiljade Srba na važnim mjestima kao što je Saborni hram Svetog Save, utemeljitelja Srpske crkve.

Moglo bi se reći da je dijelom i ta NATO intervencija na Balkanu  posadila klicu ovoga što se sada događa. Kada su savezničke bombe pale na Beograd, Vladimir Putin je bio na čelu FSB-a (Federalne službe sigurnosti), organizacije koja je naslijedila stari KGB i iz koje je i sam potekao, kao i sekretar ruskog Vijeća sigurnosti, ali odmah nakon toga, za nekoliko dana, imenovan je prvim potpredsjednikom Vlade Borisa Jeljcina. Tako je započela njegova prava politička karijera, obilježena emocijom da Rusija nije mogla pomoći svom srpskom savezniku protiv napada Atlantskog saveza.

Više od dvadeset godina kasnije, malo prije nego što je dao naredbu za početak bombardiranja Ukrajine, nakon sastanka sa njemačkim kancelarom Olafom Scholfom, novinar ga je upitao hoće li biti rata u Evropi, na što je Putin odgovorio: “Kancelar je upravo rekao da ljudi njegove generacije (a ja sam pripadnik njegove generacije) teško mogu zamisliti bilo kakav rat u Europi... Ali vi i ja smo svjedočili ratu u Evropi, ratu protiv Jugoslavije…  Bila je to velika vojna operacija koja je uključivala zračne napade na evropsku prijestolnicu, Beograd. To se dogodilo, zar ne?”

Mnogi također tvrde da je kasnije priznanje nezavisnosti Kosova od strane glavnih članica NATO-a, Putin doživio kao znak da krene u proces segregacije različitih teritorija drugih bivših sovjetskih republika što je dovelo do aneksije Krima. Unatoč frontalnom protivljenju Moskve, SAD i gotovo svi saveznici u NATO-u priznali su neovisnost Kosova u februaru 2008. godine a Rusija je uzvratila priznanjem odmetnute gruzijske teritorije Abhazije i Južne Osetije.

Vučićeva izborna pobjeda bila je za Kremlj potvrda da je njegova politika na Balkanu urodila plodom i, zapravo, Putinu nije trebalo više od nekoliko sati da mu pošalje telegram da mu čestita na "uvjerljivom" rezultatu i poruči kako se nada "da će svojim radom kao šefa države i dalje pridonositi jačanju strateškog povezivanja naših zemalja, što nedvojbeno odgovara interesima bratskih naroda Rusije i Srbije".

U ovim okolnostima u kojima je Rusija podvrgnuta strahovitom zidu koji je osuđuje na međunarodnu izolaciju, invazija Ukrajine stvorila je vrlo povoljno tlo za Vučićeve argumente u predizbornoj kampanji, kako bi njegovi birači osjetili da se na neki način osvećuje za dešavanja iz prošlosti. Iz Rusije su toga svjesni

Beogradu je sve teže biti istovremeno u evropskoj i ruskoj orbiti, iako je Vučić uspio uvjeriti svoje birače da ćemo "moći izdržati pritisak i održati nacionalni ponos na način da izbjegnemo gnjev velikih zemalja, jer svoje frustracije nastoje iskaliti na malima." U svakom slučaju, ankete pokazuju da je više Srba za uniju s Rusijom nego za integraciju u Evropsku uniju.

Za Moskvu, uloga Srbije ide čak i dalje od toga da bude kapija za pokušaj bijega od ekonomskih sankcija. Beograd drži ključ za otvaranje novih frontova na Balkanu koji bi destabilizirali područje i prisilili Evropljane da diverzificiraju svoju pozornost. Na primjer, to bi moglo ohrabriti bosanske Srbe da ubrzaju svoje planove za odvajanje što bi izazvalo novi rat na Balkanu.

Diplomatski izvori iz NATO-a, koji u Bosni održava vojnu misiju za podršku miru u zemlji, govore o "eksplozivnoj situaciji" koja se održava mirnom samo zato što postoji još jedan vrlo relevantan akter u ovom trenutku, kako na Balkanu tako i u Ukrajini i koji je također članica NATO-a. To je Turska, koja snažno podržava očuvanje jedinstva I cjelovitosti Bosne I Hercegovine.

Ali čak i u najgorem slučaju, Srbija nema samo podršku Rusije da se odupre pritisku EU i NATO-a. Najviši kineski čelnik Xi Jinping također je čestitao Vučiću na ponovnom izboru za predsjednika Srbije, podsjetivši ga da je kinesko-srpsko strateško partnerstvo razvilo "atmosferu političkog međusobnog povjerenja i plodne praktične saradnje" između dviju zemalja.

"Suočene s velikim globalnim promjenama koje nisu viđene stoljećima, dvije strane čvrsto se međusobno poštuju, tretiraju jedna drugu kao jednake i okupljaju se kako bi izgradile zajednicu sa zajedničkom budućnošću za čovječanstvo, pozitivno doprinoseći očuvanju međunarodne jednakosti i pravde".

Snažnu podršku srbijanskom predsjedniku naklonjenom Kremlju daje njegov mađarski susjed, desničarski nacionalista Viktor Orban. On, kao punopravni član EU, pokušava da u cijelosti zadrži prisilnu neutralnost u sukobu svojih partnera u zajednici. Prihvatio je sankcije, ali ne želi primati izbjeglice niti sarađivati ​​u slanju oružja Ukrajincima.

Koincidencije su vrlo šokantne jer su obojica – Orban i Vučić – ostvarili značajnu izbornu pobjedu istog dana nakon što su zajedno odradili dio predizborne kampanje, između ostalog inaugurirajući novi voz između Beograda i Budimpešte. A Orbanov posljednji gest, kada je kazao da bi bio spreman platiti račun za plin u rubljama ako to Putin zatraži, čini ga praktički bliže Srbiji nego njegovim evropskim partnerima.