Destruktivni proces polarizacije i radikalizacije na bošnjačkoj političkoj sceni ušao je u novu fazu. Strana politička agentura, još uvijek mahmurna od preuranjenog postizbornog slavlja, naglo se otrijeznila kada je shvatila da neće moći tako lahko i bezbolno marginalizovati stranku koja je dobila najviše bošnjačkih glasove te formirati svoju manjinsku vlast. Barem ne bez velike muke.


VLAST ILI NASILJE

Nažalost, umjesto da ih podstakne na spuštanje lopte, traženje kompromisa i pokušaj relaksiranja političke situacije, ova spoznaja samo je dodatno radikalizirala ovdašnju ambasadorčad. Tako je i moralo biti jer oni idu na sve ili ništa, sad ili nikad. Imperativ preuzimanja vlasti, odmah i sada, svjedoči da ovaj politički avanturizam nije tek problem nezajažljive ambicije već je u pitanju postavljeni zadatak koji se jednostavno mora ispuniti. Mora, ako se želi zadržati kredibilitet i upotrebna vrijednost kod stranih političkih nalogodavaca, onih koji istinski i upravljaju procesom atomizacije bošnjačke političke scene.

Neuspjeh u tom smislu nije prihvatljiva opcija jer može rezultirati uskraćivanjem protekcije i podrške stranih sponzora, a bez te podrške velika većina lokalnih saradnika ambasadorske koalicije nema snage, ali ni razloga da uopšte postoji na političkoj sceni ili čak kao javne ličnosti. Štaviše, neki od njih toj protekciji duguju ne samo političku i društvenu relevanciju već i svoju slobodu i imunitet od krivičnog progona. Otuda i radikalizam, ali pojava gotovo opipljivog očaja predstavnika, kao i propagandnih megafona, anti-SDA koalicije koja se manifestira pojavom sve češćih i sasvim otvorenih prijetnji političkim nasiljem!


SARAJEVSKI ATENTAT NA DEMOKRATIJU

Kao i obično, najglasniji je predsjednik NiP-a Elmedin Konaković. Ovaj (ne)službeni glasnogovornik ambasadorske koalicije, gostujući po ko zna koji put, na svom i njihovom (ne)oficijelnom mediju FACE TV-u, ponovo se potvrdio kao glavni nositelj političke radikalizacije. U “muhabetu” sa Senadom Hadžifejzovićem Konaković je nedovoljno dobre ili neočekivano loše izborne rezultate, koji njemu i ostalim poltronima ambasada nisu osigurali formiranje vlasti, pokušao opravdavati tvrdnjama da je SDA krala na izborima. Pri tome je inkriminirao i samog sebe tvrdeći da je siguran u izbornu krađu od SDA jer i sam ima takvo iskustvo dok je bio njen član, no, da je, eto, zbog takvog, njemu stranog, lopovskog habitusa, na kraju napustio ovu stranku.

Naivni bi mogli primijetiti da je za takvo prosvjetljenje moralno usporenom Konakoviću trebalo tek 14 godina i više “ukradenih” izbornih ciklusa nego što se može nabrojati na prste jedne ruke. No oni koji i površno prate politiku vrlo dobro znaju da su Konakovićeve optužbe za izbornu krađu ništa drugo već unaprijed pripremljen alibi za političku radikalizaciju ukoliko se eventualno ne uspije formirati vlast bez SDA. Konaković medijski priprema teren kako bi sutra mogao delegitimizirati dolazak SDA na vlast tvrdnjama da je u pitanju nedopustiva krađa ili korupcija te kako bi pozivao na političku represiju i nasilje. To je već dugo modus operandi koji baštini i on, ali i njegovi politički “udjelići”.

Uostalom, to je potvrdio i sam Konaković u nastavku svog “gostovanja” na FACE TV-u, gdje je svoje laži o izbornog krađi potkrijepio prijetnjama pravosudnim progonom i “hapšenjima lopova”, ukoliko on formira vlast, a protestima i nemirima u “krajnjoj nuždi”, tačnije, ukoliko mu to ne uspije poći za rukom. Poruka je i više nego jasna: Ili će Konaković zasjesti na vlast ili nas čeka ulično nasilje.

Time je Konaković pokazao da čaršija nije pogriješila kada mu je dala ružni nadimak Gavrilo jer se vlastitim riječima potvrdio kao politički atentator, neko ko je spreman pucati u demokratski poredak u Bosni i Hercegovini, tekovinu koju su sanjale tolike potlačene bošnjačke generacije koje su živjele u autokratiji i totalitarizmu.


IZ AVAZA DEMOKRATIJI DŽENAZA

Indikativno je što su slične, samo otvorenije, prijetnje odaslane i od pojedinih novinara Dnevnog avaza, čiji je vlasnik sve izbore koje je izgubio (a izgubio je doslovno svake na kojima je učestvovao) označavao kao izbornu krađu. Upravo u takvom duhu svoga gazde nastupio je i notorni Danijal Hadžović, koji je preko svog Twitter profila zaprijetio kako “SDA ima samo dva izbora”, ili da se “mirno povuče u opoziciju” ili da “doživi 5. oktobar”!

Podsjetimo se da je Hadžović kontroverzna pojava, osoba koja ima dugu historiju krajnje ekstremističkih stavova, što mu nije nimalo smetalo da postane jedna od viđenijih Radončićevih tastatura. Hadžoviću nisu odmogle niti prijave za krađu uredske opreme niti optužbe za fizički napad na radnom mjestu, baš kao ni tekstovi u kojima je optuživo sugrađane za simpatije spram ISIL-a ili javno izražavao želju da se s neistomišljenicima, koje je etiketirao kao “fašistički, komunistički i islamistički ološ”, obračunava “dronovima i navođenim raketama” ili barem “metodama velikog generala Al-Sisija”. Štaviše, čini se da mu je takav politički radikalizam i sklonost ka pozivanju na političko nasilje bilo ulaznica za Dnevni avaz.

Kada jedan otvoreni poštovalac zločinačkih đenerala poput Al-Sisija, krvavorukih pučista koji ubijaju i zatvaraju političke neistomišljenike, a koji je istovremeno i novinar dnevnoga lista koji je opet propagandni megafon jedne političke koalicije, ovako otvoreno zaprijeti političkim nasiljem, onda to ne treba olahko shvatati. Pogotovo kada se to radi sinhronizovano s političkim akterima poput Konakovića i ostalih. Pri tome Radončićev Hadžović ne poziva na bilo kakve 5. oktobre već ustvari na 7. februare jer Hadžović priziva ulicu ne protiv nekog nenarodnog režima već prijeti piromanskim nasiljem poput onog iz februara 2014. godine ukoliko vlast uspostave legitimni izborni pobjednici, a ne njegovi favoriti. A o tome najbolje može saznati iz iskustva svoga gazde. Također, ukoliko se tumače u kontekstu otvorene podrške pučističkim “metodama velikog generala Al-Sisija”, ne bi čudilo i da prijetnje Avazovog špiclova Hadžovića podrazumijevaju i slične sisijevske metode političkog obračuna, poput masakra neistomišljenika po trgovima gradova te zatvaranje i mučenje svih nepoćudnih i nepodobnih.

UVOZNI PUČIZAM

Ono što brine u svemu ovome jeste pomisao da iza ovakvih prijetnji političkim nasiljem ne stoji tek samo bezgranična ambicija ovdašnjih lokalnih političkih aktera, koja im je pomutila ionako oskudnu pamet, već da je prije u pitanju proračunata namjera njihovih stranih sponzora i kontrolora da, koristeći ambiciozne a nemoralne korisne idiote, među Bošnjacima isprovociraju scene koje nisu viđene još od pojave Fikreta Abdića u Bosanskoj krajini. Simptomatično je što nosioci ove političke radikalizacije među Bošnjacima imaju rječnik koji je terminološki zastrašujuće sličan onome koji su svojevremeno koristili Abdić i njihove pristalice u sukobu s nosiocima legalne i legitimne vlasti. A sjetimo se da je i Abdić svojevremeno imao podršku stranaca te da ga se pokušalo nametnuti kao jednu “od strana u sukobu”.

Na sve to imamo i poslijeratno iskustvo strane podrške notornoj “Alijansi za potjere”, ali i mnogo strašnije primjere podrške “zapadnih demokratija” sasvim nedemokratskom pučizmu, takozvanim “promjenama režima” čak kada su one uključivale i krajnje zločinačke metode. Nikaragva, Haiti, Iran, Čile, Egipat... lista je predugačka. Nažalost, ovaj sasvim uočljiv trend političke radikalizacije od predstavnika i zagovornika ambasadorske koalicije te istovremena ambivalencija i upadljiva šutnja na takve pojave stranaca, koji su inače vrlo glasni kada su u pitanju bilo kakvi politički procesi u našoj državi, ne sugeriše ništa dobro.

PUT BEZ POVRATKA

Sve se više čini da smo nakon uvođenja demokratije 1990. godine opet dobili retrogradne i reakcionarne političke snage koje bi da ponište tekovine nacionalne i društvene emancipacije te da nas ponovo vrate u mračnu prošlost gdje će nasilje i strani centri moći, a ne glasovi građana odlučivati o vlasti. Tužno je da smo kao društvo uspjeli degenerisati na takav nizak nivo gdje je moguće da kojekakvi ubačeni elementi otvoreno promovišu međubošnjačko političko nasilje i represiju, tim više što su najbolji među Bošnjacima dali svoje živote kako se to više nikada ne bi desilo. Ostaje da se vidi da li će se na 40 godišnjicu hapšenja “Mladih muslimana” pojaviti neki novi Duško Zgonjanin, koji će da hapsi i zatvara neke nove “neprijatelje poretka”, sve one koji se usuđuju biti protiv novog vrlog ambasadorskog režima?

Presedani su vrlo opasna stvar, pogotovo kada je u pitanju politička kultura i običaji jednog društva ili naroda. Duh koji jednom izađe iz boce više se lahko ne vraća pa ukoliko se prijetnje političkim nasiljem prihvate kao legitiman način političkog diskursa, ali naročito legitimnog osvajanja vlasti, onda će ubrzo i samo političko nasilje postati pravilo, a ne izuzetak. To je civilizacijska katastrofa u svakom slučaju, no u okruženju i situaciji u kojoj se nalaze Bošnjaci to bi bila jednosmjerna karta u društvo nestalih naroda.