Bivši bosanskohercegovački ambasador u Kuvajtu Edhem Pašić izvolio je dati intervju Radončićevom žutom glasilu Dnevnom avazu. U njemu je naveo neke vrlo zapaljive i skandalozne navode o osnivanju SDA, Aliji Izetbegoviću i njegovim vezama sa srpskim akademicima te o bosanskoj diplomatiji.

Kako je i red, navode gospodina Pašića smo provjerili. Za početak, dovoljno je navesti njegove reference. Nije bio diplomata u bivšoj Jugoslaviji već prevodilac arapskog jezika u tadašnjem Saveznom izvršnom vijeću, odnosno Jugoslavenskoj vladi. Početak rata ga je zadesio u Beogradu, ali kako saznajemo, iz njega nije otišao 1992, kako tvrdi, već 1994. Šta je za to vrijeme radio u Miloševićevoj SRJ koja je vršila agresiju na BiH, nije poznato. On tvrdi da je bio u Egiptu i lobirao za Bosnu, ali se nije izjasnio koliko dugo.

Nije jedini komunistički kadar koji je bio inkorporiran u mladu diplomatsku službu BiH, jer tadašnja vlast na čelu s Izetbegovićem nije sektašila. U diplomatsku službu, i to na najviše pozicije, ušli su i novinari koji su za vrijeme “Sarajevskog procesa” 1983. vodili kampanju mržnje i laži protiv optuženih, izmišljajući krimene koje nije tretirala čak niti ideološki postavljena optužnica. Zlatko Dizdarević i Bahrudin Bijedić dva su najzvučnija imena s te sramne liste režimskih piskarala koja su pisala po narudžbi iz partijskog komiteta i stvorila atmosferu teškog odijuma prema optuženima te tako i utjecala na drakonske kazne koje su poslije viši sudovi smanjivali i odbacivali dijelove pacerski napisane optužnice. Ne samo da nisu odgovarali za svoje stvarne krimene teških kleveta, širenja lažnih i uznemirujućih vijesti, već su se, umjesto na frontu, obreli u MVP te hodali po svijetu “šireći istinu o Bosni”.

Tako niti ovaj prevodilac, koji je bio brzo promoviran u ambasadora, nije rata okusio, nije bio ni po čemu zapamćen diplomata, a učinak mu je skroman do neprepoznatljivosti. Ali, ta njegova “blistava” diplomatska karijera samo je potporanj za glavni cilj ovog razgovora u Avazu – daljnje širenje odijuma na Aliju Izetbegovića i SDA, a time posredno na njegovu porodicu, izazivanje odbojnosti i mržnje Bošnjaka na svoga lidera i njegovu stranku.

Njegova tvrdnja da mu je Dobrica Ćosić rekao kako je Alija Izetbegović “njegov (Ćosićev) čovjek koga je on napravio” nije ništa novo. Još od 1993. bosanski unitaristi na čelu s Muhamedom Borogovcem iz sigurnosti pobjeglištva tvrde da je Alija Izetbegović radio za srpsku stvar jer je nenaoružanu BiH predao srpskim dželatima, a to “argumentiraju” činjenicom da su se za nevino osuđene u “Sarajevskom procesu”, iz svojih razloga, predstavkama zalagali članovi SANU. Naravno, kako je otac srpskog nacionalističkog programa, Memoranduma SANU, već dugo mrtav, ovu se Pašićevu izjavu ne može provjeriti. Da bi dao “težinu” ovakvoj skandaloznoj izjavi, Pašić se poziva na samog Izetbegovića, koga je, navodno, pitao o tome i ovaj mu je, navodno, potvrdio. Šta? Da je “projekt” Dobrice Ćosića, kako to sugerira novinar Avaza, ili da je poznavao dotičnoga, kako je navodno izjavio sam Ćosić, što valjda nije krimen.

Naravno, ni Alije Izetbegovića više nema da ovu izjavu potvrdi ili negira. Dakle, nema mogućnosti provjere ovakvog navoda pa on ostaje u medijskom prostoru kao “istina” jer je “pojačana” prvo Pašićevim retoričkim pitanjem o tome šta je Izetbegović trebao učiti od Ćosića, iako se to učenje ne spominje ni u Ćosićevim navodnim izjavama, i drugo, jer ju je izrekao ni manje ni više nego “uspješan bosanski diplomata”, koji to stvarno nije, ali ko će to (osim Stava) provjeravati.

No, kako je riječ o prosječno pametnom čovjeku i još nepametnijem novinaru Avaza, u elaboraciji uvjeta pod kojima je jedan Ćosić jednom bezveznom prevodiocu rekao tako povjerljivu tajnu, Pašić se razotkriva kao još jedan u nizu malih (pro)srbijanskih kadrova u bosanskoj diplomatiji. On, naime, tvrdi da ga je Ćosić pozvao i ponudio mu mjesto savjetnika za odnose s islamskim svijetom i muslimanima, “lokalno, regionalno i međunarodno”.

Razumno je pitanje zašto Ćosiću treba neki prevodilac, a ne sva sila srpskih i drugih diplomata koji su služili u jugoslavenskoj diplomatiji širom arapskog i muslimanskog svijeta. Ili zašto nije angažirao nekoga iz sve sile orijentalista u Srbiji koji su o tim temama znali znatno više od ovog prevodioca? Da bi ilustrirao svoju moralnu superiornost, Pašić kaže da je od jednog srpskog prijatelja, Vojina Dimitrijevića, zatražio savjet o toj navodnoj ponudi i dobio odgovor da ne pristane jer “je Ćosić najveći prevarant  kojeg  je Srpkinja rodila”. Dakle, ako je Ćosić takav lažov, kako se onda može vjerovati njegovoj izjavi da je Izetbegović njegov projekt?

Nadalje, Pašić priznaje da je, njemu valjda primamljivu, ponudu srpskog vožda odbio ne zato što on predsjedava SRJ, koja vrši agresiju i neviđene zločine nad Bošnjacima, već zato što je Ćosić lažov. Pa će ga valjda prevariti i neće mu platiti koliko je obećao. Možda i sam svjestan šta je izjavio, pokušava ublažiti dojam navodno postavljenim pitanjem Dobrici Ćosiću zašto ne spriječi to masovno ubijanje muslimana. Hrabro, nema šta.  Mora da se Ćosić upišao od straha.  

No, ako može Ćosić puno lagati, zašto ne bi mogao i mali Pašić? On tvrdi da je pri osnivanju SDA njegovom ocu hafizu Ramizu Pašiću nuđeno da bude šef Stranke za Srednju Bosnu. Prvo, to je tada bilo nemoguće jer su se organizirali općinski i gradski odbori, a ne regionalni, pa je ova tvrdnja ne samo dubiozna već i čista izmišljotina. Nadalje, tvrdi da je on tu, nepostojeću ponudu rezolutno odbio, a “sjeća se” kako je mudri babo govorio da su “kleronacionalne stranke protiv Boga”.

Čak i da je takvo nešto “nuđeno” (a nije, jer postoje unutarstranački izbori) i da je Pašićev babo nešto takvo izjavio u doba kada su formirani kantoni, 1994. više ne bi stajala babina mudrost o osnivanju “kleronacionalne stranke” koja je osnovana 4 godine ranije. Pašić laže i kada tvrdi da je Izetbegović SDA namjeravao nazvati “Islamska demokratska stranka”, jer je sam Izetbegović u Sjećanjima svjedočio kako se razmišljalo o nazivu “Muslimanska stranka” ili čak i “Jugoslavenska muslimanska organizacija”, a to potvrđuju još živi sudionici osnivanja SDA.

Od ove potonje se odustalo zbog lošeg historijskog iskustva, a od prve zato što tada zakonski nije bilo moguće osnivati organizacije s nacionalnim (muslimanski je tada bio i nacionalni pridjev) nazivom. No, ostao je Pašić dužan razjasniti šta je onda radio na 1. kongresu SDA s Fikretom Abdićem i Ahmedom Žilićem. Bio promatrač, kibicer, sufler ili tek slučajno zalutali putnik-namjernik...

No, nesuđeni Pašićev šef bio je lažov od formata, a Pašić upada iz jedne u drugu kontradikciju i ubrzo se otkriva kao loš Ćosićev projekt i slabašan lažov.

Kako je Pašić pomalo i megaloman, ni manje ni više sebe postavlja za prvog provokatora i receptora navodne Holbrookove izjave da Republiku srpsku smatra svojom najvećom greškom. Da, baš će Pašiću Holbrooke to reći nekoliko godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. No, ne staje tu. Hrabro korača dalje i razotkriva ministricu vanjskih poslova (“Alijinu diplomatkinju kojoj je to jedina referenca”, za razliku od njega i njegovih referenci).

Bisera Turković ga je navodno nagovarala da upozna šejha Halila Brzinu, kojem svi SDA-ovci odlaze i “ljube mu noge”, a on im daje duhovnu inspiraciju i da joj je poručio kako mora dovesti i njega, Pašića, toliko značajnog pojedinca. I to ga je navodno nagovarala dok je bila ambasadorica u Kataru, a on joj benevolentno davao savjete iz diplomatije, iskusan, stari diplomatski lisac kakav već jeste, odnosno kakvim bi htio da ga drugi doživljavaju. Nastranu što se šejhu Brzini ne ljube noge, postoji osnovana sumnja da isti šejh i nije znao ko je izvjesni Edhem Pašić, a jedino što bi moglo biti istinito u ovoj loše sročenoj laži jeste da je Turkovićka možda jednom uzgred spomenula Halila Brzinu i to ne na “instrukcijama” koje joj (ni)je davao premudri i iskusni diplomata Pašić, već u nekom nevezanom razgovoru.

Da bi naveo barem neku svoju referencu (osim Dobrice Ćosića i šverca alkohola preko Ambasade u Kuvajtu, o čemu je nekada pisao Ljiljan 2003, a dodatno u Avazu 2010. s gađenjem pečatirao Radončićev Nedžad Latić istakavši da je riječ o “alkoholičaru i šverceru alkohola”), Pašić kazuje kako je preko samog kuvajtskog emira sredio dolazak najvećih kuvajtskih investitora u zdravstvo u Fojnicu. Uz svo njegovo lobiranje i spreman ugovor, domaći su uprskali jer su jednog “imama s ahmedijom i bradom” htjeli imenovati za predsjednika upravnog odbora, što su Kuvajćani sekularisti, kakvi već jesu, odbili s gnušanjem, kazuje nam ovaj premudri diplomata bosanski. Istina je da su svi načelnici Fojnice primali Pašića i njegove arapske goste, a da ovi nikada ništa od ekonomskih projekata nisu realizirali. Isto tako, nije postojao nikakav skoro finaliziran projekt koji su Kuvajćani, prestrašeni bošnjačkim fundamentalizmom, prekinuli.

Da bi ilustrirao kako su Bošnjaci, Alije i njegovog kleronacionalizma radi, zadrti, Pašić na sva usta hvali ni manje ni više nego Muhameda bin Selmana, saudijskog prijestolonasljednika čiji su ljudi ubili disidentskog novinara Jamala Khashoggija, raskomadali i u kiselini rastopili njegovo tijelo. On nas poučava, baš kako je poučavao i Biseru Turković, da se u Saudijskog Arabiji dešavaju “sjajne stvari” u reformama koje je pokrenuo Muhammed bin Selman kojima se strogo razdvaja vjera od države, što valjda, zbog iskustva s imamom s bradom i ahmedijom, u Bosni nije slučaj jer bi neki u BiH, za razliku od Muhameda bin Selmana, umjesto da odvajaju vjeru od države, vodili u suprotnom smjeru. A zna se ko je to zagovarao – Alija Izetbegović, kojega je prokužio još njegov babo. Jedino je nejasno kako se ove pohvale saudijskom režimu uklapaju u njegove teze iz 2006. kada je na skupu SBiH u Fojnici tvrdio da je Raif Dizdarević najmudriji političar?

Za mlađe, Raif Dizdarević je član posljednjeg Predsjedništva Jugoslavije koji je, dok pred Skupštinom Jugoslavije u Beogradu urla stotinu hiljada razularenih četnika, na uho primao instrukcije nekog nabildanog Miloševićevog tipa u crnoj kožnoj jakni šta i kako treba govoriti. Upravo je Raif Dizdarević bio spiritus movens “Sarajevskog procesa”, na kojem je Alija Izetbegović za nepostojeći i nedokazan krimen osuđen na 14 godina robije. Možda smatra da su Raif Dizdarević i Muhammed bin Selman ideološka braća, sekularisti.

Međutim, ovdje jedan penzionirani kadar poput Pašića nije bitan. Bitno je da je ovakav intervju objavio Avaz s jednim jedinim ciljem – ocrniti što je više moguće Aliju Izetbegovića i njegov cjelokupan legat. Pri tome, kako ne bi sami izmišljali neistine, Avazovi novinari na daljinsko upravljanje Fahrudina Radončića (iz Porto Montenegra ili “Tornja”) stavljaju ih drugima u usta, odnosno navode druge da ih izgovaraju. Posljedica ionako nema. Osim onih na izborima. A to Radončiću, čini se, i više nije toliko važno.