Više od pola stoljeća sud u Beogradu je dejlimično rehabilitirao Dražu Mihailovića. Obrazloženje suda da nije ulazio u meritum ocjenjivanja krivnje osuđenog Mihailovića, već da je samo ustanovio pravnu neosnovanost ranije presude i manjkavost sudskog procesa, jeste formalno prihvatljivo. Suštinski, nova presuda predstavlja političku, ne ideološku rehabilitaciju komandanta Jugoslovenske vojske u otadžbini i glavnog četničkog vojvode. Ona utječe na stanje duha i svijesti ljudi na ovim prostorima, posebno na one koji ovakvu odluku burno pozdravljaju, ali i na vjerodostojnost Srbije u statusu kandidata za članstvo u EU. Pravni će formalisti, naravno, tvrditi kako je sudska odluka o rehabilitaciji autonomna, jer je Srbija zemlja strogo podijeljenih stubova vlasti pa izvršna nikako ne stoji iza presude. No, ovdje je riječ o ocjeni zrelosti države i njezinoj sposobnosti da usvoji neke, barem u Evropi neupitne postulate. Jedan od tih postulata jesu neprihvatljivost i moralna diskvalifikacija kolaboracije s nacistima, koja je u Mihailovićevom slučaju itekako dokaziva, a na osporavanom procesu i dokazana materijalno.

Zapovjedna odgovornost
Budući da se Mihailović na kongresu u selu Ba 1941. godine proglasio komandantom svih četničkih odreda u Jugoslaviji koji su zločinački, a ne samo ustanički djelovali u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hrvatskoj i ostavili svoj krvavi trag – s današnjeg stajališta, a takvo, dakle kontemporalno, jeste i stajalište Suda, jer je presudu donio primjenjujući današnje standarde – on je odgovoran po zapovjednoj odgovornosti za zločine koje su izvršile jedinice pod njegovim zapovjedništvom i to zato što ih je naredio ili ih nije spriječio ili je propustio kazniti počinioce. Ne treba zaboraviti da je Mihailović već 1941. godine zatražio kolektivnu muslimansku odgovornost za zločine koje su nad Srbima počinile ustaške jedinice, a najveći četnički zločini nad Bošnjacima dogodili su se nakon što se proglasio vrhovnim zapovjednikom svih četničkih odreda. Stoga, partizansko-četničko pomirenje, uostalom kao ni Tuđmanovo partizansko‑ustaško pomirenje, nije samo unutarnja stvar Srba i Srbije, odnosno Hrvata i Hrvatske, jer su zločine četnici i ustaše činili prema pripadnicima drugih naroda kojih se to itekako tiče. Šta god da je unutarnja stvar Srba i/ili Hrvata, ona nikada nije ograničena na Srbiju i Hrvatsku, već se poput poplave širi na Bosnu i Hercegovinu.

Ako se prihvati primjena ovodobnih pravila i standarda, kao u slučaju poništenja smrtne presude Mihailoviću i procesa koji se protiv njega vodio 1946. godine, onda to ima nesagledive posljedice na sve slične procese koji su se u socijalističkoj Jugoslaviji vodili protiv pripadnika poraženih snaga, političkih neistomišljenika ili “običnih” građana, a pogotovo na one koje su tokom prvih mjeseci nakon prestanka ratnih djelovanja vodili prijeki sudovi i po kratkom postupku, bez zehre valjanosti izvođenja dokaza, donosili i izvršavali najteže kazne. Kako bi Srbi reagirali na takvu sudsku reviziju procesa Ljubi Milošu ili fra Sotoni?! Ali, hajde da ne pretjerujemo, ovo su doista bili par excellence zločinci. Kako bi reagirali na ukidanje drakonskih presuda folksdojčerima, Mladim muslimanima iz 1949. godine, Milovanu Đilasu, kardinalu Stepincu, Vladi Gotovcu, Marku Veselici, Franji Tuđmanu, Aliji Izetbegoviću na Sarajevskom procesu 1983. godine i na procese protiv albanskih oficira JNA za “iredentizam”? Jer su svi ovi procesi, primjenjujući današnje standarde, kojima se vodio i sud u Beogradu, bili ništavni poput Dražinog?!

Kolaboracija kao stvarni grijeh
Draža Mihailović osuđen je, što je nedvojbeno ustanovljeno i na tako manjkavom procesu, za kolaboraciju s okupatorom, prije svega s Nijemcima i Italijanima, ali i ustašama, a to je u cijeloj Evropi bio zločin za koji su mnogi otrpjeli teške kazne. U težnji da se nametne kao jedina alternativa za poslijeratni poredak u Jugoslaviji, uz podršku Karađorđevića koja je trajala sve do sporazuma Tito-Subašić 1944. godine, Mihailović je sve manje obraćao pažnju na borbu protiv okupatora, a sve se više borio protiv Narodno-oslobodilačkog pokreta, koji je vodio Tito, jer mu se on, od 1943. godine i uz podršku Saveznika, nametnuo kao opasan konkurent. To je Mihailovića odvelo u interesnu vojnu, taktičku i stratešku saradnju s Nijemcima i ustašama. Također, četnički su odredi pod njegovom komandom od 1941. godine vrlo intenzivno sarađivali s Italijanima u Dalmaciji, Liki te u Sandžaku sve do pada Italije 1943. godine. Uz sve veću savezničku pomoć, Tito dobiva unutarnji rat protiv Mihailovića, a zapravo protiv Dvora. Za saveznike je Mihailović pluskvamperfekt nakon izvještaja savezničke misije na čelu s Fiztroyem McLeanom, koji Churchilla izvještava da se protiv Nijemaca bore samo partizani. Kakav je to pokret, koje ideologije i je li činio zločine, Churchilla ne zanima, jer ga nije zanimalo ni kada je drug Džugašvili postao članom antifašističke koalicije, a Crvena armija obavila lavovski dio posla na istočnom frontu, uz nezamislive gubitke.

U zločinima nad Bošnjacima u istočnoj Hercegovini sudjelovali su i oni četnici koji su kasnije postali partizanima (nakon poraza četnika na Neretvi), ali je isto tako jasno da su partizanski zločini nad Bošnjacima činjeni samo u prvim fazama oružanog otpora ustaškom režimu u zapadnoj Bosni, kada je najveći broj ustanika bio srpske narodnosti i kada se iz jedne i druge formacije, iz partizanskih u četničke i obratno, prelazilo bez previše ideoloških zapitkivanja. To je period prvih masovnih zločina ustaškog režima nad Srbima, odnosno period borbe za opstanak kada se ideološka pitanja ne postavljaju. Tek kada partizanski odredi postaju vojskom, krajem 1941. i početkom 1942. godine, a svaka saradnja s četnicima nakon propasti slobodne teritorije Užica gubi smisao, dolazi do jasnog razdvajanja dvaju oružanih pokreta, odnosno dviju vojski, od kojih ona partizanska ne sarađuje s okupatorom ili ustaškim režimom. I upravo je u tome bit.

Rušenje evropskog postulata
Prema odluci beogradskog suda, Dragoljub Mihailović, dokazani saradnik okupatora i zapovjednik snaga koje su činile stravične zločine, slobodan je građanin i takav će i ostati, bez obzira što se sud nije bavio pitanjem njegove krivice za zločine nad Bošnjacima, Hrvatima, Crnogorcima, ali i Srbima, zbog čega mu je konačno i tužilac bio Srbin – Miloš Minić, kasniji visoki jugoslavenski funkcionar. Šta poruka proizašla iz sudske odluke znači narodima koji su osjetili pravo lice Mihailovićeve tobožnje borbe protiv okupatora, i njegovog navodnog antifašizma (kakvim djelovanje Draže Mihailovića smatra Srpski pokret obnove od samog početka višestranačja u Srbiji)? Kakve asocijacije i strahove ova presuda budi, posebno u smislu daljnjih poteza na rehabilitaciji ovog vojnički neuspješnog i ispodprosječnog đenerala i njegovih bandi ubojica te u smislu omasovljenja četiničkog pokreta i čak ponavljanja njihove “silne borbe” iz 1941–1945. i 1991–1995. godine? Traženje odgovora, prije svega, ostaje Srbima nečetničke orijentacije. Da razmisle kamo to brodi njihova Srbija na putu evroatlantskih integracija.

Traženje odgovora ostaje i ostalima, posebno u smislu mentalne priprave za nepogode, koje, nažalost, opet mogu doći, pokrenute iz iste kuhinje kao i krajem osamdesetih. Sjetimo se da je ovaj sudski epilog tek jedna od kasnijih faza rehabilitacije četništva koja traje od 1988. godine, a srpski je porazi u balkanskim ratovima devedesetih nimalo nisu usporili niti njezine promotore obeshrabrili. Šta nam tek slijedi? Možda potiho, zavjereničko radovanje proustaških grupa i NDH nostalgičara koji su u Hrvatskoj već dvije godine zaglušujuće glasni u procjeni kako je rehabilitacija Draže Mihailovića otvorila Pandorinu kutiju i mogućnost da i njihovi idoli na domaćim sudovima budu isto tako rehabilitirani kao borci za domovinu, pa čak, zašto ne, i antifašisti, kako god to nakaradno zvučalo.